FYI.

This story is over 5 years old.

politika

Nišlija na protestu u Beogradu: Samo prati kolonu i nadaj se dobrom signalu

Osećao sam se kao u Nišu dok nisam video lika sa pištaljkama.
Protest u Beogradu

Prateći glas Džoa Stramera sa pokretnog zvučnika stigao sam do Platoa na Studentskom trgu. Ok, zasad sam na dobrom mestu. Poziv poznanika i ponuda da skoknem do Beograda – bio je, činio mi se, dobar razlog da svratim do grada koji retko posećujem, vidim ljude sa kojima se često viđam kada dođu u Niš, ali i da prvi put prisustvujem nekom većem protestu.

Sa svojih nepunih 28 godina, ne znam ni sam koji su mi ovo protesti po redu. Bilo ih je podosta u poslednjih pet godina. Kada su krenuli protesti u Nišu protiv velikih računa za daljinsko grejanje – išao sam sa ocem skoro na svaki, zatim su došli protesti Protiv diktature nakon predsedničkih izbora 2017. godine na kojima sam se i oprobao kao novinar, a onda i prošlogodišnji protesti protiv poklanjanja niškog aerodroma sa kojih sam izveštavao.

Reklame

Znao sam kako su prethodna četiri protesta izgledala gledajući lajvove na Fesjbuku, ali to je samo deo onoga što može kamera da zabeleži. Koristeći privilegiju novinara, zgurao sam se u ograđenom delu gde je kamion sa govornicima stajao na početku kolone. Glumci Bane Trifunović i Rale Milenković završili su svoje govore, a ja sam bržebolje krenuo napred da makar uhvatim deo atmosfere koju je jurio drugar fotograf i ostali novinari.

Već na prvoj raskrsnici izgubio sam drugara iz vidokruga. Dobra stvar kod protesta je da iako si u gradu koji slabo poznaješ – ne možeš da se izgubiš. Samo prati masu i uzdaj se u dobar signal na mobilnom. Zato sam rešio i da se prepustim masi. A masa je sastavljena bila od nervozni ljudi koje je nezadovoljstvo nateralo da izađu po hladnoći čekaju da započnu šetnju i iskale svoj bes makar vičući parole usmerene protiv predsednika, režimskih novinara, sistema ili šta im već padne na pamet na unapred određenim punktovima na kojima se zastaje.

Negde kod Trga Republike sreo sam trojicu mladića mojih godina. Veseli, sa limenkama piva u rukama šetali su u koloni. Rekli su mi da im je ovo prvi protest iako su iz Beograda.

„Burazeru, praznici su zaslužni što ne šljakamo, a posao je kod privatnika, pa nije bilo vremena da se priključimo prethodnim protestima“.

Iz priče saznajem da su učestvovali na svim protestima do sad – od savamalskih, preko protesta Protiv diktature i red je, napomenuli su, da se konačno pridruže i ovim protestima. Na moje prijatno iznanađenje, kada sam rekao da sam iz Niša – prvo što su me pitali je šta se dešava sa aerodromom i da li kreće i u Nišu protest.

Reklame

U trenutku kada sam se rastao sa veselom trojkom koja sledeće subote možda radi, stiže mi poruka od druga da je početak kolone prošao Albaniju i da se on nalazi tamo. Odgovarajući na sms-ove ljudi iz Niša kako je na protestima, nekako sam se probio na čelo kolone i pridružio se drugaru kod Terazijske česme s namerom da ispratimo čitavu kolonu. Nakon nekih desetak minuta, već smo počeli da cupkamo u mestu od hladnoće, a koloni se nije video kraj. Uvidevši da smo tek na sredini kolone, priključili smo se masi koja se uputila ka Beograđanki.

Iz ugla nekog ko je iz manjeg grada – očekivao sam veliku masu ljudi na protestu, gužvu, drugačiju atmosferu koja prati sve to. Osim većeg broja ljudi, ništa nije drugačije. Skup ljudi nezadovoljnih sistemom, velika heterogenost levih, desnih i centristički nastrojenih pojedinaca i grupa. Dakle, ništa osim broja ljudi se ne razlikuje u Nišu i Beogradu, činilo mi se.

Osećao sam se kao u Nišu dok nisam video lika sa pištaljkama. Iskustvo iz Niša je da su ovi rekviziti besplatni, pa mi je bilo čudno što se jedan otac sa detetom hvata za novčanik, daje novac ovom čoveku, a svom detetu uvijenom u šal i kapu do neraspoznavanja prosleđuje pištaljku. Prišao sam prodavcu i pitao kako ide na šta sam dobio slegnutna ramena i setni pogled „burazeru, šta da ti kažem“. Tada sam krenuo da viđam prodavce pištaljki i bedževa ćešće u koloni. Kažu, muka ih je naterala da se mrznu i prodaju, a narod nema ni tih pedesetak dinara. Ipak, uporni su. Čak i već čuveni Vudu Vučko, „na velikoj prazničnoj akciji“ slabo prolazi kod kupaca – više je atrakcija.

