Od kraja devedesetih sam na "dopu". Pokušavam već godinama da ga pobedim, ali je bitka žestoka. Imam 40 godina i još se borim. Ovako su izgledali moji dani, pre odlučujuće borbe koju sam otpočeo pre dve godine. Što bi Ramones rekli … Too tough to die. Otvorih opet oči, tako sam želeo da se to ne dogodi, ali eto, po difoltu, stalno se dešava… Again and again. Svanuo je novi dan, sav sjeban ga opet dočekah, onako u znoju, razapet međ javom i snom i svim očekivanjima da se to neće desiti.Uvek se desi, za sada, jebi ga. Sedim tako na ivici kreveta, pokriven onim izbušenim, ako se može još uvek nazvati ćebetom, stopala dotiču poluvlažan parket, grče se od hladnoće i krizom ispunjim kostima, misli se roje, najrađe bih otišao na Topčiderac, ali ne da se. Sigurno onaj gore ima plan za moju malenkost, obzirom da tako stoje stvari, samo jedno pitanje iz tih zalutalih misli se izdvaja najjasnije, šta sad?
Bez kinte, polumrtav, morao sam da se iscimam da ne bih ostao u onoj memli u svakom smislu, morao sam da se opet vratim na isto prokleto mesto, klasičan „Dan mrmota", uvek isto… Baš sam smorio! Knorio! Stojim tako ispred ogledala, para iz usta, kupatilo užasno hladno, gledam se tako i ne vidim, vidim nešto što urla, moli, krije se i boli, ne to nije bilo moje lice, ali sad je bilo tu i teralo na akciju, beži brate, trči bre! Nazuh prljave, životom iscepane patike i još gore čarape, izbušene, istrošene, što od pljuga, što od trenja, nabacih onu vijetnamku sa male mature i istrčah na zimu… Led, svuda led, oluci okovani ledom, asfalt i oko srca led. Napolju, hod kao po komandi, u jednačenim brzim korakom Another brick in the wall, korakom.Ne, to nije bio moj prirodan hod, već hod nekog čoveka koji nešto mora i morao sam. Na toj hladnoći, gorela je vatra pitanja, a jedno je najviše topilo i sijalo, kuda? Zavrnuh uz Brdo, u ulicu koja je bila uglačana ledom, što od dečijih sanki, što od zalutalih kola.
Jedva izvukoh uz to uzbrdicu, u tim nazovi patikama. Izvukoh par dimova cigarete i nalete autobus, izlaz za grad, izlaz u nazovi pobedu.
U njemu je bilo prijatno, uglavnom, mnogo ljudi sabijenih u gomili pare, ne volim gužvu, ali ovog puta je bilo prijatno obzirom na hladnoću. Bilo je par neprijatnih pogleda, ali već sam na to navikao.Negde na Južnom uđoše ridžovani, pogledasmo se, samo su me zaobišli, bez pitanja. I na to sam već bio navikao.
Grad, opet onaj mravinjak, opet ono beznađe, opet ono pitanje, kako do kinte, šta napraviti, koga prevariti, aman, kako? Muka mi je više od toga, ali telo, mozak, duša traži, moram! Iako neću.
Svratih do matične nam trafike, gde je stajalo još par mojih nazovi prijatelja, saboraca, već su bili dobrano cirke ili šta već, to su ona stanja kada više niko nikog ne razume, ne sluša, ne vidi, raspaljene glave pune kompleksa, sujete, svojih malih ja.
Morao sam da odstojim tu neko vreme, gutajući svašta. Pokušao sam i sam nešto da užickam, ali nije nikako išlo, da li zbog lošeg vremena, energije, ljudi loše volje, teške ruke, a verovatno i zbog količine ludila prisutne na ovom jebenom mestu.
Odjednom, opališe me prvi znakovi „zikre", znoj, bol i suze, morao sam da se pokrenem… Krenuh dalje down the road, sa još jednim iz klape, koji je bio najprijmljčiviji za „normalnu" akciju.
Požurili smo kroz mravinjak, pružili onaj dobro poznat korak, sad okupan znojem, kružili smo kao hijene. Gde, šta, kako?
Toliko se odužilo da mi je pripala muka, više me ništa nije doticalo, čak ni toliko mi omražena hladnoća. U mimohodu zapazih pogled tako zgodne ribe, crnke, i do toga mi više nije stalo. Na izmaku svih snaga, onako dobrano sjebani, primetih neku prodavnicu pića, unutra riba, zgodnjikava, sama, mere biti bingo pomislih. Pogledasmo se, a da nismo morali da prozborimo, dogovor je pao.
"Dobro veče", rekoh, ruku zavučenih ispod jakne, devojka me užurbano pogleda, bilo je pred zatvaranje, nije stigla ni reč da izusti…
„Ništa lično, opusti se, daj svu kintu i sve će biti u redu", dobacih, ruku još uvek ispod jakne. Ona onako uplašeno, sa olakšanjem, preda sve iz kase, kao da je jedva čekala da prođe taj trenutak,a i čekala je… Samo da ode!
„Hvala, izvini", rekoh i užurbano smo izašli na zimu, brzim hodom, ne trčeći. Stigosmo do govornice. Bilo je vreme da se okrene čovek, usput smo se prebrojali i nije bilo tako loše, dvanaest soma, plus neka sića. Okrenusmo čoveka, reče za „po ure" kod kladionice.
Stigosmo tamo i pre vremena, stojimo i cupkamo, naravno, kasnio je. Toliko iscrpljujuća stvar u čarobnom krugu narkomanije, I am waiting for my man, đir! I Lu Rid je opisao to u svom rokenrol bukvaru. Završili smo dva „mića" i svratili do apoteke, po „ praćke", naravno. Sa parama je sve bilo lakše, lakše doći do pravih prijatelja, zar ne? Nekako se pokrismo za taj dan, bar smo tako mislili, otkad se promenila vlast, ni roba više nije bila ista, sve je izbledelo, pa i roba.
No, izgleda nas posra, iako nismo verovali čoveku da se pazimo sa „stafom"! Prijatelj je vozio korsicu, od milošte „horsicu".Pokupio nas je i odvezao da obližnjeg parka u Topčideru, gde smo često bivali. Nađoh konzervu nikšićkog, iscepah je i eto radosti, mere se „kuhat ručak"! Napunili smo „ganove" i ostavili ih na ledu da se olade, pljuga je sada bila suvišna. Prvi sam se zveknuo i dok sam ubrizgavao, rekoh priki do sebe da je čovek izgleda bio u pravu, roba je vrh, OVERAVAM! Nasmejah se i nestadoh…
Svetla, svetla! Blještavilo, svuda okolo, kao u svemirskom brodu. Gde sam, jebote? Raj, Spilberg, Kjubrik, pakao…
Beli mantili, svuda okolo, tri mantila, „Paklena pomorandža", pomislih. Srećom u samom uglu prostorije zapazih poznato lice, lice drugara, saborca, bledoh i znojavog. Gde sam, čoveče? U liftu, na VMA, šapnuo mi je, „kaži da si cirko". "Si", namignuh.
U ordinaciji su me terali da ostanem u ležećem položaju, nisam mogao. Seo sam na ivicu pokretnog kreveta i objasnio da mi je sasvim udobno i tako.
„Šta vam se desilo?"
"Pio sam", rekoh. "Opasno sam se nacirkao."
"Šta ste pili?"
"Votku", dobacih.
"A zašto su vam male zenice?"
Zašto, pomislih? "Pa ti si doktor, ti mi reci, zašto su mi male, otkud ja znam?"
Doca mi uputi skini mi se s kurca pogled, 'ajde ti sinovac potpiši ovde i da te više ne vidim.
Dok sam napuštao ordinaciju, krajičkom oka zapazih kako sestra gestikulacijom pokazuje doktoru da sam još jedan u nizu „normalnih", na šta su već verovatno bili navikli, nego, jebene procedure.
Onako sasran, sa još sasranijim drugarom koji nije ni uspeo da se sredi, izađoh na onu hladnu ulicu, onaj led, onaj mravinjak. Ono ludilo, ma koliko mislio i žudeo da će na koji god način da se završi, nema kraja. I pored svih pokušaja sopstvenim snagama, roditeljskim ubeđivanjima, ubeđivanjima okoline, devojaka, nazovi prijatelja, nekako kad god naletim na neku prepreku, makar i minornu, posegnem za đavolom. Zato jer je uvek tu, najprijemčljiviji. I tada iz mene samo izvrišta pitanje, dokle?
U sledećem nastavku – Moje odvikavanje u Istri i Italiji.