Šta bi bilo da smo dobili organizaciju Olimpijskih igara 1992: Goran Milić ekskluzivno za VICE

Prije 30 godina, Beograd i Jugoslavija bili su jedan od šest kandidata za domaćina Olimpijskih igara 1992. Očekivano, pobijedila je Barcelona, rodni grad tadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran. Glavni grad SFRJ je u toj utrci zauzeo treće mjesto, iza Pariza, a ispred Amsterdama, Birminghama i Brisbanea.

Pola života kasnije, kad smo progurali rat, mržnju, ruševine, ekonomsku katastrofu, opću društvenu degradaciju, zle Miloševića i Tuđmana, te njihove korumpirane i nesposobne nasljednike, pokušavamo odgonetnuti jedno od mitskih pitanja ostalih iza bivše države, iz čuvene kategorije 'da baba ima ono, bila bi deda'.

Dakle, ako smo u vlastitoj mitomaniji apsolvirali da bi košarkaška ekipa SFRJ bila jedina koja se mogla suprotstaviti tadašnjem Dream Teamu, što bi se dogodilo da je Beograd nekim čudom dobio Olimpijadu? Bi li država, načeta nacionalnim sukobima i globalnim gibanjima nastalima uslijed urušavanja komunizma, u sebi pronašla makar toliko olimpijskog duha da, ako već ne zaustavi, onda makar odgodi svoju propast? I što bi se u životnom i infrastrukturnom smislu dogodilo s jedinom regionalnom metropolom?

Na ova pitanja nije nas navela samo nedavna polemika o Beogradu nekad i sad, koju je izazvao dirljiv tekst našeg suradnika Vladimira Skočajića , niti cirkusantsko Vučićevo otvaranje Prokopa dvadeset godina nakon roka. Odgovor na njega pokušavamo dokučiti i zbog nepovratno upropaštene percepcije sportske stvarnosti malih naroda nastalih raspadom bivše države. Oni se izrazito ponose svojim sportskim uspjesima, perverzno uživajući u nabijanju kompleksa prvim susjedima prilikom svake pobjede, ma koliko ona bila nebitna.

S druge strane, kad pitate Hrvate ili Srbe što kažu o milijunima javnih novaca ulupanima na izgradnju dvorana za Potemkinova prvenstva ili kopanje jednokratnih bazena u arenama, ljudima se diže kosa na glavi, a mediji računaju koliko se od tog ulupanog novca moglo sagraditi škola i bolnica.

Za ovakvu temu ne postoji bolji sugovornik od legendarnog novinara, danas direktora programa Al Jazeere Balkans i vrlo vitalnog sedamdesetogodišnjaka, Gorana Milića. Većina ljudi percipira ga kroz njegovu turbulentnu profesionalnu karijeru: od urednika na Radioteleviziji Beograd, preko dopisnika JRT-a iz New Yorka, pokretača Yutela (medijskog projekta vlade Ante Markovića i posljednjeg stuba obrane Jugoslavije), preko PR-a delegacije BiH na (baš toj) Olimpijadi u Barceloni, do, kako su ga prozivali, 'Tuđmanovog trojanskog konja pluralizma', dugogodišnjeg urednika i voditelja na Hrvatskoj radioteleviziji, čiji nedjeljni dnevnik je ovu TV stanicu dobrim dijelom učinio najpopularnijom u regiji.

Malo ljudi sjeća se Milićevog angažmana kao šefa medijskog dijela beogradske kampanje za Olimpijske igre. Stoga smo u sat vremena ugodnog razgovora u kafiću nedaleko od njegovog zagrebačkog stana pretresli uspomene iz tih vremena. Iako kaže da je sve memorabilije iz tih vremena pogubio u brojnim selidbama nakon raspada države, prisjeća se beogradske kandidature s razumnom distancom.

Naravno, dotaknuli smo se i aktualnih tema, poput izbjegličke krize, trenutnih vlasti i medijske scene u državama bivše Jugoslavije, pa pročitajte kako je svijet Gorana Milića izgledao tada, a kako izgleda trideset godina kasnije.

VICE: Bili ste u prvim borbenim redovima beogradske kandidature za Olimpijadu, i kako kažete, uložili nekoliko tisuća sati volonterskog rada. Kad biste usporedili posao PR-a kandidature za Olimpijadu tada i danas, kako bi to izgledalo?

Goran Milić: I danas bih to rado radio. Prvo upoznate masu ljudi, drugo – taj olimpijski svijet, to su sve biznismeni ili bivši sportaši, zdrava tijela i zdrava duha. U toj kandidaturi princip je da svi volontiraju, dakle, tu nema novca, ali zato odeš u Seul u koji nikad ne bi otišao, budeš u vrhunskom hotelu, sretneš nekog saudijskog princa, odeš na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Meksiku, Panameričke igre… Bilo je to dobro društvo, gradonačelnik Beograda, Miki Savićević, direktor Genexa, bivši direktor Energoprojekta, Mućalov, ljudi koji otvaraju svijet biznisa… Igrao sam se s loptom na prezentacijama, objašnjavao da smo mi jedna loptačka država koja ima natprosječne rezultate u tim sportovima.

Danas je tu panika od terorizma, drukčije su okolnosti…

Bio sam ja i u Barceloni 1992. kao glasnogovornik delegacije BiH. Dvanaest sati dnevno rada, dnevnica od 2 dolara, ali skroz OK. Bosna je poslije Amerike i Španjolske dobila treći aplauz po snazi. A što se tiče beogradske kandidature, vrlo brzo smo shvatili da Samaranch stoji iza svoje Barcelone, pa nam je bilo stalo da prođemo bar jedan krug, dva kruga, čudesno bi bilo recimo biti bolji od Pariza. I stvarno, bili smo bolji od Amsterdama, u drugom krugu skoro i od Pariza…

Nedavno je ponovno objavljen vaš intervju iz tih vremena , u kojemu ističete da će kandidatura građane Beograda koštati 'flašu piva'. Kakva je uopće bila financijska konstrukcija kandidature za Olimpijadu? Olimpijada u Barceloni (koja je tada pobijedila) na kraju je koštala 11 milijardi dolara, a proračun je probijen za preko 400%. Koliko bi koštale igre u Beogradu, i bi li to tadašnja Jugoslavija, da se nije raspala, mogla podnijeti (budući da, npr. za 50 godina nije završila autoput)?

Olimpijada bi koštala, ali znate kako – u Jugoslaviji je bio dogovor da se cijela zemlja solidarizira za velike priredbe, to je bio slučaj i kod Univerzijade u Zagrebu. Ako neki proizvod (Zastava, Pliva, Energoinvest…) stavi znak Olimpijade na svoj proizvod, onda taj proizvod ne plaća savezni porez, nego prihod ide u blagajnu Olimpijade. Odeš u Rubin, objasniš da u taj fond ide 12 posto od svake boce vinjaka. Njima je svejedno, njih to ne košta, a zamislite koji bi to bio prihod.

Sarajevska Olimpijada je na kraju bila profitabilna, mogla bi to i ljetna ako ne ulupate sve novce. Da ne govorim o tome koliko se grad infrastrukturno digne. Proračun se uvijek probije, ali se i izgradi. Beograd je jedan od rijetkih gradova koji ima dva stadiona 500 metara jedan od drugog, puno dvorana po školama za treninge… Bilo je dogovoreno da jedrenje bude u Splitu, a Ada Ciganlija je odličan veslački punkt u centru grada.

Članove MOK-a je zanimalo da od aerodroma do njihovog hotela bude manje od 20 minuta, a onda Gazelom do dva stadiona još 10-15 minuta. Tu je i Sava centar, gdje održavaju konferencije. Što se infrastrukture tiče, kandidatura je bila jaka.

Ono što je bilo loše i zbog čega vjerojatno ne bismo dobili i da Barcelona nije bila konkurencija je – publika. Ljudi hoće da stadioni budu puni. Kad je Olimpijada u Los Angelesu ili Atlanti, onda imate tržište od 300 milijuna Amerikanaca koji kupe karte za sve u paketu, kao za Disneyland – boks, nogomet… Na finalu u nogometu, amaterskom, bilo je 100 tisuća ljudi, a zamislite neku utakmicu Senegal – Tunis u košarci na kojoj bi kod nas došla tri čovjeka.

Kako su sami Beograđani reagirali na kandidaturu? Gradonačelnik, javne osobe, mediji? Mislite li da bi ovakav projekt danas dobio široku društvenu potporu? Kako su u to vrijeme reagirali na kandidaturu Beograda u Hrvatskoj?

Milošević je bio protiv toga. Ja sam ga znao sa studija, pa poslije kad je dolazio u New York kao bankar. Odem ja tako jednom kod njega na kavu i kažem - pa dobro Slobo, ti baš ništa oko ovoga, ti si sekretar partije, ravnopravno moćan gradonačelniku (prvo Bogdan Bogdanović, pa poslije Bakočević). On kaže – šta od toga imamo, to je prazna priča, vidiš kakva je situacija, treba se baviti ekonomijom, ja znam da to ne košta, nije stvar u parama nego je stvar u tome da se stvaraju neke iluzije… Nije bio protiv na način da je destruirao, ali nije volio. Što se Hrvatske tiče, tad sam uglavnom bio u Beogradu, ali koliko se sjećam, nije nitko bio protiv. Što se grada tiče, svi su bili sretni – stadioni bi se skockali, hoteli bi se obnovili, ali nije baš da je grad živio za to.

Bi li takvo nešto danas prošlo? Ljudi su već lagano alergični, barem ovdje u Hrvatskoj, nakon rasipničkog rukometnog prvenstva i arena…

Danas svi znaju koliki je budžet takvog nečega, što tad nije bilo poznato. Gledam, baš danas je predstavljen hrvatski budžet, javni je, i dva sata nakon što je predstavljen, dreka, vriska, tko je dobio, tko je izgubio… U Zagrebu se svi kunu u Univerzijadu, jer Zagreb je tada izašao na ulicu. Do tada kafići u Zagrebu nisu imali terase. Zagrepčani su pili kavu kao Talijani – s nogu, pogledaju tko prolazi i idu dalje. Zagreb je imao planiran život, ljudi su znali kad ustanu kakav im je dan, dok recimo Beograd i Sarajevo, tamo je dan nepredvidiv: hodaš, sretneš nekoga u kafani i planovi su promijenjeni. Sjećam se, dođe Tijanić u Zagreb kao gost Univerzijade, i rekao im – evo, sad vidite kako mi u Beogradu živimo svaki dan.

Što kažete na tezu 'da je Beograd dobio Olimpijadu, ne bi bilo rata i Juga bi opstala'?

Haha, onda bi se raspala šest mjeseci kasnije. Pa dobro, kako je Milošević bio protivnik Olimpijade, da smo dobili, možda on ne bi opstao? Mada, ja nikad nisam rekao da je Milošević bio najveći sotona. Ne zato što sam ga znao i mislio da nije onaj koji je, ali 9. marta postao je nešto drugo.

Možete li se prisjetiti nekog ilustrativnog insajderskog detalja iz tih vremena?

Naravno, mi smo imali neke trikove – vozili bi ih da gledaju Beograd iz helikoptera to izgleda odlično, u Skadarliju bi ih vodili navečer (smijeh), neka dobra večera bi pala, vidjeli bi dva stadiona, i onda – pravac u avion i za Split, tamo bi pojeli neke prstace i bili bi OK.

Bilo je zanimljivosti oko lobiranja. Na primer, imate nekog člana Međunarodnog olimpijskog komiteta iz Urugvaja, koji je slučajno veliki izvoznik naranči. I sad odmah ide ona priča – čujte ljudi, jeste li vi zainteresirani za uvoz naranči, i onda Miki Savićević iz Genexa priča s njim, i ti sad nikad ne znaš, glasovi su tajni, ali zašto bi on bio baš toliko za Barcelonu. Čuli smo da je bilo darova članovima MOK-a, recimo, čuli smo da je Nizozemska davala neke stipendije djeci iz Afrike za glasove, je li to točno ili ne… Mi smo davali zlatnike iz Majdanpeka, one male, i poneku sliku. Ne znam kako bismo izveli neke kuverte i te stvari, to tad naprosto nije bilo moguće.

Nije tajna da ste dosta teško progurali ratne 90-te. Danas, kad radite putopisni serijal 'Alhemija Balkana', i prolazite prostorom čitave bivše države, kako vam se ona čini u odnosu na ostatak svijeta koji ste proputovali uzduž i poprijeko?

Šezdesetih sam živio u Argentini i Urugvaju, tad su glavni iseljenici bili Hrvati. U to vrijeme je Urugvaj za nas bio kao, recimo, Francuska – velike plaće, velika socijalna davanja, zemlja obećana. Danas ćete bolje živjeti u Hrvatskoj nego Argentini. Kad gledate bivšu Jugoslaviju, i prije sto godina je Slovenija bila ispred Makedonije koliko i danas. I onda je Beograd bio metropola, a i danas je, i onda je najveća banka u regiji bila Zagrebačka banka, i onda je bila u stranom vlasništvu kao i danas.

Danas smo zaostali u odnosu na Austriju više nego što smo zaostajali, i to mi nije baš lako reći. Beč izgleda dobro, ali cijene stanova zapravo nisu puno skuplje nego u Beogradu. Jeftinije su nego u Splitu. Gradove cijenim po tome koliko vrijede nekretnine. A Beč je u tih sto godina izgubio pola milijuna stanovnika, s tim da je cijeli Balkan otišao u Beč. Znaš, u Hrvatskoj svi kažu – joj, kako je Pula divan grad, a kvadrat stana 800 eura, dok je u Splitu 2500. Ali još nisam čuo za Splićanina koji se preselio u Pulu.

Ono što se promijenilo na prostoru bivše Jugoslavije je ono što mi odbijamo priznati, a to je da imamo višak stambenog prostora. Koliko god da smo sirotinja u kešu, stambeno izgledamo sasvim moćno. U Hrvatskoj 92 posto ljudi živi u svojoj nekretnini, a u Njemačkoj 46. Super je to što si ti u svom stanu, ali ne valja što se iz njega nitko ne miče. Kupovali smo stanove po moru u kojima živimo sedam dana godišnje. 'Mi ćemo izdavati' – je, izdavat ćeš vraga.

I onda imaš problem da ti sjediš u nekom Priboju, moliš se Bogu da FAP ikad proradi (što neće), držiš taj svoj stan koji vrijedi 20 hiljada eura s kojih možeš kupiti 15 kvadrata u Beogradu, sjediš tamo i posla nemaš. I sad ti to objasni nekom strancu. Ljudi kod nas nisu bez imovine, nisu to proleteri koji spavaju na cesti, takve imaš u svim europskim gradovima, ali mi to nemamo. Ljudi nisu gladni, jedu, solidarni su – nitko ti neće pokloniti Armani, ali će ti dati kaput, cipele, najest će te. Problem je, dakle, neadaptiranost na nove uvjete.

Što mislite o premijerima Aleksandru Vučiću i Tihomiru Oreškoviću? Možete li ih usporediti?