Reklame

Već odomaćen u koloni, video sam lika sa cegerom u kome seca dva termosa. Ponudio me je čajem, i za razliku od pištaljki – topli napitak koji mi je bio potreban, bio je besplatan. Robert, saznao sam, već je veteran protesta u Beogradu.

„Pazi, protesti se ne razlikuju nešto posebno iako ih je u poslednje vreme bilo mnogo. Vidiš, ovde ima barem tri generacije – onih od dvadeset i nešto godina, preko onih između trideset i pedeset, a i onih starijih“, rekao mi je dok smo zajedno šetali, a ja se grejao toplim napitkom.

Kada je saznao da sam iz Niša, rekao mi je da je letos bio u Nišu na protestima i napomenuo da iskazivanje stavova na protestima vuče recept iz Niša. Konstatovali smo da je možda čak i previše heterogen protest, a Robert mi je napomenuo da je upitno gde ovo vodi, ali ipak će nastaviti da dolazi da iskaže svoje stavove.

U priči sam shvatio da smo već kod Skupštine i da smo zaobišli Beograđanku i Studio B u širokom luku. Pokušao sam da se popnem na neku žardinjeru kako bih video koliko ima ljudi ispred i iza mene. Činilo mi se da nema ni početka ni kraja, a onda je lik u duksu NDMBGD zapalio baklju. Čuo sam da ju je čuvao za ispred ulaza u Studio B, ali kako je ruta izmeštena – zadovoljio se i bakljadom kod Skupštine.

Ono na šta nisam naišao na protestima u Nišu, jesu zastave duginih boja i to baš negde kod Prajd info centra sam ih uočio kada je grudva krenula i ka zastavana i kao izlogu. Jedini put na ulicam svog grada sam video LGBT+ zastavu pre par godina na prvoj i jedinoj Niškoj nedelji ponosa. Grupa koja je nosila zastave i transparent „Mi smo 10% od 5 miliona“, okružili su neprimetno policajci u civilu, ali nisam imao problema da im priđem. Kako su mi rekli, nisu ovde kao organizacija, već u svojstvu građana. Marko, jedan o članova grupe, rekao mi je da ovo način kako se bori za prava manjina i da želi da druge manjine budu vidljive. Napomenuo je da su vidljivi:

Reklame

„Sad su ljudi prošli i rekli ’Zdravo, braćo pederi! Bravo, braćo pederi’. Bilo je i onih koji su dolazili do nas i šetali sa nama barem pet minuta. Ovo su pre svega građanski protesti koji su protiv bilo kakve vrste nasilja, a naročito kada imate slojeve društva koji su neprepoznati i nekažnjivost nasilja prema njima je duga. Mislim da je imperativ da se bude ovde“, istakao je Marko i dodao da LGBT populacija na protestima pokazuje solidarnost sa ostalima koji su na neki način ugroženi, pa očekuje veći odziv nehomosekualnih ljudi na sledećem Prajdu kao znak podrške.

Tragajući za izgubljenim drugom, krenuo sam da čeprkam po mobilnom telefonu i tražim njegov broj. Video sam da je već prošlo pola osam i da već završavamo šetnju krećući se polako ka Trgu republike. Zagledan u telefon i prepušten masi, nisam primetio kada je paraleleno sa mnom počeli da šetaju devojka i momak. Prepoznao sam ih – moji poznanici iz Niša. Pozdravio sam se sa njima i shvatio da se nalazim u delu kolone iz unutrašnjosti – bili su tu niški Udruženi pokret slobodnih stanara, kraljevački Lokalni front, video sam i Pančevce, Zrenjanince.

Približavajući se Konju, i usporavajući došao sam i do kraja kolone gde su bili i devojke i momci iz Zdržene akcije Krov nad glavom. Zajedno sa njima šetali su članice i članovi Marks 21, kao i hora Naša pjesma sa crvenom zastavom na čelu njihovog dela kolone. Srđan iz Naše pjesme rekao mi je da ne vide ništa loše što šetaju iako je u tom trenutku prolazio Boško Obradović iz Dveri nedaleko od nas. Napomenuo mi je da misli da veliki broj ljudi nije ovde zbog opozicije, već uprkos njima jer su nezadovoljni sistemom koji ima ljude bez domova.

„Mi smo ovde kako bismo rekli ljudima da nije jedina alternativa da se promeni režimska garnitura, već da treba graditi svet na temlju solidarnosti i da treba da se stane iza parola ’Stop krvavim radničkim odelima’ i ’Bez krova niko’“.

Ipak, dok god su protesti ovako izmešani, oni će dolaziti jer, napomenuo mi je Srđan, narod nije prirodno desničarski jer mu je u interesu da bude na levici koja se zalaže za njihova prava.

U trenutku kada sam završavao razgovor sa levim krilom pokreta, shvatio sam da me je drug pronašao, a uskoro je valjalo krenuti nazad za Niš koji svoje proteste ima već 11. januara.