​Kako se osećaju roditelji mrtvorođene dece

FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Kako se osećaju roditelji mrtvorođene dece

U tom razvijenom zapadnom društvu, neguje se kultura tuge​.

U Srbiji je prošle godine registrovano 388 mrtvorođenih beba, što bi značilo 0, 59 % od ukupno rođenih u državi, kažu u Republičkom zavodu za statistiku. 2014. Institutu za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut", prijavljeno je 17, 238 prekida trudnoće, znatnim delom medicinski indukovanih.

'Malo' groblje u Nemačkoj

Podatak da je abortusa bilo manje nego u 2013. ne daje u potpunosti realnu sliku ove pojave, kažu u „Batutu". Jer, prijavljivanje slučajeva iz privatne prakse nije dovoljno ažurno. Kod 93,5% prekida trudnoće registrovana je starost ploda od 10 nedelja i manja.

Reklame

Lekari apeluju da rano otkrivanje poremećaja zdravlja beba, tokom trudnoće, još nije ušlo u naviku Srpkinja. Kod nas nije kuriozitet da se mrtvorođenče ostavi u bolnici, da ono tavori u zamrzivaču i docnije se spaljuje sa amputiranim udovima.

Poznat je slučaj u Kruševcu, kada je 2009. dopunom Odluke o grobljima i sahranjivanju, koju je usvojila skupština ovog grada, omogućeno da se tela 30 u utrobi preminulih beba, dostojno sahrane na gradskim grobljima. O trošku grada, ukoliko roditelji nisu hteli da ih plate.

U Beogradu takođe postoje dečje parcele, na Novom, Centralnom, Topčiderskom i groblju Lešće, navode u JP "Pogrebne usluge".

"Kategorizacija dečijih grobnih mesta nastalih u prethodnom periodu uslovljena je dimenzijama istih, što više nije praksa", objašnjavaju administrativnim rečnikom. Kao da žele da se distanciraju od tuge koju ovakva smrt izaziva.

A koliki je to još uvek tabu govori obaveštenje od šefova ovog preduzeća, da "s obzirom na delikatnost teme, nisu u situaciji da odobre snimanje" mesta gde večno konači naša budućnost. Ili njen ne mali deo, u odnosu na natalitet.

Lako je zaključiti da je ovde slabašna kultura zdravlja, ali i umiranja.

Mašin grob

U Nemačkoj je drugačije, iako se je i tamo detabuizacija smrti dece u majčinom stomaku još u povoju.

Ovo je priča o Maši koja bi bila Nemica, ali nije dospela da dobije "krštenicu", ni da spozna ljubav svojih roditelja.

Maša je imala 915 grama kada se rodila. Nije bila živa, ali bila je još dugo topla, sa savršenim sićušnim stopalima. Oblika nogu na majku, očevog nosa i riđkaste kose.

Reklame

Nošena neobjašnjivim instinktom, Katja se ozarila, kada je mrtvu kći privila na grudi. Fenomen blaženog stanja ispoljio se i u tragičnim okolnostima.

Bane je presekao pupčanu vrpcu, već satima van hraniteljske funkcije.

Kada je Maša počela da se hladi, da joj se krute maleni udovi, roditelji su znali da je dosta. Ljuljuškanja i grljenja. Spakovali su je u ćebence i predali medicinskoj sestri. I ostali da je oplakuju, zajedno, u nepredvidivim naletima.

Jedino što im je ostalo jeste uspomena na tri sata provedena sa prvorođenim detetom. Iz utrobe izašlog na silu, medikamentima izazvanim preranim porođajem, iliti kasnim abortusom.

To je centralni, najvažniji deo priče o bebici koja bi, da je rođena živa, imala bar jedan tumor na mozgu i dva velika na srcu. Bolest sa nesagledivim posledicama Tuberozna skleroza kompleks.

Priča se završila na berlinskom dečjem groblju, u grobnoj jami neobičnog trouglastog oblika. Ukoliko ikada može da bude svršena.

A počela je davno, pre šest i po godina, kada su se Katja i Bane upoznali. On Beograđanin, pravi Balkanac samo spolja. Nežne, osetljive prirode. Fotograf po vokaciji.

Ona, fizički prava Nemica, plava, zdrava, vredna, uvek širokog osmeha. Ogromne duše, koju volimo da zovemo slovenskom. Zatečena u Srbiji kao jedna od najmlađih profesorki nemačkog na Univerzitetu u Kragujevcu.

Bili su magnetski privučeni kulturološkim razlikama, a ličnim sličnostima.

Nedugo zatim su se venčali. Meni je pripalo zadovoljstvo da im budem kuma, od svih njegovih drugova. Bila je to fešta za pamćenje. Zatim su se preselili u njen rodni Berlin.

Reklame

Katja je oduvek želela decu, a Bane se ispočetka opirao. Verovao da je nespreman. A onda su, ove zime, došli sa radosnom vešću da je zatrudnela. Preobraćen time, i on je zračio, kao da je, zapravo, samo to odvajkada čekao.

Mnogo toga su podredili tek stvorenom životu, ona je prestala da puši, on počeo da pućka električnu cigaretu, okanuli se i drugih mladalačkih navika, poput celonoćnog partijanja. Stalno se smejali, gladili nabrekli trbuh u kom je Maša počela da se rita. Njihova sreća je bila zarazna.

U Beogradu su pokupovali razne dečje knjige na srpskom, kako bi dete što pre uspostavilo vezu sa ovdašnjom granom korena. Odabrali ime, upoznali babicu, bistrili literaturu da im sve bude lako kad beba dođe na svet.

Svi testovi su imali dobre rezultate, sve do poslednjeg velikog ultrazvuka u 24-oj nedelji trudnoće. On je otkrio tri tamne mrlje koje Maši nisu predviđale dobru sudbinu. Konsultovali su razne lekare i, najzad, morali da odluče. Hamletovsko pitanje – biti ili ne biti.

Na moj telefon je sa Katjinog tog 3. marta stigla poruka sa promašenim padežom, jedinom nesavladanom finesom našeg jezika, što me je, do tada uvek veselilo. „Dragančica, izgubićemo naše dete", glasio je SMS, bez objašnjenja zašto i kako. Do prvog vajber razgovora.

Bane je ogorčeno prepričavao sa kakvom naučnom strašću im je doktor saopštio da veoma retka greška na plodu znači da Mašu čeka, u zavisnosti od tipa bolesti, mentalna retardacija, epilepsija i tumori kože, retine, srca, bubrega i centralnog nervnog sistema.

Reklame

I pored zlokobnih prognoza, bilo je teško da preseku i reše se na abortus. U 26-oj nedelji, kad je malo biće već potpuno oformljeno, živo, i još samo treba da poraste i otisne se sopstvenim životnim stazama.

I, kad su najzad prelomili, nije bilo lako naći kliniku koja vrši fetocid. „Šta vi mislite, da je lako naći lekara koji je rad da to učini", natuknuo im je Bog u belom mantilu, i sam pritisnut puritanskim, protestantskim, običajnim zakonima.

Jer, Crkva bi rekla, sve što se zbiva, dato je od boga. Pa i to čemu ne može da doaka ni savremena medicina. Kojoj je, opet, abortus u poodmakloj trudnoći i dalje visoko rizičan.

Mogu samo da zamislim horor kroz koji su prošli do najzad zakazanog dana, sve više se vezujući za dete kome je izrečena konačna presuda. Lekari su u tome videli svetlu stranu: to je vreme preko potrebno za sigurnost u odluci. Za smanjenje rizika od eventualnog kasnijeg kajanja.

Pa opet, lako je govoriti u trećem licu, primati udarce na tuđa leđa.

Desilo se ovako: pre podne inekcija otrova, u sred noći porođaj, neočekivano spontan. Telo je znalo šta da čini, premda je Katja, u strahu, u to sumnjala.

Zatim čišćenje materice, kiretaža, oštrim i preciznim potezima ruke. Nasilno i bolno, protivprirodno. Onda ona tri nezaboravna sata sa Mašom.

„I sami smo se čudili kako je sve na njoj pravilno i stvarno", docnije su prepričavali. Ne lutka, ne komad mesa, već pravi mali čovečuljak. Jedino je glavica bila modra.

Reklame

Tri dana kasnije, iz tvrdih i bolnih Katjinih dojki danima je išlo mleko, obilato, a uzaludno. Nije smela ni da ga istiskuje, jer ko zna kada bi u tom slučaju presahlo, pa je grudi hladila ledenim oblozima.

Predočili su im sve opcije: da bebu ne vide, da je vide kasnije, ili da s njom proborave, uz preporuku treće varijante.

U tom razvijenom zapadnom društvu, neguje se kultura tuge, pa su dobili komad kartona, oblika razglednice, čestitke ili telegrama, i na njega otisnuli detinje stopalo i dlan, umočene u mastilo.

Više se brine i o dostojanstvu, pa nju nisu šikanirali, a njega terali, bili su zajedno u bolničkoj sobi sa bračnim krevetom. Pre no što bi neko od osoblja ušao, uvek je kucao, kako bi im obezbedio privatnost.

Predočili su im sve opcije: da bebu ne vide, da je vide kasnije, ili da s njom proborave, uz preporuku treće varijante. Koju su njih dvoje prihvatili, nikad zbog toga ne zažalivši. Tako sad imaju niz fotografija svoje kratkotrajne porodice.

Nama je to, u Beogradu, bilo čudno. Cela ekipa bez potomaka, pa i bez takvih izazova. Mučnih, kako sigurasmo. Ali njima su ta tri sata bila dragocena, da Mašu upoznaju i s njom se oproste.

Ni naredni period nije bio lakši. Izbor malenog kovčega, groblja, grobnog mesta. Vrste sahrane, sa ili bez sveštenika, koji je mogao da osveti samo mesto, ali ne i da opelom isprati nekrštenu dušu. Budući ateisti, obred je bio jednostavan, čak bez prisustva (njene) rodbine.

Reklame

Odlučili su se za groblje na periferiji Berlina, poslednje konačište za prve žrtve AIDS-a, i sa velikom parcelom za „zvezdanu decu". Precizni, kakvi jesu, Nemci su utvrdili statistiku vremena umiranja mrtvorođene novorođenčadi (kakakv oksimoron!), mahom pod okriljem noći. Nikad u prilici da vide dnevno svetlo.

Usnulih u toj bašti prepunoj raznolikog cveća i raznobojnih vrteški na vetar. Krhkih i zavisnih od sile što prevazilazi ljudsku. Simbolično.

Njima su ta tri sata bila dragocena, da Mašu upoznaju i s njom se oproste.

I Maša je dobila svoju vetrenjačicu.

Tu i tamo u kontaktu sa nama i svojim berlinskim društvom pre sahrane, nakon toga usledio je muk. Nismo znali šta da kažemo, kako da ih tešimo, a njima je bila potrebna samo topla, prijateljska reč.

Verovatno bi im većina odavde rekla da što pre naprave drugo dete. Nezgrapno pakujući najbolje želje, u izraze poput „popravni" i slične.

- Brzo smo shvatili da ne može da nas razume niko ko nije prošao kroz takvo iskustvo – bili su svesni. Da su bili ovde, možda bismo im se našli na pravi način, ali, bili su daleko. Iako, nismo baš sigurni da smo tome dorasli.

Jer, ovde je smrt, a posebno prerana, a pogotovu ona koja nije ni ugledala svetlost dana, tabuizirana. Kod kod nas ovakve situacije obično završavaju potiskivanjem trauma. Koje ipak izbiju, kod rođenja drugog deteta, u daljim partnerskim odnosima, eskaliraju u prebacivanje, osuđivanje, muklu tenziju, rastanak…

Reklame

Ako se par održi, i ponovo „pokuša", preminuli brat ili sestra se gotovo nikad ne pominju. Tuga se zataška, ali se potomci podsvesno porede. Bol izbije iznenadno, preliva se poput vode, a po učenju nekih psiholoških struja, odrazi se na ko zna koje koleno.

Ni tamo nije znatno bolje, i tamo okolina nije reagovala u skladu sa njihovim potrebama. Bili su sami u višemilionskom Berlinu, sami na celom svetu, ne računajući tugu, kao stalnog pratioca.

Ali, grad u kojem žive ponudio im je niz prednosti što bi ovde izostale. Psihoterapeuta, bez kog bi Katja pukla, grupu samopomoći žena koje su prošle istu golgotu, vežbe za rehabilitaciju tela i duše.

Pravilo koje se nama čini stranim bilo je: što više pričati o problemu. A savet iz literature: ne opterećivati sebe nemogućim očekivanjima. Ne mučiti se dodatnim zahtevima.

Ako ti se plače, plači dok imaš snage i dok ti suze ne speru taloge teskobe. Dok ne dođeš do neke vrste katarze.

Ali, i danas, nakon nekoliko meseci (tačnije, nešto više od četiri), Katji se otvore rane u društvu mališana. Zaboli je prirodna bliskost između majke i deteta, njoj uskraćena.

Privremeno, dok ne obrade sve faze proživljenog, dok se sve ne slegne.

Kažu da vreme leči sve, a Mark Tven dodaje da je loš kozmetičar. Tvrdi se i da drugo dete utuli bol za izgubljenim. Ali, smatraju Katja i Bane, ne pre nego što budu spremni. Gađaće drugi mesec začeća, drugu karmu za buduće čedo.

Meni, pak, ostaje, da preispitam svoju empatiju i simpatiju. Moć da se uživim, poistovetim sa njihovim bolom gledanim kroz sebe, što psihologija smatra beskorisnim. Ili, sposobnost da ga sagledam njihovim očima. Istinski saučestvujem.

Kako se, u običnom životu, ove dve stvari ne razlikuju, pitanje je kada će naše društvo stasati za razumevanje. I mi sa njim, kao pojedinci.

Pratite VICE na Facebook, Twitter, Instagram