Vučić i Orešković su ljudi koji govore veoma slično. Orešković dolazi s uvjerenjem da u Hrvatskoj ima više ljudi koji razumiju novu globalnu situaciju, financijsko-poduzetničke stvari, kojih je manje u Srbiji, pa je Vučić svoj govor prilagodio situaciji. On izgovara neke rečenice po sto puta koje su efektne, dobre, ali se čuje da su posljedica rada sa savjetnicima. Mislim da on vrlo malo fula. Mislim da je Orešković u istoj poziciji – nije uopće stvar u tome da on loše govori hrvatski, nije stvar u padežima, nego u sadržaju. Uzeo je savjetnike koji su vizionari, ispred svog vremena. To, naravno, nema veze s vlašću, jer vlast ne može bez baze, a baza ne promišlja previše.

Kad je Vučić prvi put dobio izbore, vidio sam one iza njega, koji su slavili… već na drugoj pobjedi, oni su bili bolji, nekako se nadam da će na trećoj biti još bolji. Imaš stranku, ona radi, ide u bazu, nagovara, motivira… i oni moraju nešto dobiti. Čim nešto dobiju, odmah si izdao neke svoje principe, a takvih nije malo. Obično se to u smjenama radi – kad svoje 'namiriš', onda daš naredbu nekom nižem, 'nađi mu mjesto u sistemu'.

Mislite li da pro-biznis pristup može pomiriti ideološke razlike? Smatrate da je u redu da vlasti budu konzervativne, dokle god ekonomija funkcionira?

To vam je sve u vezi s raspletom Drugog svjetskog rata. Za razliku od hrvatske, pa sad već i srpske debate (s Nedićem i Dražom), Slovenija je de fakto postala republika u SFRJ, njima su prije 2. svjetskog rata sve do Postojne držali Talijani. I pitam ja njih – je l' vi volite partizane? I oni meni kažu – da, volimo partizane, ali ne i komuniste. Moj djed je bio partizan, ali mi nikad nismo voljeli komuniste.

E, ta debata u Hrvatskoj i Srbiji ne funkcionira. Dakle, ti ne možeš biti antifašist, a da mrziš komuniste. Komunisti su u Jugoslaviji preuzeli sve zasluge: napravili su partiju od 2 milijuna ljudi i na njih prenijeli antifašizam. Naravno, ljudi su od toga profitirali: reci mi jednog člana partije koji je bio nezaposlen. E, u Sloveniji se to raspravilo, kao i u Istri. U Istri ne pobjeđuje SDP. Ne moraš biti komunist, a možeš imati ulice koje se zovu po partizanima i proleterskim brigadama.

Kako danas vidite državne televizije u Srbiji i Hrvatskoj?

Mislim da je glavni problem također u neadaptiranosti novim potrebama. Srpska i hrvatska televizija griješe što se sa svojim velikim kadrovskim i tehničkim mogućnostima ne orijentiraju na izvoz. Lakše je izvoziti TV program nego krumpir, sa svim tim certifikatima – stvoriš mrežu, šibneš FTP-em i gotovo. Umjesto toga, oni su po zakonu dužni imati vanjske produkcije, ali tako da se namire oni koje imaš doma. Zašto ti ne bi bio vanjska produkcija s proizvodom koji ćeš dati u izvoz? Trebaš imati ciljani proizvod.

Recimo, bavarsku televiziju gleda 25 milijuna ljudi, pokriva cijelu Njemačku. Odeš u općinu Grubine kod Imotskog. Staneš tamo s kamerom, i kažeš – ova općina ima 1100 stanovnika i 260 registriranih mercedesa. Po svim podacima, to je najveći broj mercedesa po glavi stanovnika. Na potezu do Širokog Brijega 90 posto automobila su njemačke proizvodnje. Odete na svadbu, i kažete – kad na ovakvoj svadbi vidite neki Renault ili Peugeot, to je vijest. Samo Audi, Mercedes, BMW, a svadba traje li traje… Svi ti ljudi govore njemački, ovaj ima tvornicu, ovaj ovo, ovaj ono… I napraviš priču o Hrvatima koji tu žive, govore njemački… Iz toga će se vidjeti da ti ljudi u glavi imaju 'Danke Deutschland', i onda Njemačka u toj panici oko izbjeglica i ksenofobije može vidjeti da je to neka zemlja u kojoj je Nijemac dobrodošao, za investicije i sve ostalo. Takva priča bi bila rado gledana u Bavarskoj.

Kad je Đoković prvi put ušao u polufinale Wimbledona, kažem ja Tijaniću – misliš da se ništa ne može napraviti? Kad vidiš kakav momentum ima, da mu je krenulo, šta te košta, pošalji dva realizatora, ti jedini imaš arhivu, dok je igrao u starkama s 10 godina, i napraviš pola sata materijala… Jugoslavija je izvozila 10 do 15 puta više TV proizvoda nego države nastale njezinim raspadom. Tad je na svijetu bilo 150 televizija. Danas ih ima 20 tisuća, koje sve kupuju iste serije, iste šouove… I sad ti to njima serviraš to 15 minuta nakon Wimbledona, ta omražena Srbija, evo, dala je finalista Wimbledona, uzmi, reži na tri minute ako hoćeš…

Jeste li uspjeli nešto takvoga s Al Jazeerom? Kako reagirate kad vam danas kažu da s Al Jazeerom završavate posao koji ste počeli s Yutelom?

To se može, davali smo im te priče o izbjeglicama, to ih je zanimalo, ali moji serijali su prije svega orijentirane na regiju. Što se Yutela tiče, pa dobro. Ne bi Yutel smetao nikome da se to mirno razišlo i da je to prošlo bez rata i krvi. Ja sam postao omražen kad se zapucalo i kad je prestao svaki dijalog.

Biste li se usudili prognozirati rasplet izbjegličke krize koja potresa Europu?

Rekao sam na jednoj konferenciji prije godinu dana – kad brojka pređe milijun, onda je stvar frkovita. Do milijun Europa podnosi. Nego, ja sam imao drugu ideju. Poluprazna Srbija, poluprazna Makedonija, pa i Slavonija. Nek Europa da neki novac za ideju puno humaniju nego da ih drže u barakama, jer je to nehumano, a pritom štipaju im i ženske i izazivaju desnicu da se radikalizira. Srbin, tamo oko Vranja, daš domaćinu da smjesti neku familiju, i da mu daš za tu familiju, recimo, 600 eura mjesečno, i on ih hrani. Toj familiji daš 400. Soma mjesečno, 10 000 godišnje, za 100 milijuna eura ti smjestiš 10 hiljada.

Nije isključeno da tu ima majstora koji se snađu, otvore neki bliskoistočni restoran, počnu neki kebabi drukčiji, ti ljudi se prihvate nečega, plaćaju poreze… tako ja to kao optimist.

Kako vas danas služi zdravlje, i dokle mislite da ćete gurati?

Uuuu… dugo. Imam neke ideje, ovo što sam vam pričao za izvoz, ja bih to uživao. Nije dnevni pritisak, odeš u Berlin, Pariz, dogovoriš s ljudima tamo. Danas je vrijeme Facebooka. Uvijek kažem – kad bi Tito izdržao Facebook? Kad bi Tito izdržao da netko kaže – je li, maršale, šta će ti vila u Igalu, vila na Pantovčaku, Brijuni, Bled, Brdo kod Kranja, Karađorđevo, Bugojno, Ohrid, šta će ti to toliko? Tito je imao etape. Ova zadnja u kojoj sam živio i sudjelovao, priznajem da je bila briljantna.

Od 1974. do 1980. Tito je bio čovjek o kojemu je rijetko tko pisao loše u svijetu. Uvijek je bilo ono – communist, but… i to 'but' bude duže. Prvih 10 njegovih godina – katastrofa. Pa do '65 – objektivno, katastrofa. I onda pomalo gore. Ali nije fer prisjećati se zadnjih 5 godina i onda reći – bilo je to super, od 45 godina mučenja. Ovo naše mučenje traje 25 godina. Da vidimo kako će za 20 godina izgledati Slovenija, kako Hrvatska, a kako Srbija. To je taj fer-plej.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu