Jebeš MDMA, lova je u čvarcima

Nikad nisam dilao čvarke, rađe bi’ rekao da sam par puta pomogao ljudima, Zagrepčanima u lošim fazama kojima je trebalo malo vedrine i veselja u životu. Stari mi ima udrugu za slavonsku šljivovicu i toliko bi volio da se to može isfurati kako treba ali nisam dovoljno stručan u ničem osim u degustaciji.

Ukoliko ne znate za ovu scenu, dobro se pripremite jer upravo ćete shvatiti da postoji cijelo tržište željno baš čvaraka. Istina, dileri su bake u penziji koje valjaju tu mast na pijacama širom Hrvatske i porazgovarali smo sa njih par i to u tri grada: Osijeku, Zagrebu i Rijeci. Napominjem da su ovi dileri možda malo manje glamurozni i ne toliko opasni ali saznao sam cijelu istinu.

Također, počasno prisežem, možete me citirati, obećejem pred svakim koji ovo čita a i pred bogom – drukati neću nikad, murja i financijska neka pati, tako da ime nećete čuti niti oči vidjeti, ali ne brinite, reći ću vam gdje da potražite pomoć u slučaju kriziranja. Raznorazne vegetarijanske udruge, društvo za zaštitu životinja, a i nedovoljno upućeni promicatelji zdravlja spremite se na zgražavanje. Čitaj, odjebite. Jedem i povrće i sve uz čvarke i tekst nije o vama i o tome što ne volite već o tome što ja volim, ništa osobno.

Sve fotografije: Stjepko Galović

Moja strast prema čvarcima počinje ranih dana kada su moji još radili klanja i to sve. Naravno, kao dijete više sam htio hamburgere, pizze, coca-cola nam je bila san snova i to bi pili za rođendane. Nisam znao. Volio sam sve te pizdarije s televizije. To mi je bio jedini cilj i jedino što sam htio.

Isto tako, nisam ni volio ljuto kao dijete, danas ne mogu vjerovati da sam bio takav i iskreno ponekad se pitam gdje mi je pamet bila? Gdje si pameti, jebote. Još uvijek je čekam i priupitam se ponekad. Krvavicu a ni sulc još uvijek ne jedem, nije da se hvalim, dapače malo mi je neugodno, ali ostaje nada da ću jednog dana i to uspjeti. Kažu da su čvarci nekad bili hrana sirotinje i ostaci koje nitko ni ne želi, mogli su se nabaviti po 20 kuna, a i to je upitno da li ćeš ih uspjeti prodati.

Danas je svima stanje u džepu još gore, ali čvaraka nema, zato im i vrijednost raste. Zašto nema čvaraka? Da li su izumrli? Da li mast uopće može izumrijeti? Koji je đavo sa svinjama? Da li i mi idemo sa čvarcima i da li sve ide lagano u tri pizde materine? Vjerojatno da, ali to nije vezano uz čvarke.

U Osijeku na pijaci, kila čvaraka se cijeni 70 kuna, a ovi sumnjivije kvalitete i boje čak i malo manje. Dileri su mi rekli da je u većinom u pitanju njihova osobna zaliha, dakle ravno s izvora, iz prve ruke, najbolja roba. Rekli su mi da se danas najčešće uzgajaju svinje od kojih se dobije slanina sa tri boje, popularna adidaska, a čvarci se jednostavno nemaju od čega praviti jer svinje nemaju više tu debelu bijelu masnu slaninu bez mesa iliti masno tkivo na leđnom dijelu.

To nas dovodi do pitanja masti, koju su prije par godina mediji tretirali kao „bezveze” i „odvratna”, te da je nezdrava i sve najgore, tad su svi bili u điru kao šta će nam to. Kad odjednom, ipak nije baš tako, odjednom se mast propagira i ipak se dolazi do zaključka da je jedna od najzdravijih namirnica i preporučuje se svima.

Pa šta sad, jel’ valja ili ne? Aj nemojte nas jebati.

To me podsjeća na onu spiku o globalnom zatopljenju, ili zahlađenju, konstantno se mijenjala priča kako bi odgovaralo u određenom trenutku, a u stvari, radi se o nekompetenciji autora i govnarskim portalima koji popunjavaju prostor sa ziceraškim apokaliptičnim forama.

Prava istina oko masti je da bi te trebao bolit’ kurac i ako ti se sviđa jedi, ako ne nemoj, i život je štetan za zdravlje, a i lagana dijagnoza ako ćemo tako gledati.

U Zagrebu na dolcu kila se cijeni većinom 100 kuna ili 90 kuna, dok je zadnja inovacija prešani čvarci, dakle čvarci s manje onog što ih čini glavnima – masti. Kao tad su više hrskavi i više kao čipsi. Ti prešani koštaju 130 kuna. U Rijeci je slična situacija, na kako kažu velikoj placi, ni jedan diler ne daje ispod 100 čumbosa kilu. Zima ne traje još dugo, ubiru se pare dok mogu, tako treba.

Dok sam pisao i razmišljao o čvarcima, istodobno ih i žvačem, odjednom naletim na članak gdje se navodi internacionalni hasl čvaraka, plus kulen, a u pitanju dilovi kakvih nema ni Todorić. Kila čvaraka navodno se u Londonu naplaćuje 500 kuna (66 evra) dok je kila kulena 620 kuna (82 eura). Nakon Britanije, kreće napad na Švedsku, Nizozemsku i Belgiju. Kako će biti berba europskih ušiju, uff. Bez obzira koliko je njima to sića, baš bi volio da ih se opali po džepu što više moguće.

Da bi stvar bila bolja, čovjek koji to radi je iz Slavonskog broda i pazi ovo, preziva se isto kao i ja. Nije mi u rodu nažalost, ali upravo guglam broj telefona i krećem u akciju. Treba probati, nemam što za izgubiti.

Jebeš dilat emdijemeje, špidove, koke, herojin i sve ostalo. Jebeš ići u tvorza ili u Kanadu, Australiju i ostale zemlje, neću ići trbuhom za kruhom, nego krećem trbuhom za masti, i to svinjskom, zašto pitaš se?

Zato jer brate – čvarci, tu je ta kinta.