​„Kao da prođeš kroz crnu rupu“: Pet umetnika govore o uticaju Dejvida Linča na njihovu muziku

Boks set Tvin Piksa iz 2007. sadrži i kratak prilog o nastanku muzike za ovu voljenu kultnu seriju Dejvida Linča iz devedesetih, u kome se pojavljuje njegov čest saradnik Anđelo Badalamenti. Sedeći za Fender Rouds električnim klavirom, kompozitor objašnjava kako je smislio nezaboravnu, zanosnu „ Temu Lore Palmer“, i opisuje rediteljevu uzbuđenu reakciju kada ju je prvi put čuo.

Ovaj intervju otvara opsežni, gotovo dvosatni Esencijalni miks čileansko-američkog kompozitora i muzičara Nikolasa Jara na Bi-Bi-Sijevom Radiju 1 iz 2012, ali to nije prvi put da umetnici svih žanrova crpe insipiraciju iz radova Dejvida Linča i njegovih saradnika. Od kako je DJ Šedou semplovao džinovu zloslutnu objavuna svom smelom debi albumu iz 1996, Entroducing…, pa do Bena Frosta, koji je jednu svoju pesmu iz 2009. nazvao po jednom od najozloglašenijih likova ovog reditelja, te reference se kreću u rasponu od suptlinih do potpuno očiglednih. Nije ni čudo što je termin „linčovski”, kao što NME ističe u jednom članku iz 2014, „postao parola za svaki bend koji koristi eterične vokale i sanjive teksture sintisajzera”.

Videos by VICE

Pošto ovog meseca proslavljamo trideset godina od neo-noar misterije Plavi somot, a Tvin Piks se vraća 2017, uz učešće Trenta Reznora iz Nine Inch Nails, Skaj Fereire i Rut Radalet iz Chromatics u još neotkrivenom svojstvu, nema boljeg trenutka za osvrt na Linčove serije i filmove. Od tehno veterana Mobija, do samoproklamovanog „štreberskog super fana” Džejmija Stjuarta iz nepokolebljivog eksperimentalnog američkog benda Xiu Xiu, razgovarali smo sa pet umetnika da saznamo kako je izloženost njegovom radu uticala na njihove muzičke karijere.

Džejmi Stjuart (Xiu Xiu, HEXA)


„Kada sam ja bio veoma mali, serija Tvin Piks je išla na televiziji, i sećam se da je baš nisam razumeo i da me je malo plašila. Kasnije sam vodio mlađeg brata da gledamo Vatro, hodaj sa mnom, kada je počeo da se daje u bioskopu u ulici pored naše, i nismo znali šta je u pitanju. Ja sam imao oko 14 godina, a moj brat 8. Nemam pojma zašto su pustili dvoje relativno male dece da gledaju jedan od najstrašnijih filmova ikada napravljenih, ali odgledali smo ga i usrali se od straha. Kada sam malo porastao, neko mi je dao da gledam Divlje u srcu, i do tada sam već bio u stanju da to svarim na konstruktivan način.

Kada bi Xiu Xiu morali da navedu pet glavnih uticaja, jedan od njih bi bio Dejvid linč, povlaka, Tvin Piks. Obrađivali smo samo pesme koje su ostavile stvarno snažan uticaj na nas kao obožavatelje muzike i muzičare, niko od nas nije rekao, „Oh, uradiću to bolje od Nine Simon”, ili Dejvida Linča, ili Anđela Badalamentija. Izazovi su bili brojni. Prvo i prvenstveno, to su neki od najomiljenijih komada popularne savremene muzike, možeš da otpevušiš prve dve note uvodne teme, i ljudi će smesta znati šta je u pitanju. Mi želimo da naše obrade pokažu kako nas je muzika formirala kao svirače. Kada bismo te pesme samo odsvirali onakve kakve su, to bi bilo suprotno od omaža, tako bismo samo iskoristili te voljene pesme i ništa im zauzvrat ne bismo vratili.

Na neki način, to je kao da pitaš nekoga zašto voli Hendriksa, ili zašto voli Roling Stounse ili Džoj Divižn. U suštini, ta muzika je izuzetno promišljena i neverovatno dobro urađena. Što se mene tiče, muzika iz tih serija i filmova je imala toliko uticaja na mene zato što je besprekorna kombinacija, ponekad je veoma zastrašujuća, ponekad veoma, veoma duhovita, neverovatno jednostavna, neverovatno romantična, ali takođe i nepretenciozna. Ne pada mi na pamet nijedna druga muzika koja je sve to u isto vreme, tako uspešno”.

Džon Hopkins


„Na mom drugom albumu iz 2004, Contact Note – koji sam pisao 2002. i 2003. – ako poslušate poslednje tri pesme, neke od njih imaju veoma mračne, linčovske delove, u kojima mislim da sam kanalisao inspiraciju koju sam dobio od njega. Na kraju pesme „ Nightjar“, ne znam da li je iko to primetio, postoji jedan stvarno sanjivi deo, koji meni deluje kao direktan omaž. U mojoj muzici je uvek postojao filmski momenat, a Dejvid Linč mi je omiljeni reditelj, tako da će se taj uticaj uvek čuti. Poznato je da on veoma blisko sarađuje sa Badalamentijem, i dopada mi se ideja da neki reditelj čitavog života radi sa jednim kompozitorom, nekada davno sam se i sam nadao da imam neku takvu saradnju”.

Lorens Ingliš (Room40, HEXA)


Džejmi [Stjuart] i ja smo se upoznali krajem prve decenije dvehiljaditih, i veoma polako smo radili na saradnji u HEXA, ali onda je iskrsla prilika sa Linčovom izložbom[od njih dvojice je ranije ove godine naru čena muzika za retrospektivu rediteljevog serijala fotografija Factory Photographs u galeriji savremene umetnosti u Brizbejnu] i to nam je dalo stvarno dobar fokus. Ja stvarno volim projekte sa jasnim okvirom ili ograničenjima u okviru kojih se radi. U suštini, snimili smo gomilu materijala, i razmenjivali fajlove preko Dropboksa, svačijeg najboljeg prijatelja, a onda je Džejmi došao dosta ranije, pa smo imali više dana da vežbamo i razvijemo taj komad. Mislim da su nam tokom izvođenja na pamet padale razne nove ideje, zato što smo improvizovali, i čini mi se da će komadi koje ćemo predstaviti iduće godine verovatno imati jednu novu dimenziju.

Kada sam imao 15 godina, stvarno sam zavoleo film, ali samo određene žanrove, kao što su bleksploatacija, no vejv, transgresivne filmove, a naravno, i Linč je tu bio veoma bitan, naročito Glava za brisanje . Gledajući ga sam po prvi put shvatio kakvu ulogu zvuk ima na filmu. Gledao sam Anđela kako priča o strukturi Tvin Piksa, promena u toj pesmi je neverovatno neočekivana i duboka, i mislim da mnogi umetnici teže tome, po pitanju tehničkog zanata. Ti trenuci kada pomisliš, ‘Vau, kako sam odande došao do ovde’, to je kao da si prošao kroz neki portal ili crnu rupu, i izašao si na drugoj strani, nekako spajaju stvari koji bi u bilo kakvim drugačijim okolnostima verovatno delovale nespojivo.

U Linčovim filmovima, a mislim da ima i drugih filmskih stvaralaca koji to isto rade, pristup zvuku i muzici je višeslojan, i razlika između tih slojeva nije jasna i razgraničena. Ponekad niste sasvim sigurni gde prestaje dizajn zvuka, a gde počinje muzika. Muzika na određeni način prati radnju, a teme skoro da postanu glasovi likova u filmu. Tu se u velikoj meri radi o nekoj vrsti akustičnog jezika koji je razvio, a koji nije nalik nijednom drugom filmskom stvaraocu – njega ne zanimaju zvučni efekti, rekao bih da ga zanima zvučni osećaj”.

Mobi


„Mislim da je to bilo 1990, snimio sam jednu veoma opskurnu tehno temu pod nazivom „Go”. Jedna britanska diskografska kuća je želela da je objavi, i bio im je potreban remiks, pa sam dodao gomilu udaraljki, ali i dalje je zvučala isuviše prazno. Bio sam opsednut Tvin Piksom dok sam radio taj remiks, pa sam napravio pauzu da odgledam jednu epizodu, i čuo sam „Temu Lore Palmer”. Isključio sam video-plejer, otišao u studio i zasvirao, zato što je ta gudačka linija veoma jednostavna. Odsvirao sam je na jednom starom Jamaha sintisajzeru, i to je bio lepak koji je spojio remiks. To je bilo moje drugo izdanje, a „Go” je na kraju bio u prvih deset na top listama širom Evrope. Nisam imao predstavu da će tu pesmu čuti iko osim mojih prijatelja.

I dalje Dejvida Linča smatram veoma utilitarnim rediteljem, i pod time mislim da on iskoristi bilo koji element da ostavi utisak na publiku. Ne mislim da je on akademski filmski stvaralac, ne mislim da je ezoterični filmski stvaralac, kao takav, mislim da se on stvarno trudi da stvori nešto što će ostaviti jak utisak i na njega i na ljude koji obraćaju pažnju na to što radi. Jasno je da je spajanje muzike i filma jedan od načina da se to postigne, da se stvori emotivniji utisak, bez obzira da li je u pitanju Unutrašnje carstvo, Plavi somot ili Tvin Piks.

Ljudi se okreću umetnosti iz mnogo razloga, ali na kraju krajeva, ipak češće na umetnost reaguju emotivno. U suštini, to je Dejvid Linč uspeo, da uhvati te veoma lične, subjektivne trenutke i da ih prikaže svetu, i ljudi na njih reaguju emotivno. Ako stvaraš umetnost koja ljude emotivno ne dotiče, ona jednostavno neće ostaviti traga”.

Zola Jesus


„Imala sam 13 godina kada sam se dokopala korejske piratske kopije Glave za brisanje. To je bilo prvi put da gledam neki Linčov film. Kada sam ga prvi put gledala, nisam znala šta da mislim, delovao mi je toliko mnogo drugačije od svega što mi je bilo poznato, na neki način me je preplašio. Ali na kraju me je intrigantnost i čudesnost njegovog sveta osvojila i nisam mogla da prestanem da ga gledam, želela sam još.

Mislim da su njegovi muzički izbori toliko specifični i izazivaju toliko jake asocijacije, da je lako biti očaran njima. Njegova muzika, baš kao i njegov rad u celini, je izvrnuta verzija realnosti, zasnovana na veoma ličnim sećanjima i nostalgiji. Deluje otprilike poznato i nedužno, ali tu uvek postoji i nešto podmuklo i prepredeno. U isto vreme je i naivno, i izokola zlokobno.

Muzika je u njegovom radu bitna isto koliko i slika. Radi u tandemu sa vizuelnim, da stvori jedinstvenu atmosferu koja je zaista originalna. Taj evokativni svet je magnetski privlačan, a i ja se trudim da u svojoj muzici stvorim sličan osećaj zaustavljene stvarnosti.

Svi intervjui su redigovani i sažeti zbog jasnoće.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu