Photo via Facebook page @ Casual.mind
Kolena su mi klecala dok sam se po prvi put peo na tribinu prepunu lakomislenih tinejdžera i krupnih muškaraca. Bio sam u isto vreme užasnut i fasciniran. Posle prvog gola, masa me je ponela ka ogradi iza koje su se nalazili protivnički navijači. Ukočenog od straha, talas me je bukvalno nosio u njihovom pravcu. Ograda je izdržala, iako u tom trenutku nije delovalo tako. Kasnije sam saznao da je to bio uobičajen ritual, posle gola svi bismo se zaleteli ka protivničkoj firmi, peli se uz ogradu. Oni su odoleli provokaciji.Sa godinama sam naučio sva pravila i običaje naše tribine. Upoznao sam ekipu, njene nepisane zakone i kodeks ponašanja. Uz njih sam odrastao i postepeno zaradio svoje mesto. Kao balavac, godine su prošle pre nego što sam mogao da stojim na svoje dve noge. Ali bukvalno, počeo sam na najnižem delu tribina i korak po korak se peo uvis, iz sezone u sezonu. Nekadašnji idoli postali su mi prijatelji, iako sam ih i dalje poštovao. Deset godina sam vredno radio da bih zaslužio svoje mesto, prosto redovnim prisustvom. Jedni drugima smo odlazili na rođendane, venčanja, sahrane, bezbroj tuča i tekmi. Samo sticanjem poštovanja čovek može da napreduje, ali taj proces traje godinama.* * *Petak uveče u nekoj provinciji bogu iza nogu. Nikad u to mesto ne bih svratio da nije fudbala, a ovako se tamo ide bar jednom godišnje. Zatekli smo se u slepoj ulici u sumrak, kurčevito dižući pesnice iako brojčano nadjačani; dobili smo teške batine. Dok su normalni ljudi gledali TV, mi smo branili svoju čast i bili premlaćeni, ali sve je to bio deo igre. Vozom smo pošli nazad otečenih usana i očiju, ali neopisivo srećni. Batina je iz raja izašla. Samo se pokupiš, uspraviš, i guraš dalje. Kad danas pomislim na tih deset godina, shvatam da sam najviše naučio upravo iz sukoba. Naučio sam ko sam ja, ko su ljudi oko mene, naučio sam mnogo o životu. Ti trenuci su me oformili kao osobu.
Reklame
via Casual.Mind
Reklame