Pismo iz Srebrenice
politika

Pismo iz Srebrenice

Ako nisi ni ”naš” ni ”njihov”, onda si ništa. Izabrao sam da budem ništa.
11.3.17

Muamera Čivića upoznao sam 2015. godine kada sam prvi put posetio Srebrenicu. Do danas nisam uspeo da iz usta, nosa i duše izbacim gorak ukus koji je na mene ostavila slika današnje Srebrenice. Ne toliko zbog toga kako ona izgleda – uništeno, napušteno, zaostalo i prazno – već zato što bilo kakva pomisao o budućnosti ovog nekada divnog, industrijskog i multientičkog grada, vodi u jarak.

Tada smo, mesec dana pre obeležavanja dvadesetogododišnjice masakra, uz ćevape i sataraš, sa Muamerom i Miroslavom - dvojicom članova srebrničkog benda Afera - razgovarali upravo o svemu tome. O podelama koje su nas uništile sa obe strane Drine, o bekstvu, muzici i povratku u uništeni rodni kraj, kao i o potrebi da stvari pomerimo s mrtve tačke.

Reklame

Godinu i po dana kasnije stvar je u još mrtvijoj tački, koliko god da smo tada mislili da je to nemoguće. Olake izjave o ratu danas stižu sa svih strana Balkana. Bliska prošlost se po ko zna koji put revidira, a i ta Evropa ponovo izražava zabrinutost za atmosferu u ovom kraju.

Iste njuške. Iste priče. Isti zlokobni osmesi. Sve to dovelo je do toga da da Muamer i ja u četu nastavimo da se žalimo jedan drugome na katastrofalno stanje u okruženju u kom živimo i, još jednom, razmatramo da li je vreme da se pali odavde. Za razliku od mene, on je rat, nažalost, na sopstvenoj koži osetio kao desetogodišnjak. Zamolio sam ga da svoje misli pretoči u tekst. Ovo je njegova priča.

- Stefan Veselinović, online editor VICE Srbija

*******

Balkan je ubio sve u meni. Tako nekako bih započeo svoju predugu i sumornu priču koja mi je protraćila cjeli život. Iako bez oca, kojeg nisam ni zapamtio, i možda nekih problema kojih tada nisam bio ni svjestan, bio sam jako sretan i živahan jugoslovenski dječak. Jednog dana su rekli da moramo da bježimo iz Srebrnice. Dolaze da nas ubiju.

Pre dvadeset i kusur godina je počela agonija za koju ni do danas nisam uspio da nađem niti jedan validan razlog. Zašto je moralo biti baš tako? Nisam znao ništa o religiji. Mogao sam biti ubijen zbog religije kojoj sam pripadao, a kojoj ustvari nisam ni pripadao u to vrjeme, jer sam bio previše mlad da o tome išta shvatim. Rekli su mi par puta kada bih napravio neki nestašluk, "Ubit će te Bog, ne smješ to raditi!" Rekli su da je Bog na nebu kada sam pitao nešto više o svom potencijalnom „ubici". Ja sam Boga zamislio kao bradatog starca sa dugom kosom, napravljenog od oblaka i sa nekim dugim štapom u ruci.

Reklame

Počeli smo da bježimo. Krili se i pješačili kilometrima po brdima. Koliko sam pješačio obuća se raspadala. Nekoliko pari cipela sam poderao bježući. Brzo sam naučio šta su granate, bombe, smrt, glad, strah i sve vrste oružja. Kao dječak bio sam opčinjen električnom gitarom i kupovao male plastične gitare, a vrlo brzo nakon toga najviše sam volio oružje. Čim je rat počeo ja sam umjesto gitare zavolio oružje. Moj san je postao pištolj Zastava 7,62mm. Čuveni tetejac.

