“Igra prestola”: deca Lanistera moraju da rade, baš kao i vaša

Small Crimes, novi film u Netfliks produkciji, nije priča o iskupljenju. Toliko je bar jasno čim upoznamo protagonistu Džoa Dentona, u izvođenju Nikolaja Koster-Valdaua, zvezde „Igre prestola”. Njegov lik je bivši policajac koji se ispoveda zatvorskom svešteniku po isteku šestogodišnje kazne. Džo za gledaoce sve potanko objašnjava: kaje se zbog svoje prošlosti, trudiće se da ostane trezan, jedva čeka da ponovo vidi ćerke koje mu toliko znače. Dok on te reči izgovara, gledalac je ubeđen da on to stvarno misli, ali nekako sumnja da će mu se planovi ostvariti. Već u sledećoj sceni gledamo Džoa u baru kako naručuje viski, a ispod čaše mu je AAA potvrda o trezvenosti.

Ova Džoova osobina – hteo bih da uradim pravu stvar ali sam previše sebičan, manipulativan, ili nesposoban – je pokretačka snaga celog filma. Dovodi ga u sve komplikovanije sukobe sa korumpiranim policajcem, mafijašem na samrti, njegovim sinom sadistom, i osvetoljubivim javnim tužiocem.

Videos by VICE

U režiji Evana Kaca ( Cheap Thrills), po scenariju Mejkona Blera (koji takođe glumi lik Skotija), „Sitni zločini” se u velikoj meri oslanjaju na glumačku veštinu Koster-Valdaua da nam približi Džoa uprkos njegovim brojnim nedostacima. Pritisak na danskog glumca samo se povećava time što ne postoji nema priče o prošlosti ni flešbek mehanizama koji bi mogli da nam pobude simpatiju ili razumevanje. A tu je i „prokletstvo Prestola” – zvezdama ovog serijala kao što je Kit Herington sve je teže da igraju uloge u pričama koje se ne dešavaju na Vesterosu. Ipak, Koster-Valdau koristi duboko razumevanje svog lika i scenarističkog crnog humora da bi demonstrirao umeće pred kojim ćete možda i zaboraviti da je ikad glumio izvesnog harizmatičnog Kraljoubicu.

Nedavno sam srela Nikolaja u njujorškom Nomad hotelu gde smo razgovarali o sebičnosti, o samofinansirajućum ćerkama, i o internoj borbi Džejmija Lanistera za samostalnost.

VICE: Small Crimes je uznemirujuće zabavan film. Kako biste vi opisali taj humor?

Nikolaj Koster-Valdau: Sećam se da mi je bilo smešno dok sam čitao scenario, ali sam se zapitao da li u stvari trebalo da mi bude smešno? Pričao sam sa Evanom [Kacom] i kasnije sa Mejkonom [Blerom], koji su mi objasnili svoju nameru. U pitanju je crna komedija ali i drama, što meni deluje smisleno. Kad se osvrnem na sopstveni život i prisetim se nekih najtežih, najbolnijih trenutaka, bude tu i ponečeg smešnog.

Šta Džo Denton zaista želi?

Ne zna ni sam. Dugo živi u strahu, strepi da će ga neko uhvatiti. Misli: Evo samo još ovu krivinu da prođem, samo još iz ovog da izvučem, biće OK posle. I tokom tih šest godina koliko je proveo u zatvoru, on je lagao na sva usta. Sa svima je manipulativan. Nudi svetu izmišljenu predstavu samog sebe, voleo bi da ga svi vide kao obzirnog alkoholičara u povratku, koji je video tamnu stranu života i razume je i bori se protiv nje, i sad želi da krene dalje u život jedne dobre, poštene osobe. To mi se sviđa u Mejkonovom scenariju. Na početku filma, Džo kaže sve što bismo želeli da čujemo: „Hoću samo da budem dobar otac, ćerke su meni sve.” Pomislimo da je u pitanju priča o čoveku koji je svašta proživeo, i možda će još ponešto morati, ali na kraju će da izvuče pouku i dobro u njemu će da nadvlada. Ali on u stvari samo želi da ga svi vole, nezavisno od toga što radi. Nije da mu nije stvarno stalo, ali živi u trenutku. Kao kad pomisliš „Danas ću definitivno da dam neke pare onom prosjaku”, a onda otvoriš novčanik, vidiš da nemaš ništa sitno, i kažeš jebiga, šta se tu može.

Znači, Džo je karikatura svih nas?

Mislim da smo svi u većoj meri sebični nego što smo to spremni da priznamo. Gledamo na svet iz svoje perspektive, kroz određene filtere, baš kao i Džo Denton. Omiljena rečenica mi je kad ga otac pita šta namerava da uradi sa nekim novcem, a Džo kaže „Ostaviću ga ćerkama… uglavnom.” Ništa nije bezuslovno.

Nedavno ste za Njujork tajms pisali o sopstvenoj sebičnosti, o trenutku u kom ste prerasli iz mladog egocentrika u zrelijeg, ozbiljnijeg čoveka sposobnog da majčina osećanja stavi ispred svojih. Šta je motivisalo taj tekst?

Nisam siguran. Bio je to važan period u mom životu. Rekli su mi da žele tekst čiji naslov počinje sa „Prvi put kada sam…” i onda šta god ja poželim. Od kako sam postao roditelj, više razmišljam o tome kako su mene roditelji vaspitali. Moja deca su sad tinejdžeri, znate kako kažu da deca polude kad uđu u pubertet, ali meni se čini da više polude roditelji te dece. Ogroman je pritisak da se drži nadzor nad decom zbog alkohola, droge, seksa, svega toga – ali to je ludo, ja ne bi trebalo da se mešam u njihove živote, ne mogu.

„Ako moja ćerka želi da izađe sa društvom u grad, mora da zaradi novac za to. Desi joj se da ne može da priušti izlazak, što ume da iznervira, ali je važna lekcija.”

Tu pominjete i želju da zaštitite decu od preteranog samoljublja i materijalizma. To je za svakog roditelja teško, kamoli za nekog ko živi kao deo globalnog fenomena „Igre prestola”.

Da, bizarno je sve to. Bio sam u Kini, i u Keniji, svugde je isti nivo uzbuđenja povodom serije. Doduše ja živim u Danskoj, tamo jeste drugačije, verujem da ne bi bilo tako kad bih se preselio u Los Anđeles. Moja deca su videla neke [od mojih uloga], ali još uvek im je čudna pomisao da se ja na ekranu pravim da sam neko drugi. Tek kad me vide kako se ljubim sa nekim, bude im neprijatno, a razumem i zašto. Ja sam njihov tata, ne bi trebalo da ljubim tamo neke žene.

Kad sam bio mali, moja mama nije imala mnogo novca. Ja sam danas finansijski obezbeđen, mogao bih da razmazim svoju decu preko svake mere. Ali naravno neću, to bi bilo užasno glupo. Mislim da je važno da nauče kako da same upravljaju tim aspektom svog života, što i rade. Biti finansijski nezavisan – upravljati svojim novcem – je zaista važno, meni je trebalo mnogo vremena da to naučim, hteo bih da i moja deca to znaju. Starija ćerka radi u dve smene, sama sebe izdržava. Osim u pekari, pomaže i u jednom kafeu. Ima šesnaest godina. Ako bi htela da izađe sa društvom u grad, mora da zaradi novac za to. Desi joj se da ne može da priušti izlazak, što ume da iznervira, ali je važna lekcija.

_________________________________________________________________________________________________

Pogledajte VICE Srbija film Vanila Stop!

_________________________________________________________________________________________________

Kao Džejmi Lanister i kao Džo Denton, tumačite likove sa kojima se očekuje da publika saoseća uprkos svemu što rade.

Znam na šta mislite, ali Džejmi Lanister je sušta suprotnost Džoa Dentona. Džejmi ima svoj sistem vrednosti, pouzdan je, porodica i sestra mogu da se oslone na njega bezuslovno, spreman je da ubije za njih. Ceo život mu se vrti oko sestre. Svi su ti likovi komplikovani, ja i ne znam ljude koji nisu komplikovani. Svi u sebi nosimo potencijal za dobro i za zlo. Zanimljivo mi je da igram likove koji imaju mane. Kod Džejmija je sve ekstremno – sa jedne strane je vitez, u tom svom svetu – ali i ovde ima mnogo ljudi koji sebi kao svrhu zacrtaju potrebe svog partnera. Ljudi koji kažu „Uradiću šta god poželiš”. Čovek se izgubi u svemu tome, mora da se bori za sopstveno „ja”, to je borba kroz koju Džejmi prolazi. Džo Denton je sasvim suprotan. On živi pre svega za samog sebe, ko god i hteo da deli njegov život mora da se prilagodi uklopi u postojeće planove, jer se on svakako neće ničega odreći.

Kod gledalaca postoji tendencija da trajno povežu glumca i ulogu. Da li će vas večno posmatrati kao Džejmija Lanistera?

Svestan sam toga, naravno. Prvi film u kom sam ikad glumio bio je u Danskoj, pod naslovom „Noćna straža”. Imao sam sreće da od toga počnem, bio je izuzetno popularan. Dugo potom, kad god bih se pojavio u nekoj predstavi ili čemu već, novine bi pisale: „takođe, tu je i noćni stražar Nikolaj Koster-Valdau”. To mi je dugo smetalo, ali sam se sa vremenom navikao da stvari tako prosto funkcionišu, nema mi druge.

Još na VICE.com

Sprema li nam se nova „Igra prestola”

„Igra prestola” osvaja spavaće sobe

Šta sam naučio o roditeljstvu iz serije “Igra prestola”