FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Hrvatska 1991. - Srbija 2015.

Međunarodni sud pravde odbacio je međusobne tužbe Srbije i Hrvatske za genocid. Političari obe zemlje će svakako požuriti da reaguju onako kako njihovim strategijama odgovara, zanemarujući, kao i uvek, ono što mi mislimo.
3.2.15

U oktobru 1991, kada smo imali po petnaest godina i išli u drugi razred gimnazije, rat je bio nešto što se dešavalo oko nas. Bili smo blentavi kao telad koja su negdje naslućivala svoju tužnu sudbinu mesarskog noža, ali i veseli, zaljubljeni i radoznali, kao i svi drugi tinejdžeri. U društvu je bio podjednak broj Srba i Hrvata, živjeli smo jedni pored drugih, išli u iste razrede, trenirali zajedno rukomet.

Reklame

U školi smo dolazili pola sata ranije kako bi pobjegli od bombardovanja propagandom kojom su nas zatrpavali sa medija. Pričali smo o Zvezdi, Hajduku, Kukoču, Draženu, fliperima, kompjuterima, seksu, paralelama između Remarka i Hemingveja, teškim profesorima i glupostima kojima su nas učili.

Foto via Facebook

Pričali smo i o ratu, ali na neki potpuno bizaran način. U našem malom društvu je bilo apsolutno normalno da u sred Knina drugar govori kako Hrvatska može mobilisati milion vojnika i kako su pored Šibenika oborena dva MIGa 29. Srbi su govorili kako je JNA peta armija u Evropi sa ovoliko ili onoliko tenkova, aviona i raznih drugih generalskih džidžabidža.

Sprdali smo se sa propagandom i očajnom muzikom koja ju je pratila. Čekali smo kasne sate kako bi prestale sve vijesti pa bi neko zaposlen na TV predajniku, kome smo bili beskrajno zahvalni, pustio MTV. Rat je bio poprilično loš TV program. Ali, naš soundtrack su bili Metallica, Mejdeni, AC/DC, Public Enemy. Rep je tada za nas bio potpuno nova stvar koja je imala šta da kaže, nešto kao što je bio pank za nekoliko godina stariju generaciju. Da nam je neko pričao da će se MTV i rep pretvoriti u ovu mediokritetsku, politički korektnu mašinu za pravljenje para, smatrali bi ga za najgoreg izdajnika. Bili smo i naivne budale.

Svakako da nas je rat povremeno pogađao lično. Čuli bismo da je ovaj ili onaj poginuo. Gledali smo uplakane žene, slušali bugarenja na grobljima, susretali pijane vojnike kako pucaju u zrak. Imali smo i bizarne hobije - skupljanje različitih vrsta municije ili ispaljenih zolja.

Reklame

Onda su u Knin počeli stizati ljudi iz velikih dalmatinskih gradova. Bili su uplašeni, zabrinuti za budućnost. Pričali su o pretnjama i proganjanjima. Noćnim pozivima, ubistvima i mračnim poluinformisanim grupama kriminalaca koji su lupali na vrata ljudi koji su imali drugačija imena i prezimena.

Trenutak je trajao kao sat i bio težak kao mamut. Drugar Hrvat je nekoliko dana kasnije otišao iz Knina. Za njim su otišli drugi, treći, pa većina ostalih.

Negdje u to vreme smo imali čas fizičkog koji je obično izgledao tako što bi nam, nakon zagrijavanja, profesor dao loptu da igramo košarku. Nakon toga, u svlačionici, bez bilo kakvog vidnog razloga, jedan od drugara iz razreda je rekao drugom: " Znaš, vi Hrvati ste mnogo glup narod."

Nisam rekao ni slova. Samo sam spustio glavu i gledao u patike. Trenutak je trajao kao sat i bio težak kao mamut. Drugar Hrvat je nekoliko dana kasnije otišao iz Knina. Za njim su otišli drugi, treći, pa većina ostalih. Nevinost je bila izgubljena i rat me je udario svom svojom težinom. A mene je i danas sramota zato što tada nisam ništa učinio kako bih zaštitio druga.

Foto via Flickr

Odakle je došlo to zlo koje je tada tjeralo Srbe iz dalmatinskih gradova, a Hrvate iz Knina i koje će na kraju dovesti do protjerivanja u Oluji? U petnaestogodišnjacima ono nije postojalo. Mislim da nije postojalo ni u generaciji naših očeva koji su živjeli u najljepša vremena Titove Jugoslavije. Priče o Jasenovcu, jamama i križnim putevima su postojale, ali njihova zloupotreba kao generatora mržnje će početi pred sam rat.

Postojalo je u glavama političara. Upravo u onima koji su morali znati za posljedice rata i mržnje. A oni su uradili suprotnu stvar. Oni su bili na čelu orgije i oni su usmjeravali njen pravac. Oni su žarili to zlo. Bez griže savjesti i bez kajanja su brojali mrtve, obogaljene i izbjegle, računali popaljena sela i uništene živote. Ti isti beskrupulozni sebičnjaci i dan danas odlučuju o nama. Pošto su, kako bi izgradili političko ime, bukvalno gazili preko mrtvih i nisu se osvrtali da li iko misli da ih je danas zaista briga?