Znao nisam gdje me sve to vodi. Prošao sam svu patnju rata i došao do Tuzle. Tamo je bilo još veće patnje jer sam bio bez doma, voljenih osoba i osnovnih stvari za život. Proganjala me je prošlost. Bio sam drugačiji od drugih. Ćutljiv i stidljiv. Na meni se vidjelo da me nešto živog izjeda. U međuvremenu su počeli da me „čeliče" na balkanski način. Nisam smio ni da plačem jer su me već naučili da muskarci ne plaču.

Junački sam nosio svu svoju bol seleći se iz jednog tuđeg stana u drugi tuđi stan. Sve je to bilo tuđe. Nista nije bilo moje. Moje je sve u Srebrenici, a ona je „pala" i tamo više nema povratka. Ja sam o povratku stalno maštao. Mržnju nikada nisam osjećao, u to se smijem zakleti i na to sam ponosan. Bol, nezadovoljstvo, frustraciju i zbunjenost jesam osjećao, ali mržnju nikad.

Zanesen snovima o muzici i vremenu kada sam znao samo za lica, a ne imena, 2008. godine vratio sam se kući i počeo sve ispočetka. Sa svima sam želio biti u dobrim odnosima jer tako osjećam da treba. Posljedice srebreničke proslosti bile su strašne na terenu. U početku je sve bilo u redu. Sve dok nisam razotkrio šta se zapravo dešava.

Reklame

Prvo što sam uočio, i uplašio se da bi me moglo pratiti kroz život ovdje, bila je podjela na 'naši' i 'njihovi'.

Ako nisi ni "naš" ni "njihov", onda si ništa.

Srebrenica.

Grad je mali. Skoro prazan. Ni hiljadu stanovnika nije ostalo u gradu. Hodam kao „naš" praznim ulicama progonjen prošlošću i strašnim zaključkom da je ovdje prošlost došla u sadašnjost i da je ona jedina budućnost. Opirao sam se tome jer sam želio budućnost. Bolju budućnost za sve nas, i naše i njihove.

Vjerovao sam mladima ali neki potezi, usko vezani za tipični nacionalizam, koje su činili, povećavalo je moju zabrinutost. Svuda su se još uvjek mogle čuti strašne priče, pjesme, prjetnje, strahovi. Mučili su me i najmanji djelovi iz nacionalističkih pjesama naročito kad čujem da se pjevaju pred Božijom kucom.

Napravio sam strategiju koja se kasnije pokazala korisnom. Našao sam na internetu sve nacionalističke pjesme i napravio mp3 disk. Danima i noćima sam to slušao. Bilo je mučno iz početka, ali sam kasnije osjećao sve manju bol. Na kraju nisam osjećao ništa drugo osim žaljenje za onima koji će i dalje na to nasjedati. U pjesmama sam slušao veličanje svega onoga lošeg što se meni desilo. Nisam mogao da vjerujem da ono što meni stvara patnju nekom drugom stvara ushićenje. Šta je to u nama što nas čini takvima?

Na kraju sam to pobjedio. Da nisam, cijeli bi me život djelići tih pjesama bacali u stanje nezadovoljstva. Sada mogu da ih čujem, u svakoj prilici i na svakom mjestu, a da me uopšte ni ne dotakne. Kao da dolaze iz druge dimenzije koja nije moja realnost. Možda tako i jeste ustvari. Ja i jesam iz neke druge dimenzije. Imao sam status izbjeglice, prognanika, a htio sam samo biti građanin tog grada ili samo stanovnik planete zemlje. Ovamo me doćekao novi termin, a u međuvremenu su mi rekli da nisam više musliman, već Bošnjak, povratnik - žrtva genocida.

Reklame

Svima sam predstavljan kao žrtva! I kao takav jedva sam uspjevao dva akorda na gitari da odsviram, a kamoli napravim šta ozbiljnije. Ipak smo snimili album. Ja sam ubjeđen bio da su u bendu četiri muzičara ali okolina me je „ispravila" – u bendu su dva Srbina i dva Bošnjaka. Htio sam da pobjegnem na drugu planetu jer su svi željeli da im pričam o svojoj prošlosti, a ona je mene boljela toliko da sam želio da je što prije zaboravim.

"Žrtvo genocida, možes li nam nešto malo više reći o muzici koju si napravio sa "onima koji su te žrtvom napravili"" - imao sam osjećaj da me to svi pitaju.

Jedan njemački novinar me je pozvao na intervju o kulturnoj sceni. Da govorimo o gradu i našoj muzici. Prvo pitanje je bilo gdje sam bio za vrjeme rata. Upozorio sam ga više puta, ali je on smatrao da je lukav i da će lako sa mnom. Kombinovao je pitanja. Malo muzika, malo rat. Molio sam ga da to ne čini. Htio sam biti kulturan, pa sam mu ipak rekao nešto malo i o prošlosti, ali sam počeo da se tresem i shvatio da me je to uznemirilo. Osjetio sam strašnu traumu, ponovo. Ustao sam i napustio intervju. Zahvalio mu se što mi je pomogao da donesem jednu važnu odluku u životu - o prošlosti više ne želim niti riječ.

Nikada više. Nikada. Obećao sam sebi. Da li je to ovdje moguće? Sada vidim da nije.

Nezaposlena omladina zna sve o bitkama od prije petsto godina, a ne znaju šta znače rječi putovanje, avantura, strast, ljubav, oprost. Moje spoznaje na terenu su ledile krv u žilama. Bilo je i pozitivnih i dobrih ljudi na svim stranama, ali već devedeset odsto njih, ako ne i više, odselilo se odavde.

Reklame

Sve sam balkanske „fore", u međuvremenu, naučio - život je težak, sve su žene kurve koje se lijepe samo na pare, ljubav bude i prođe, život je borba, snaga na usta ulazi, snaga klade valja, para vrti gdje burgija neće, čovjek je čovjeku vuk, čuvaj se prijatelja, a ne neprijatelja, svi su oni isti, sve su one iste… i tako u nedogled.

Sve mi je to zvučalo potpuno suprotno od onoga što sam osjećao o tim pojavama. Ubjedili su me jer svi u to vjeruju čvrsto. I ja sam neko vrjeme verovao da je nemoguće zaposliti se bez stranačkog članstva, štele i mita. Profesorici krivičnog prava sam rekao da je jadna moja pravnička karijera koja će biti započeta krivičnim djelom, davanjem mita. Zaprepastila se i burno odregovala. Nakon nekoliko mjeseci mi je rekla da i sama misli da sam „nažalost", možda, ipak bio i u pravu.

U gradu sa 1000 stanovnika i takvom prošlošću valja opet živjeti sa svima zajedno. U to sumnje nema, ali kako? Pitao sam sam sebe. Kako kada pola te grupe tvrdi da joj je ova druga polovina nanjela najveće zlo ikada, a ova druga grupa tvrdi obratno? Nikada se još nismo uspjeli dogovoriti kad je započeo rat i ko ga je počeo. "Odbrambeno otadžbinski rat" i "agresija". Jedan te isti dogadjaj samo zavisi koga pitate o tome.

"Drzi se svojih. Zapamti to ti je najpametnije. A ovi drugi su ti neprijatelji. Ali isto tako zapamti da ti je tvoj onaj koji će ti zabosti najveći nož u leđa kada se najmanje nadaš", govore mi.

Reklame

Bošnjaci mi kažu da su Srbi složni, a mi smo bagra. Onda čujem od Srba kako su, ustvari, Bošnjaci složni, a ne Srbi.

"E mi Srbi kad bismo bili slozni kao vi Bošnjaci, gdje bi nam kraj bio", vele Srbi.

Učio sam o svojoj najviše o svojoj religiji, a pomalo i o drugim. Vidio sam da je izričito zabranjeno ubijanje u svakoj od njih, ali ipak u odredjenim okolnostima…

To „ali ipak" me je izluđivalo. Osjetio sam kao da je i sam Bog zbunjen u vezi sa tim i da se mora duša slušati. Moja kaže da nema „ali ipak", već da je ubijanje bilo koga, pod bilo kojim uslovima, zabranjeno! U to sam čvrsto vjerovao i čuvao kao tajnu. Zbog linča okoline.

Sve je to u meni kuhalo do poslednjih izbora za mjesto načelnika. Kada sam shvatio da je borba za to mjesto vezana samo za ime, a ne za programe, i da su samo dva kandidata na izborima, bio sam tužan.

MI ILI ONI! To je zlatno pravilo.

Tokom kratkog boravka u Holandiji sam se borio da nam pomognu da napravimo malo kino i još neke male projekte koji su za nas jako značajni u preživljavanju duge i teške zime. Uspio sam, ali kada sam shvatio šta ja tražim i šta mi, ustvari, nemamo - sobicu sa tridesetak stolica i kino projektor - presjeklo me u pola večere i nisam ni završio obrok.

U gradu je, u međuvremenu, oživio nacionalizam. Kada mi je majka javila da su nepoznate osobe u dva sata iza ponoći došle u avliju da pjevaju nacionalističke pjesme i da je umalo dobila srčani udar, pozvao sam strance i rekao da ja projekat neću realizovati. Ja se neću po svjetu boriti za nacionaliste i tačka! Tada sam čvrsto odlućio da nikada više neću ništa korisno uraditi za ovaj grad. Stanje kakvo imamo smo zaslužili.

Muamer kao nastavnik u školi za muzičke talente u Srebrenici. Foto: autor

Naše stanje je odraz nas samih. Ja dižem ruke.

Balkan je proradio u meni. Počeo sam da izbacujem sve iz sebe. Cjelu prošlost, katastrofalnu sadašnjost i jos katastrofalniju budućnost. Pričao sam o ratu, neprijateljstvima. Sve sam to izbacivao osobi koja ništa o Balkanu nije znala. Djevojci do koje mi je bilo toliko stalo i sa kojom sam planirao zajedničku budućnost. Uspio sam upropastiti tu vezu. Mislim da se prepala od mene. Nije ni čudo kad sam izabacio iz sebe sve što je godinama tinjalo.

Reklame

Vratio sam se kući i restartovao kao kompjuter. Ispraznio sam svu memoriju i odlučio da postanem ono NIŠTA.

U međuvremenu mi je sam Bog slao knjige, emisije i muziku koja mi je pomagala. Odlučio sam čvrsto da se promjenim i vratim u stanje kada mi imena ništa nisu značila, već samo lica. Meditirao sam i uspio smiriti um. Duša je progovorila i to onim dječačkim glasom.

"Vratio si se", rekao mi je. "Dobro došao. Nije te dugo bilo."

Spoznao sam u međuvremenu koja ja jedina ispravna religija u univerzumu. Religija ljubavi. Bog ljubavi.

"Samo ta može biti ispravna", rekao mi je onaj mali dječak.

Sada sam slijedbenik te religije. Ponovo volim sve ljude i sve životinje i sve što je lijepo. Sada čekam da me okolina časti statusom "luđaka". Tada ću se raspitati u kojem gradu ili zemlji ima jos ovakvih „luđaka" na Balkanu i pitam ih da im se pridružim.

A ovi „pametni i religiozni", "pripadnici jedinog ispravnog puta", vidim planiraju novi rat ovdje i narod kao da sa oduševljenjem to prihvata. Ja sam lično iskusio šta je rat. Da bih otklonio posljedice starog treba mi još pet života, a oni već planiraju novi.

Želio bih da moja priča pomogne ostalim ljudima da shvate da postoji izlaz iz „igre" u koju ne znaju da su nesvjesno uvučeni. Restartujte se svi i život će vam ponovo dobiti smisao.

Voli vas sve,

vaš NIŠTA.

Još na VICE.com:

Prvi put u Srebrenici

Fotografije industrijske zone u Srebrenici 20 godina posle rata

Vukovar 1991: Moj ulazak u grad mrtvih