​Jevanđelje po Alu Grinu

Al Grin je napunio 70 godina. Evo jednog sećanja:

Emisija Soul trejn, mart 1973. Publika se gura oko bine. Al Grin i Don Kornelijus stoje ispred svih, na stepenicama. Al se meškolji kao da čeka autobus, škilji u pod, sa rukama iza leđa, neobrijanog lica, sa leptir-mašnom veličine ljiljana. Al će da odgovori na nekoliko pitanja, onda će da otpeva nekoliko pesama, i svi će verovatno početi da levitiraju.

Videos by VICE

Don pruža mikrofon jednoj devojci u plavom džemperu. Ona odlepi i rukama prekriva lice. Sledeće pitanje. Nešto o Donovom zelenom odelu. Don kaže da ga je obukao zbog Ala i naziva ga mesijom. Sledeće pitanje. „Da li je tvoja neviđena originalnost nešto na čemu si radio, ili ti je urođena? Al se češe po nosu. Nosi narkuvicu koja izgleda kao da je napravljena od grančica potopljenih u zlato. „Paaa, pretpostavljam da mi je urođena.”

Devojka u prvom redu sa bisernim minđušama veličine grudve se tapka po vratu. Ima plavu senku na očima i besprekorno uobličenu afro frizuru. „Zdravo, ja se zovem Ronda, i želela bih da znam šta si u horoskopu”. Ronda grize usnu. Ronda grize jezik. Al Grin šapuće u mikrofon, „Ja sam ovan”, a publika uzdiše kao da je upravo otkopčao mantil i da ispod ne nosi ništa.

Alova prva pesma je For the Good Times, koju pevuši sanjareći, i glas mu lebdi preko prigušenih udaraca doboša, nežnih duvača i gugutavih pratećih vokala. Teško je opisati šta se dalje dešava. Slušati Ala Grina je divno i lepo, i verovatno to često radite, dok se kupate, perete veš, opijate, vodite ljubav ili se vozite kući, pevušeći uz sve te bezvremenske klasike, neiscrpno zabavne, tužne i iskrene baš onoliko koliko vi to želite.

Ali gledati Ala Grina kako peva je potpuno odvojeno iskustvo od svega toga, nešto čisto i nepredvidljivo, nešto kao spiritualni USB uboden u vaš vrat. Znoj mu lije niz čelo i zulufe, dok odlučuje da jednu strofu otpeva sedeći, trljajući kolena, a onda kroči među ljude kao u reku za krštenje, sklapa oči i bez mikrofona peva okrenut plafonu, zastajući pre kraja pesme da se zahvali publici.

Fotografija: Lia Kantrowitz

Pravi sve moguće grimase. Pravi izraz kao da mu je muka, kao da gleda snimke slatkih mačića, kao da je upravo ugledao nekoga ko je podigao parče pice sa poda metro stanice i pojeo ga, kao emodži sa oreolom, kao kada se okreneš u kadi i vidiš da ti se neko pridružio, kao kada shvatiš da je mleko pokvareno. Al Grin na sceni je bukvar ljudskih emocija.

Tokom poslednjih kadrova pesme, kamera švenkuje na devojku u plavom džemperu; ona lagano klima glavom, ne trepće. Ko je ovaj čovek ?

Soul Trejn se nastavlja posle reklama i Don Kornelius najavljuje Alovu drugu pesmu. „Sledi još jedan primer ekstremnog talenta ovog čoveka, od koga očekujemo da će svakog časa početi da hoda po vodi. Gospodin Al Grin.”

Pesma je Love and Happiness. Nešto što može da te natera da pogrešiš, natera te da uradiš pravu stvar, da . Svoje „da” drži 11 sekundi, bukvalno. Možete da izmerite. Na licu mu zablista veliki osmeh. I dalje drži taj ton. Pogleda ulevo. Namigne publici, kojoj se otme uzdah kao da je upravo pretesterisao ženu napola, a zatim je ponovo sastavio uz pomoć trikova.

Klavijature staju, pa za njima bas, a onda stane i Al.

