FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Pitala sam neurologa zašto želim da smoždim svaku slatku životinju koju vidim

Znate onaj osećaj kad u rukama držite nekog preslatkog stvora i samo odjednom poželite da ga stisnete tako snažno da mu se slatki mali grudni koš probije pluća?
Foto via Flickr korisnik Jonathan Kriz

Znate onaj osećaj kad u rukama držite nekog preslatkog stvora i samo odjednom poželite da ga stisnete tako snažno da mu se slatki mali grudni koš probije pluća? To je isti onaj osećaj koji obično prati izjava kao što je: "Jaoooo, što je sladak! Mogla bih da ga smoždim!" Na prvi pogled, to je jedan prilično psihopatski nagon, ali se ispostavlja da je ova frustracija zapravo iscrpno dokumentovan psihološki fenomen poznat kao "slatka agresija".

Reklame

Pomenuti fenomen prvi put su 2012. godine temeljno zabeležile dva diplomirane studentkinje sa Jela, Rebeka Dajer i Oriana Aragon. Njih dve su izvele eksperiment u kom su spremile plastične omotače s mehurićima za 109 učesnika u studiji i pustile im slajdove slatkih, smešnih ili bezizražajnih životinja. Opšte očekivanje bilo je da će svi ljudi koji gledaju tri kategorije slajdova pucketati mehuriće, a da će do neznatnog porasta pucketanja doći kad na red stignu slatki slajdovi. Istraživači su, međutim, primetili da su ljudi koji su gledali slatke životinje potpuno odlepili, izbušivši mnogo više mehurića od bilo koje druge dve grupe.

Foto via Flickr korisnik Deborah

Da bih saznala zašto, razgovarala sam sa Anom Bruks, starijim predavačem kognitivne neurologije na Univerzitetu Sadern Kros. Prema rečima Bruksove, ovo ponašanje predstavlja "frustraciju zbog preterane reakcije koju ne možemo da ispoljimo." I ne samo to, nego je svi osećaju mnogo izraženije kad ne mogu fizički da dodirnu životinju koju vide.

Pročitajte i : Kratko uputstvo za udomljavanje životinja u Srbiji

Naučno objašnjenje slatke agresije i dalje je prilično nejasno, ali Bruks objašnjava da se tipična teorija svodi na prespojene žice u mozgu. "Moždani mezokortički-mezolimbički sistem ublažava reakciju na slatkoću", kaže ona. "Luči se dopamin, od čega se osećamo dobro. Ali zanimljivo je da se isti proces odvija i kad ispoljavamo agresivne nagone. Moguće je da dolazi do prespajanja žica u mozgu za reakcije na slatkoću i agresiju izazvano lučenjem dopamina."

Reklame

Foto via Flickr korisnik hehaden

Pitala sam Bruks zašto do toga dolazi, a ispada da je u pitanju prilično zanimljivo evoluciono objašnjenje: ljudski mozak troši ogromne količine energije, naročito kad smo ophrvani emocijama. I zato mozak mora da bude u stanju da kontroliše sopstvene emotivne reakcije. Kao što Bruks kaže: "Ljudska sposobnost da reguliše snagu sopstvene emotivne reakcije visoko je prilagodljiva: ona nas sprečava da ulažemo suviše energije u sve i svašta."

Laički rečeno, dok se topimo od sreće gledajući slike slatkih malih kuca na Fejsbuku, praktično crpimo energiju koju bi naša tela mogla bolje da utroše na nešto produktivno. I tako naš mozak to nadoknađuje. On ubacuje nalet oprečne emocije kako bi ublažio to iskustvo i praktično nam rekao da se saberemo i nastavimo s našim regularnim aktivnostima. Bruks ovo iskustvo poredi sa onim blago ludim osećanjem kad ste toliko očajni i tužni da počnete histerično da se smejete.

_________________________________________________________________

** Pogledajte ovaj video o psima koji surfuju **

__________________________________________________________________

Dajer i Aragon iz prvobitne studije sa Jela ove mehanizme nazvale su dimorfnim izražavanjem pozitivnih emocija i posle svog eksperimenta zaključile vrlo sličnu stvar. Dajer je u intervjuu za Live Science objasnila: "Moguće je da se s izuzetno pozitivnom emocijom nosimo tako što joj nekako dajemo neku vrstu negativnog predznaka. To reguliše tu emociju, održava nas na nuli i troši našu energiju."

Slatka agresija je univerzalni psihološki fenomen koji u određenoj meri osećaju svi ljudi. Filipinski jezik Tagalog poseduje verovatno najjezgrovitiju reč koja opisuje to osećanje: Gigil, što znači škrgutanje zubima i drhatnje kad vas u nekoj situaciji ophrvaju osećanja.

Foto via Flick korisnik ccho

Naš mozak će nas uvek prekomerno nagrađivati dok gledamo slatke stvari jer — iako naša raskošna zbirka kontraceptivnih sredstava govori drugačije — sklepani smo tako da želimo bebe. U redu, psi nisu isto što i bebe, ali imaju prilično zajedničkih karakteristika. I to je verovatno zašto očajnički želimo da gnječimo štene po njenoj slatkoj paperjastoj njuškici sve dok se ne uguši.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu