FYI.

This story is over 5 years old.

Sirija

Ljudi nude brak sirijskom izbeglici koji je zatočen na aerodromu

Hasan Al-Kontar od marta živi na aerodromu u Kuala Lumpuru, u kandžama diplomatske birokratije.

Međunarodni aerodrom 2 u Kuala Lumpuru je terminal za jeftine letove u ovom gradu, i ima sve one pogodnosti koje očekujete od doma kompanija za jeftine letove: nikakve. Dugački hodnici sa neudobnim, utilitarnim klupama vode u salu za imigraciono koja je nalik pećini. Na treminalu je hladno zbog klime koja se ne gasi, sa glasnom akustikom koja odjekuje, i neumornim, visokim zveketom sa razglasa.

Usred svega toga, sedi jedan Sirijac, sam i pribran, čekajući da se njegova neočekivana nedaća okonča.

Reklame

Zatekla sam Hasana Al-Kontara kako sedi pored šaltera za transfer, i napeto zuri u svoj telefon. Iako možda deluje usukano – smršao je tokom pet meseci koje je proveo zatočen na aerodromu, kao žrtva diplomatske biroktratije – njegova pojava postaje sve veća, kako se njegova priča širi preko kanala društvenih mreža i u medijima, sa ponudama za pomoć koje dolaze iz čitavog sveta, a koje sada uključuju i bračne ponude.

Ova iznenadna slava ga je naterala da se uglavnom skriva, povlači ispod pokretnih stepenica, gde drži svoju neveliku imovinu i dušek za kampovanje, koji je dobio od ljudi koji ga podržavaju, nakon što je 50 dana spavao po klupama ili na ćebetu. Al-Kontar kaže da je umoran i iscrpljen od toga da isponova i isponova prča istu priču, i nema nikakvu želju da postane zvezda društvenih mreža. Razgovarali smo sat i po, a usred razgovora mi je rekao da su mu usta suva i da mu se vilice koče od toliko duge priče. U bučnoj, užurbanoj hali za dolaske, on živi samotan život.

Al-Kontar kaže da su njegovi problemi počeli kada je 2011. izbio građanski rat u Siriji. Kaže da je 2006. emigrirao u UAE i radio u marketingu osiguranja, ali da se vratio kući zbog regrutacije. „Odbio sam, zato što tamo nije jasno ko je neprijatelj“, kaže Al-Kontar. „Nisam zbog toga došao na ovaj svet. To nije moja egzistencija. Odbijam da budem deo ubilačke mašine koja uništava moj dom. Odbio sam, kao i na hiljade drugih Sirijaca“.

Reklame

Al-Kontar tvrdi da mu je pasoš istekao u januaru 2012. Pošto nije odslužio vojni rok, nije bio u mogućnosti da izvadi novi, zbog čega ga je kompanija otpustila. Od tada do januara 2017, živeo je kao apatrid, zarobljen u UAE; kao ilegalni imigrant nije bio u mogućnosti da nađe posao. Živeo je na ulici, spavao u kolima, baštama ili gde god je mogao bezbedno da prilegne, po temperaturi koja je ponekad dostizala preko 40 stepeni. Al-Kontar kaže da su ga na kraju uhvatili, ali da je jedan od njegovih bivših kolega uspeo da mu produži pasoš na dve godine i da mu ga donese u zatvor. Vlasti su želele da ga pošalju nazad u Siriju, ali on je uspeo da ubedi zvaničnike na aerodromu da ga umesto toga pošalju u Maleziju.

Malezija je jedna od svega par zemalja koje Sirijcima izdaje vizu po dolasku, tako da je uspeo da ostane tri meseca u ovoj zemlji. Međutim, nije uspeo da nađe posao, i na kraju je prekoračio dozvoljeni boravak za mesec dana. Na kraju je dobio pare od svoje porodice i platio kaznu za prekoračenje boravka, i bio je u mogućnosti da produži boravak na još 14 dana. Tokom te dve nedelje, dvaput je pokušao da ode iz zemlje.

Prvi put je to bilo letom Turkiš Erlajnsa za Istanbul, odakle bi produžio za Ekvador, gde Sirijci takođe dobijaju vizu po dolasku. Prema Al-Kontaru, kada je stigao do gejta za odlaske, sprečili su ga da se ukrca na let, ali mu nisu refundirali kartu (Turkiš Erlajns nije odgovorio na zahtev za komentar o ovoj tvrdnji). Drugi put je to bilo na letu ErAzija za Kambodžu. Ovaj poduhvat je bio malo uspešniji, u smislu da je uspeo da stigne u Kambodžu. Međutim, vlasti Kambodže su ga poslale nazad u Maleziju, jer su odlučile da ne ispunjava uslove za vizu.

Reklame

Po povratku na KLIA2, 7. marta, shvatio je da će ga ako prođe imigraciono poslati u pritvor i deportovati u Siriju, pošto Malezija nije potpisnica Konvencije o izbeglicama iz 1951, koja štiti prava izbeglica i obavezuje državu da ih zaštiti. S toga nikada nije napustio hol za dolaske, i još uvek je pod starateljstvom ErAzije, koja mu svakodnevno obezbeđuje tri ista obroka sa piletinom i pirinčem.

Pametan i artikulisan, Al-Kontar se tokom svog dugog zatočenja izveštio u međunarodnim zakonima o ljudskim pravima. Misli da ga je izneverilo upravo ono telo koje je osnovano da bi zaštitilo raseljene ljude, a to je Visoki komesarijat UN za izbeglice (UNHCR). Al-Kontar tvrdi da mu je nakon inicijalne medijske buke Komesarijat ponudio jednomesečnu specijalnu propusnicu za Maleziju, čak i kada je stavljen na crnu listu zbog toga što je ostao u zemlji nakon isteka vize. Međutim, za Al-Kontara ovo nije bilo adekvatno rešenje, pošto Malezija nije potpisnica Konvencije o izbeglicama iz 1951. „Oni nisu u kontaktu sa mnom već skoro 12 nedelja, a ipak tvrde da su mi ponudili toliko raznih opcija. Nisu“, kaže Al-Kontar.

U komentaru poslatom mejlom, portparol UNHCR u Kuala Lumpuru ovo poriče: „I UNHCR i vlada Malezije su se obratili ovoj individui u više navrata. Ponuđena mu je razumna podrška i pomoć da uđe u Maleziju, koja bi onda dozvolila UNHCR-u i drugima da detaljnije razmotre njegovu situaciju i istraže moguća rešenja za njega. Ovoj individui je jasno ponuđena pomoć i podrška Malezije, a on za sada odbija da to prihvati. Izgleda da je Malezija za njega samo mesto tranzita, a ne mesto na kome želi da ostane. Shvatamo da razmišlja o svojim opcijama“.

Reklame

Al-Kontar se nada da će grupa kanadskih volontera, koji su uputili peticiju svojoj vladi da mu dozvoli ulazak u zemlju kao izbeglici i prikupili više od 17 hiljada dolara da ga sponzorišu, uspeti u svojim namerama. Međutim, nema garancije, i obrada aplikacije može da traje i do 26 meseci. Ovaj proces može da bude ubrzan, ali Al-Kontar je bolno svestan koliko je privilegovan u odnosu na druge izbeglice, u svom pomalo zlatnom kavezu.

Mnogi su zabrinuti za AL-Kontarovo mentalno zdravlje, ali on je odlučan. Uprkos svojoj situaciji, on ostaje dobro raspoložen, zadržao je svoj smisao za humor, koji pokazuje povremenim dovitljivim statusima na društvenim mrežama. Kada smo se sreli, zatekao me je svojim sarkazmom, nateravši me da pomislim da je izgubio ključ od izlaza za hitne slučajeve. Zapravo, otkako je zatočenn samo jednom je udahnuo svež vazduh – 122. dana. Uvek optimista, nastavlja da sedi preko puta izlaza za uzbunu, u slučaju da se ponovo otvori.

„Imam veliki podršku, mnogim ljudima je stalo. Šalju mi mnogo poruka“, kaže on. „Kada se osećam pozitivno, delim to na internetu. Bolje je biti izvor sreće. Mislio sam da svaki čovek ima tačku pucanja. Ali ne. Ako si pozitivan, nema tačke pucanja. Ako imaš nade i možeš da istraješ u onome što radiš, onda ideš dalje. Ima mnogo nade. Nelson Mandela je proveo 27 godina u mračnoj tamnici, a odatle je izašao pun ljubavi“.

U tužnom, malom odeljku KLIA2 nema restorana, kafića, pa čak ni aparata sa sokovima i grickalicama, i Al-Kontar mora da plaća nekoga od skupljača kolica da mu donose male poslastice iz Starbaksa ili Mekdonaldsa, zato što ne može uvek da natera sebe da jede avionsku hranu. „Prijatelji sa privilegijama“, tako ih on zove, zato što naplaćuju svoj sopstveni porez preko cene. Na aerodromu nema prijatelja bez privilegija. Ironično, jedine radnje u holu za dolaske na KLIA2 su prodavnice mobilnih telefona, koje u mu dobro došle, pošto mu je punjač za telefon više puta ukraden. „Nadam se da im je bio potreban, kažem sebi. Nadam se da im je stvarno, stvarno bio potreban“, kaže on.

Reklame

Opsednut time da konačno stekne legalan status, Al-Kontar mi je rekao da odbija ponude za brak koje dolaze sa svih strana sveta. Jedan od primera je Lilo Ri, koja je na Fejsbuku napisala, „Hej, lepotane, možemo li da se venčamo na tom aerodromu? Ako da, dolazim tamo pre zime! Moja ponuda je ozbiljna“.

„Juče sam dobio najnoviju, iz Majamija“, kaže Al-Kontar. „Nude mi brak iz Australije, Amerike, Kanade, zemalja EU, pa čak i sa Tahitija, Havaja i Maldiva… odasvud! Ali samo po sebi je ilegalno venčati se samo zbog vize. Ja samo želim legalan status. Ovo je prevara sama po sebi. Ali to je jedini način da mi pomognu, i nude mi pomoć, što je sjajna stvar“.

Za sada, Al-Kontar čeka vesti o svojoj aplikaciji za Kanadu, i nada se odlasku u bilo koju zemlju koja je potpisnica Konvencije o izbeglicama iz 1951. „Nisam beznadežan. Ovo će se okončati. Naći ću neko mesto. Biću na sigurnom“, kaže on. Zasipaju ga ponudama da drži govore, piše knjige i snima dokumentarce; međutim, on se trenutno fokusira na jednostavnija zadovoljstva. „Sanjam o tome da mogu da skuvam sebi kafu, lepo se istuširam, odem na posao, sastanem se s prijateljima, upoznam neku damu, pozovem je na večeru, da samo živim i budem bezbedan“, kaže on.

Pre nego što sam otišla, pitala sam ga kako bi ljudi kod kuće mogli da pomognu. „Ljudi kojima je stalo nemaju moć. Ljudima koji imaju moć nije stalo“, kaže on. Akutno svestan svoje situacije, on je čovek suprotnosti; optimističan, a ipak odbačen, strpljiv ali anksiozan, okružen pristalicama iz čitavog sveta, ali ipak potpuno izolovan.

Kada sam ostavila Hasana pokraj šaltera za transfer i nehajno prošetala kroz imigraciono, nikada se nisam osetila manje zaslužnom zbog privilegije da sebe mogu da nazovem Britankom i da uzimam zdravo za gotovo sve privilegije koje to sa sobom podrazumeva. Sa klupe na kojoj sam sedela sa Hasanom, videla sam da osnovna ljudska prava zavise od toga koliko sreće imaš za geografskom lokacijom na kojoj si rođen.

@nyimapratten