On priča obrvama, borama na čelu, raširenim nozdrvama, prevelikim, isuviše belim zubima, koji ponekad izgledaju kao da su mu usta puna morskih školjki. Priča tako što napinje i opušta ramena, tako što krivi glavu na jednu i na drugu stranu. On je čovek koji je u stanju jednom da se oblizne i od toga napiše biografiju; koji jednim blagim pomerajem može da opeva jednu čitavu emotivnu vezu. On može da davi, štipa i gazi jedan slog ili jednu reč, sve dok je ne redefiniše. Njegova izvedba, način na koji ponekad deluje opsednuto, su sami po sebi pesma.

„Bitlsi te drže za ruku; Al ti gleda linije na dlanu i zove posluženje u sobu, a oboje ste javili da nećete moći da dođete na posao, jer ste bolesni.”

Kada peva obrade pesama, on ima sposobnost da nešto nevino, teoretski i starinski pretvori u nešto vrelo i živahno, nešto lično i svoje. Poslušajte I Want to Hold Your Hand Bitlsa, a onda čujte njegovu verziju. Bitlsi zvuče zauzdano, razigrano, mladalački, kao da vode devojku preko pešačkog prelaza. Otprate je do ulaznih vrata, pozdrave se s njom, i krenu kući sa rukama u džepovima. Ali Alova verzija je prava parada. On te moli da ga nazoveš njegovim čovekom; on kaže da želi da te drži za ruku uveče, a onda i ujutru, dušo. Jasno ti je šta želi da radi u međuvremenu. Zapravo, ne, on ne kaže da želi, on kaže da „mora”. Bitlsi te drže za ruku; Al ti gleda linije na dlanu i zove posluženje u sobu, a oboje ste javili da nećete moći da dođete na posao, jer ste bolesni.

Poslušajte Can’t Get Next to You Temptejšnsa, a onda čujte negovu obradu. Njihova je pandemonijum, pevaju o tome kako mahanjem ruke mogu da promene godišnje doba, glavni vokali se smenjuju kao uporni bogovi. A onda čuješ Alovu. On je usporio pesmu, kao da pulsira u mračnom ćošku nekog bara. „O moj bože”, počinje on, „Sivo nebo mogu da učinim plavim”, kaže on, a reč „plavim” mu traje dovoljno dugo da postane stih za sebe. A onda, na kraju, iz falseta prelazi u krčanje, kao da je stao isuviše blizu mikrofona. Kaže da je pokušavao da je dobije, da pokušava ceo dan, ali da nema njen broj. U nekim soul pesmama se oseća bol u srcu koji je gotovo jogunast, i skoro bezbolan ( I Want You Back Džekson 5 zvuči kao da je poslednji dan škole pre letnjeg raspusta. Oh Girl Či Lajtsa kao da pluta po sporoj reci u Diznilendu), a neke dočaravaju hladnu stvarnost potrebe i želje i nemogućnosti da se po tom pitanju učini bilo šta. Alu Grinu obično uspeva i jedno i drugo.

Njegove pesme i po 25 sekundi mogu da budu dovoljno lepljivo sladunjave i široke da ih puštaju u reklamama tokom superfinala američkog fudbala, a da se potpuno preokrenu u vrištećem, nedokučivom odjavnom delu pesme, kada iznova i iznova dahće jednu jedinu reč, ili kada usred pesme uzvikne neku rečenicu i prepusti vođstvo duvačima – i sve postaje nesputana, upečatljiva, mahnita ljudska kompulsivnost. Mnoge pesme Ala Grina deluju kao da crta foto-robot nekog osećanja, ali uvek postoji trenutak kada to osećanje neminovno postane fotografija za policijsku evidenciju.

Magija Ala Grina je u protivrečnostima, u elastičnosti njegove ličnosti. Pravio je pesme koje kroz zatvorena vrata traže oproštaj, pesme koje joj je šaputao na uvo, pesme za vibrirajući krevet u motelu koji radi na žetone. Pesme koje se mršte, smeškaju, namiguju i prevrću očima. Pesme koje deluju prljavo i romantično, nežno i nestašno, stidljivo, a zatim eksplicitno koliko i košulja raskopčana do maljavih grudi, kolebajući se između svega ovoga u okviru jednog albuma, jedne pesme, u okviru jednog stiha. Ta dihotomija je misteriozna, a misterija je neodoljiva, i evo nas sada ovde, pokušavamo da dokučimo koliko od toga je stvarno, i zaboravljamo koje pitanje smo želeli da postavimo kada nam Don Kornelijus pruži mikrofon.

Al Grin koji je dokusurio publiku u Soul Trejnu je isti čovek koji u pesmi How Can You Mend A Broken Heart peva, „Kako da zakrpiš ovog slomljenog čoveka / Kako da gubitnik ikada pobedi?” Isti čovek koji u Tired of Being Alone peva, „Ponekad se pitam / da li me zaista voliš kao što kažeš “. Ovi paradoksi, način na koji njegov glas od baritona uzleće do falseta i visi u vazduhu, tu postoji priča, priča o pustoši i nadi, i možda i trenutak kada sedi u kuhinji i misli na nju, ne govoreči ništa, pali cigaretu na ringlu i seje pepeo po šporetu.

On ume da deluje slabo i ranjeno, a da se onda prevori u neumornog dobermana. Poseduje intimnost koja deluje prečišćeno i blago erotski, ali koja postaje prljava, nezaustavljiva i napaljena. Negde između euforije na svadbenom veselju, fantazije o prvom plesu, i pokajničkog poziva, kada ne možeš da je dobiješ, jer joj se javlja sekretarica. Nešto uz šta možeš da joj grickaš bretele brushaltera, nešto za trenutak kada shvatiš da ona jurca auto-putem sa tvojim srcem u pretincu za rukavice.

„Mnoge pesme Ala Grina deluju kao da crta foto-robot nekog osećanja, ali uvek postoji trenutak kada to osećanje neminovno postane fotografija za policijsku evidenciju.”

Al Grin je jednom bio oženjen, šest godina. Nikada nije bio najbolji u zavetima za ceo život. U pesmi Let’s Stay Together pevao je, „Dušo, otkako smo zajedno / potrebno mi je da te volim zauvek “. 1973. godine je napisao pesmu pod nazivom „Hajde da se venčamo”. Ali bajka je uvek urednija od stvarnosti.

Kasno jedne noći 1974. godine u Memfisu, Al dovozi kući dve osobe u svom „Rols-Rojsu”. Jedna od njih je njegova devojka, Meri Vudson. „Meri je u kuhinji i stavila je vodu da provri. Al je umoran. Meri ga pita, „Ale, dušo, da li si ikada razmišljao o tome da se venčamo”? Al kaže, „Da se venčamo? Dušo, možda bi trebalo o tome da porazgovaramo sutra.”

Al se penje na sprat. U kupatilu je, pere zube, u donjem vešu je. Gleda se u ogledalo. Meri mu prilazi s leđa i prosipa po njemu lonac kipuće vode. Onda otrči u drugu sobu. On čuje hice iz pištolja. Al je u svojoj autobiografiji napisao da se seća da se sručio na pod i da je osećao hladnoću pločica na svojoj koži, dok neko nije došao da mu pomogne.

Sat vremena kasnije, Al u susednoj sobi pronalazi Meri mrtvu. Ostavila je oproštajnu poruku u kojoj je, između ostalog, pisalo, „Sve što sam želela je da budem s tobom dok ne umrem. Volim te, Ale. Nisam luda, samo sam nesrećna zbog toga što ne mogu da budem s tobom.”

Al je 1973. godine objavio Livin’ for You, svoj sedmi album. Poslednja pesma je bila Beware, dugačka osam minuta i dvadeset sekundi, i sastojala se od svega par akorda na gitari i oskudnih bubnjeva. Tekst pesme zvuči gotovo očajnički, „ Ne mogu ništa da učinim/da te nateram da me voliš “. Ali u pitanju je prevara. Slušajte kako mu glas kao jaguar klizi preko akcenata na gitari i udaraca činela, i razvlači reči kao da radi na hot lajnu.

A onda, kako pesma utihne, čuju se samo bubnjevi, sada nametljiviji, bas gitara zvuči teže, gotovo dijabolično. Nema reči, samo krešti u mikrofon. Govori bez reči. Al Grin ne mora da pokušava da vas navede da ga volite. Sve vreme vas ima u šaci.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu