FYI.

This story is over 5 years old.

Vice Blog

Imala sam 15 godina i bila narkomanka u Srbiji

​Nisam na heroinu više od sedam godina, ali ću uvek biti zavisnik.

Ne mogu da se predstavim jer živimo u Srbiji, zemlji gde se ljudi diskredituju i društveno uništavaju i zbog daleko manje ozbiljnih stvari nego što je recimo narkomanska prošlost. Ipak, želim da ispričam svoju priču jer verujem da možda može da pomogne ljudima koji se nalaze u problemu u kojem sam nekada bila i ja.

Nadam se da može da pomogne i našem obolelom društvu da razume osobe sa bolestima zavisnosti, da ih prihvati kao bolesnike a ne kao zločince, da prestane da ih stigmatizuje zbog prirode njihove bolesti i da im tako pomogne na putu do oporavka.

Reklame

Od svoje petnaeste do dvadeset druge godine bila sam ono što ljudi često zovu prikriveni i funkcionalni narkoman. Odrasla sam u malom gradu i skromnoj porodici koja me je uvek neizmerno volela i podržavala. Ne bi se nikako moglo reći da sam imala bilo kakve stereotipne preduslove da upadnem u „loše društvo" ili da se odam porocima. Ono što mi jeste teško padalo, a nisam umela tada da opišem bila je realnost koju su živeli mnogi moji vršnjaci, a i današnji tinedžeri će se sigurno prepoznati.

Roditelji su radili po celi dan da bi nas prehranili, ali istovremeno retko kad smo imali para za letovanje i druge udobnosti. Živeli smo u malom stanu koji bi ponekad postajao previše tesan, pa su roditelji svađali oko frustracija na poslu i svojih nerazrešenih odnosa, a mi deca smo ih slušali ili se na kraju i sami uključivali u svađu. I potiskivali svo nezadovoljstvo i bes koji nismo uspeli da iskanališemo negde drugde. A to što se potiskuje, mora nekad negde i da ispliva.

Sećam se i da je u mojoj generaciji jako malo klinaca u osnovnoj školi slušalo neku stranu muziku, pa su me zbog mog „progresivnog" muzičkog izbora i pankerske odeće prozvali narkomanom i zadirkivali mnogo pre nego što sam probala bilo koju drogu. Njihovo zadirkivanje je na neki način doprinelo da se osetim kao neko ko zapravo ne pripada, kao otpadnik. I kao što znamo, kada se neka neistina ponovi mnogo puta – ona može postati istina.

Reklame

Što zbog bunta prema društvu koje me odbacuje na osnovu mojih kulturnih afiniteta, što zbog zajedničke ljubavi prema muzici, već pred kraj osnovne škole združila sam se sa jednom jedinom alternativnom ekipicom u našem malom gradu. U maloj sredini nema baš mnogo izbora. Kako sam bila dosta mlađa u odnosu na većinu svojih van-školskih drugara, tako sam i dosta ranije uplovila u isprobavanje droga. Alkohol me, za razliku od većine mojih vršnjaka, nije zanimao, ali sam zato umirala od želje da znam kako je to kad se naduvaš.

Bila sam sedmi ili osmi razred kada sam prvi put sa drugaricom probala travu. U početku me to ništa nije radilo, ali sam se zato treći put preduvala do nivoa overavanja. To što mi je bilo loše, nije ubilo želju da nastavim. Što nije ni neobično – koliko ljudi se napije, povraća, završi i na ispiranju, pa opet nastavi da konzumira alkohol. Vrlo jasno se sećam da sam i kao dete znala da ću se drogirati kad porastem. Želela sam to oduvek i tada nisam ni shvatala zašto mi je to bilo potrebno - da pobegnem i da ne razmišljam o onome što me zaista muči.

Negde između osnovne i srednje na moju tadašnju veliku sreću prvi put sam uzela trodone. I najzad, osetila sam se savršeno udobno i prijatno u svom umu i telu. Do tada, za mene nije bilo boljeg osećaja spokoja, topline i blaženstva. Trodoni su lekovi protiv bolova čiji su sastav, dejstvo i zavisnost koju izazivaju, vrlo nalik heroinu. Dop za siromašne. U to vreme, bili su mega jeftini i dostupni u apotekama. Moji prijatelji i ja smo ih uzimali najčešće kako bi, i leti i zimi, provodili sate i sate hodajući kroz grad i prirodu u okolini, ili bi jednostavno sedeli, slušali kasete i diskove sa muzikom koju volimo, crtali, pisali, smejali se i zajedno patili u sebi, svako iz svojih razloga. To je, uprkos opijatima, za mene bilo doba neiskvarenosti i nevinosti.

Reklame

Dave Rutt / Flickr

Već tokom prvog razreda srednje škole razvila sam zavisnost od trodona. Bila sam i vrlo svesna te zavisnosti ali je nisam videla kao problem. Uostalom – bila sam odličan đak, profesionalno se bavila sportom, išla na više vannastavnih aktivnosti i smatrali su me detetom za uzor u generaciji. Ovu tajnu delila sam samo sa svojim najboljim drugom, sve dok nije otišao na studije, a ja ostala sama sa svojom novom navikom. Imala sam neke samostalne pokušaje apstinencije i skidanja – to bi potrajalo najviše par nedelja i onda bih se vratila na ono što me je jedino činilo da se osećam dobro u svojoj koži i glavi. Čak sam vrlo uspešno sve krila od svojih tadašnjih momaka – nisu imali pojma.

Ali, pred kraj srednje, počela sam da se zabavljam sa jednom osobom koja je ranije imala iskustvo kako sa trodonima, tako i sa heroinom i pričala mi o tome, svesno ili podsvesno bacajući nam rovca. Dok sam se okrenula oko sebe imala sam slamčicu u nosu i vukla žutu liniju čokoladastog mirisa. Od tog trenutka znala sam da ću se kada budem imala dovoljno para navući na heroin i vrlo svesno sam to uradila. Da, toliko je dobar osećaj. I toliko je bio bolji od realnosti.

Sledećih nekoliko godina izgledale su kao spori psihološki triler sa dosta elemenata drame. Živela sam dvostruki život. Prvi je bio život uzornog đaka i dobre studentkinje, drugi je bio život narkomanke. Porodica u početku nije mogla da posumnja ništa jer sam upisala fakultet, učila, davala ispite. Ubrzo sam počela da nalazim poslove u kafićima kako bih zaradila nešto više od džeparca i mogla da kupujem heroin, kako za sebe, tako i za osobu sa kojom sam bila u vezi. Iz priča prijatelja i psihologa sam, više godina kasnije, naučila da su ovakve narkomanske simbioze između partnera najgori mogući scenario. Čak i kada jedan poželi da se skine, ovaj drugi mu pusti crva i brzo povuče nazad, a ukoliko odluče da se zajedno skidaju – i to sve obično padne u vodu jer se usled slabosti slože „ajde još samo ovaj put".

Reklame

Heroin jeste kraljevska droga, ali čak i najjače sklopove ličnosti vrlo brzo slomi - i fizički i moralno. Kada ste u heroinskoj krizi, spremni ste na sve. Ja sam godinama radila kako bih finansirala svoju heroinsku zavisnost. Međutim, kada vas je dvoje, sve postaje duplo skuplje. Vremenom, tolerancija raste i više nije dovoljan kvoter dnevno, već pola grama, gram. A onda više ni to nije dovoljno. I onda polako počne da izlazi ono najgore iz vas. Jer narkomanija je bolest. Kao rak, gangrena, upala pluća.

Vi više ne razmišljate kao zdrava i racionalna osoba, jer zaista niste zdravi. Vi ste rob svoje bolesti. Kažem „vi" jer želim da probate da zamislite kakav je to osećaj bespomoćnosti i očaja. Čak i da želite, ne možete tek tako da se okrenete i izađete iz te priče. Osećaj sramote koji bi se javio i na samu pomisao da kažem porodici da sam zavisnik bio je strašan i apsulutno neprihvatljiv. Nisam želela da ih povredim, niti da me gledaju sa sažaljenjem. A opet, nisam bila u stanju da sama izađem iz začaranog kruga.

Par godina nakon početka studija našla sam se u paklu. Prestala sam uveliko da učim, a apetiti i potrebe su porasli do granice neidrža, bilo je sve manje izvora novca, moja veza je prerasla u mučnu narkomansku patologiju kojoj se nije nazirao kraj i počela sam sve više moralno da posrćem. Uspela sam da potisnem grižu savesti i da sve češće kradem roditeljima novac kad god im odem u posetu, da pozajmljujem pare od prijatelja i da im ih nikada ne vratim. Bila sam ubeđena da niko nema pojma šta zapravo radim. Ali svi su znali - samo nisu umeli ili hteli da artikulišutonaglas.

Reklame

U jednom periodu finansijske krize, prešla sam sa nosa na venu. Jebiga, potrebno je duplo manje horsa da se uradiš iglom nego šmrkanjem. U tom tretnutku ja se zapravo više nisam drogirala. Ja nisam osećala blaženstvo i prijatan osećaj heroina. Ja sam samo održavala sebe u stanju van apsitencijalne krize. Da se ne bih raspala. Roditelji su osetili da nešto žestoko nije u redu, a iz straha nisu smeli direktno da me pitaju.

Pozvali su me da ih posetim i da ostanem neko vreme kod njih. Moja druga polovina je ostala u Beogradu i tek sa te distance shvatila sam da je ono što delimo čisto zlo. Shvatila sam da me zapravo sve vreme laže i manipuliše kako bi od mene izvukla novac za drogu. Narkoman laže narkomana. Presmešno, zaista. Osetila sam se prevareno, izdato, iznevereno u toj bolesti, očaju i samoći.

id-iom/Foto

Ali to je zapravo bila najbolja stvar koja mi se desila. Užasno me je bolelo što lažem porodicu i što znam da će ih istina o meni jako povrediti. Užasno me je bolelo i što sam prestala da radim sve stvari koje sam obožavala i koje su me činile srećnom – nisam više studirala ono što volim, nisam više mogla da čitam, da gledam filmove, da izlazim, da volim druge ljude. Shvatila sam da više ne živim. To mi je bila najstrašnija spoznaja. Da je moj život u dvadeset i nekoj godini opustošen. On ne postoji.

Setila sam se najnižih trenutaka poput onih kada su me dileri šamarali jer nisam više od njih kupovala robu, kada sam se zavlačila u svaki toalet u gradu da bih se sredila, kada sam prodala skromni zlatni nakit da bih zadovoljila svoju bolest, kada sam besavesno lagala ljude koje volim. I to je bilo to. Znala sam da je došao kraj i da istina mora da se oslobodi ukoliko planiram da preživim. Smrt mi nikada nije bila opcija, iako sam uveliko izgubila želju za životom.

Reklame

Probala sam da potražim pomoć sama, otišla sam u Dom zdravlja kod psihologa gde zapravo nisu mogli da mi pomognu i uputili me na bolnicu. Dan ili dva kasnije, rekla sam sve roditeljima i tražila pomoć. Plakali su, zapitali se šta su pogrešili i zašto sve to. A onda su mi rekli: „Dobro sine, ti si sad bolesna i idemo kod lekara da to rešimo. Sve će biti okej".

Kroz apstinencijalnu krizu prošla sam kod kuće, odlazileći svakog dana u bolnicu na infuziju i lekove. Sledeća tri meseca provela sam odlazeći dva puta nedeljno na psihoterapiju da povratim mozak i kod nutricioniste da nadoknadim 15 kilograma telesne mase. U ekspresnom roku, moje telo se oporavilo i puna snage i volje za svojim izgubljenim životom vratila sam se na studije, sa blokator-implantom ugrađenim u ruku. Prvih godinu dana nakon skidanja uzimala sam antidepresive i išla na psihoterapiju. Počela sam da nadoknađujem sve ono propušteno.

Nekoliko godina kasnije, sopstvenim naporima i radom počela sam da gradim i neku karijeru, stekla nove prijatelje, izgradila koliko toliko lep i pristojan život. Naišli su naravno novi problemi koji se neminovno svima dešavaju. Ali nakon više godina rada na sebi i uz podršku prijatelja i porodice naučila sam da sa problemima ne smem da se suočavam kroz bežanje od bola i nepripadanja u osećaj blaženstva i sreće koje mi daje droga. Jer to privremeno unutrašnje blagostanje ima skupu cenu koju više ne mogu i ne želim da plaćam.

Reklame

Nikad nisam više uzela heroin, ali znam da nikada neću prestati da budem zavisnik.

Uvek ću imati neki transfer – alkohol, noćni izlasci, emotivne simbioze, zatrpavanje poslom i „prijateljima"… Dakle – moj problem zapravo nije bila droga, kao što nije ni kod mnogih narkomana. Problem je način na koji se neki od nas suočavaju sa stresom, tugom, promenama, životnim problemima i kriznim situacijima. Imamo neizmernu potrebu da tu nelagodu i bol nečim zatrpamo,da popunimo tu crnu rupu hodajući utabanom i poznatom stazom ka svetu u kojem je sve lepo i prijatno. I zato smo zauvek zavisnici.

Ova priča nema moralnu pouku. Da iskoristim popularnu izreku – „kad smo kod morala, morala sam". Ali gotovo osam godina od završetka ovog poglavlja ja trpim posledice. One nisu vezane za moje zdravlje, ljubav, porodicu i slične stvari. Te posledice su isključivo vezane za način na koji se naše društvo ophodi prema zavisnicima – zapravo kako ih stigmatizuje i kažnjava, čak i kada više nisu zavisnici. Iako sam već godinama potpuno čista i zdrava, meni zakoni države Srbije doživotno zabranjuju da pomognem drugom ljudskom biću tako što ću dobrovoljno dati krv.

Ne vredi ni to što nikada ni sam kim nisam delila špric, ni to što sam se testirala na HIV, hepatitis i sve ostale bolesti, ni to što sam zdrava. Jednostavno – ja nisam podoban i poželjan građanin zbog svoje istorije bolesti. Ne bih smela da sa kolegama na poslu podelim priču koja je obeležila čitavu moju mladost – iz vrlo opravdanog straha da će me odbaciti ili da će me profesionalno diskreditovati zbog „problematične" prošlosti. Ne smem da bilo gde javno kažem ništa o svom iskustvu jer, imajući u vidu da smo u Srbiji, nikada ne znam da li će nekad u budućnosti taj podatak biti vaskrsnut i upotrebljen protiv mene, kao neki prljav veš koji se zapravo davno i oprao i osušio.

Narkomanija, kao i sve mentalne bolesti u Srbiji su veliki tabu i nose sa sobom ogromnu stigmu. Ne, ako je neko narkoman, nije nužno i niže biće, kriminalac i otpadnik. Istina jeste da su narkomani najčešće vrlo nesrećni i depresivni ljudi koji su u drogama našli način da hendluju svoje stanje.

Na kraju ove epopeje, najveću zahvalnost dugujem svojoj porodici koja mi je pomogla da se izlečim i stanem na noge. Ali tu zahvalnost dugujem i samoj sebi, jer sam, kao i u nekim drugim situacijima, imala rešenosti i snage da se sama izborim za nešto do čega mi je stalo – u ovom slučaju za sopstveni život. I to je, po mom skromnom mišljenju, nešto što svi mi dugujemo sebi i nešto što ne može niko da uradi sem nas samih. Živeo život.