FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Od ekstaze do agonije - Princ Nasim Hamed, zaboravljena ikona

Bio je najzajebaniji baja na planeti. Bio je bokser koji je leteo na ćilimu, izgubio jedan meč i bankrotirao.

I ja sam imao idole kad sam bio klinac. Bili su to sportisti čije sam majstorije pokušavao da skinem na prostranim poljanama prigradskih naselja, glumci koje sam imitirao po tržnim centrima dok me ne bi izbacili ili reperi na koje sam želeo da moji roditelji budu nalik. Za mene su ti ljudi bili simbol strašno uzbudljvog sveta punog nesagledivih mogućnosti, nimalo nalik onom u kojem sam živeo. Bili su obdareni nečim zaista posebnim. I što je najvažnije, oni su se tom posebnošću otvoreno razmetali nekim odmetničkim žarom i uz bezgraničnu gracioznost.

Reklame

Većina tih idola dostigla je svetsku slavu zbog koje njihova lica sve do dana današnjeg krase platna karikaturista na Lester skveru u Londonu. Tu si i Vil Smit, Džim Keri, Lajam Galager. Neki od njih su se prešaltovali na sasvim osrednje menadžerske karijere u klubovima kao što su Vest Hem ili Votford, nakon što su godinama izvodili ovakve bravure.

Ali niko od njih nije imao ni izbliza takvu karijeru kao sićušni, skoro do glave ošišani i bogobojažljivi gizdavac Princ Nasim Hamed. Bio je dete ulice, gnušao se svake prefinjenosti, tukao levicom i osvojio titulu prvaka sveta. Ovaj homoerotični tip iz Šefilda odležao je svoje na robiji, izgubio je kuću i kraće vreme tokom devedesetih bio među najpopularnijim ljudima na planeti.

Princ Nasim Hamed đuskajući ulazi u arenu.

Mene je kao klinca potpuno kupio. Iako nisam Britanac azijskog porekla odrastao u industrijskoj zoni, bilo je nečega u toj njegovoj drskosti što me je osvojilo, u tim šorcevima od leopardove kože kao da iz crtanog filma. Dolazio je do ringa đuskajući uz zvuke tehno muzike i onda skakutao po njemu poput pijanog šestara, udarajući aperkatom i klateći telom napred-nazad kao da je od gume.

Drugim rečima, čovek je bio nenadjebiv. To je bokser koji je objavio hit singl i pre ulaska na ring uspevao da upriliči zamršenu koreografiju iz „Trilera" ili vožnju na letećem ćilimu. Taj čovek je izgubio samo jedan meč u karijeri, a iza sebe ima 36 pobeda, čak 31 nokautom. Poreklom je Jemenac, visok 163 centimetara, koga je otac još kao klinca u Južnom Jorkširu upisao na boks da bi mogao da se odbrani od tada sve popularnijeg desničarskog Nacionalnog fronta. Kasnije je trenirao u bivšoj kući Binga Krozbija i prijateljski se kuckao pesnicama sa Pi Didijem pored ringa. Čovek je bio ostvarenje sna svakog britanskog imigranta otelotvoren u američkom tehnikoloru.

Reklame

A kada je Princ Nas po prvi put pohodio Njujork da bi branio titulu u perolakoj kategoriji protiv lokalnog heroja Kevina Kelija u Medison skver gardenu, nije bio ni nalik ulozi koju je tumačio Hju Grant i koja je pretila da definiše svakog Britanca van domovine. Niti je imao nameru da ispadne sluđeni Englez kome je žao što se uopšte obreo tu gde jeste.

Bogme, nije. Umesto toga je odlučio da Amere potuče njihovim oružjem. Rešio čovek da ispadne najzajebaniji baja na planeti zakoračivši u ring ne kao vrli izazivač sa druge strane bare, već kao prekaljeni borac, igrajući bez prekida cela četiri minuta uz zvuke numere „Ljudi u crnom" i gomile drugih basom natopljenih rep ritmova. Komentatori su bili izvan sebe od besa, ali i nekako srećni zbog toga. Naizgled paralisani ovom erupcijom samopouzdanja, nazvali su ga kombinacijom Hektora Kamača, Horhea Paeza, Majkla Džeksona i Pi Ti Barnuma[1] koji su se svi slili u jedno, pre nego što su se glasno zapitali da li prisustvuju „kraju Zapadne civilizacije kakvu poznajemo."

I konačno, nakon punih sedam minuta, Nasim je napravivši salto uskočio u ring i u četvrtoj rundi nokautirao Kelija. Male su šanse da je bilo ko od gledalaca mogao da zaboravi prizor koji su posmatrali te večeri. Ima bokserskih stručnjaka koji i dan danas tvrde da se radi o jednom od najpotcenjenijih boks mečeva svih vremena.

Petnaestak godina kasnije, posle poraza od Barere, nakon što je odboksovao poslednji meč, bankrotirao i zamalo ubio čoveka vozeći svoj meklaren, sam Hamed je prilično precizno sumirao sve što je postigao kroz sebi tako svojstvenu i inače prelepu tiradu razmetanja kakva se može čuti samo po radničkim predgrađima. „A ko je to još leteo na ćilimu osim mene? Kome je Pi Didi držao palčeve pored ringa, ko je dolazio na borbe kao na koncerte uz ples i eksploziju samopouzdanja, samo da bi onda uskočio i nokautirao protivnika? Da vas čujem koga to znate da je ikada u tom sportu postigao ono što i Princ Nasim? Nije da se hvalim, ali bio sam dobar do jaja."

Reklame

I čovek je u pravu. Vil Smit, Zola, Keri i Galager su svi do jednog bili moji idoli, ali kad se danas setim tih vremena, Princ Nas (koji je na mojoj listi bio tik iznad Zole, ali malo ispod Kerija) bio je kao svi oni zajedno.

Sad mi se čini da sam bio i previše mlad da bih mogao da pratim njegovu karijeru kako valja, da bih znao kakav je bio u većini mečeva i u kojoj kategoriji je nastupao, ali to i nije bilo tako važno. On se svejedno nametao, i to sa samih margina mog znanja o različitim kulturama, kao neki čudan putujući zabavljač i najčešće sav nadodoljen kao Tajson sa buvljaka. S vremena na vreme bi iskrsnuo u emisijama koje su prikazivane uoči mog odlaska na spavanje, kao što su Sportski pregled, Laku noć, deco i Pop top lista. Možda nisam bio u stanju da primetim gde mu je slaba tačka u odbrani od direkta, ali se on svejedno pretvorio u potpuno nestvarnog heroja i zazuzeo stalno mesto u mom odrastanju.

Boks je bio prilično popularan devedesetih, verovatno više nego bilo kada pre i pole toga, a Princ Nasim je uz Gvozdenog Majka po svoj prilici, i sasvim neobično, bio najveća faca u tom svetu. Sama njegova pojava je istovremeno odisala i nečim sasvim britanskim i nečim potpuno nebritanskim. I dok je Frenk Bruno bio tek vašarski tabadžija skromnog talenta kojeg su Amerikanci sa tvrđim glavama i boljim teretanama neumoljivo bacali na pod, Princ Nas je bio nešto do te mere nečuveno da su čak i Ameri bili ubeđeni da je u pitanju promašen slučaj. A on ih je onda nalupao.

Reklame

Hamed u karakterističnoj pozi u jednom noćnom klubu u Šefildu. Fotografiju za „Magnum" snimio Chris-Steele Perkins.

On je kao bokser stasao u vreme kada je Britanija bila super, ali je lično bio čak i više od toga. Nikada mu ne bi dobro pristajali ni Toni Bler, ni Bret Anderson. Tako su, recimo, članovi njegovog tima uvek nosili i zastavu Jemena i Velike Britanije. Bilo je tu i britanskog popa i džangla. Kao mladi Musliman sa severa Engleske nosio je teksas jakne i jebao mater svim protivnicima u ringu.

Uvek je bilo onih koji su sumnjali u njegov kvalitet kao borca. Čak i na Vikipediji stoji da je „neostvareni potencijal". Govorili su kako se nikada nije dovoljno borio, da ga je talas srećnih okolnosti odneo predaleko, da se nikad nije našao u ringu sa Gatijem, De La Hojom, Vordom ili Čavesom. Da je kod njega sve bilo više cirkus, a manje boks i da je bio zabavljač, a ne sportista. I on se, evo sve do danas, nije našao u bokserskoj Kući slavnih.

„Nas Hamed je bio najbolji od svih sa kojima sam radio", izjavio je bokserski promoter Frenk Voren u trenutku kada je sa karijerom Princa jednom za svagda sve bilo gotovo. „Bio je to kompletan bokser: imao je snagu da nokautira, sve neophodne veštine, mediji su ga obožavali… Bio je uzbudljiv, umeo je od svega da napravi spektakl, ali ipak nije u potpunosti ispoljio svoj talenat."

Princ sparinguje sa jednim dečakom u vežbaonici u Šefildu. Fotografiju za „Magnum" snimio Chirs-Steele Perkins.

Ali njegovo umeće u ringu nije bilo jedini razlog zašto sam bio u toj meri fasciniran tim čovekom, kao što to nisu bili ni njegovi pokušaji da sebe izgradi iz početka, ovog puta kao trenera. Po meni je Nasim mnogo, mnogo veći od svega toga. On je kulturna ikona kakvoj se često ne posvećuje dovoljno pažnje. Da se bori u današnje vreme, taj ne bi silazio sa naslovnih strana štampe i to po celom svetu.

Reklame

Nakon što evo već godinama tu i tamo iskrsne u skandal hronikama po žutoj štampi i u manje popularnim terminima još nepopularnijih televizijskih stanica, ja sam se u mislima ponovo vratio tom čoveku. Shvatio sam da ne samo što su mu mečevi izgledali odlično, i ne samo što su mu nastupi i ulazak u ring bili baš onako briljantni i bizarni kakvim ih pamtim, već je imao i ogroman uticaj na britansku kulturu kakvu danas imamo.

Nasim je, po svemu sudeći, prva britanska superzvezda iz geta, mladi sportski obučen polubog koji je zgrtao gomile para, stao na crtu celom svetu i kurčio se za desetoricu. Tragove ovih kočopernih ispada možete i dan danas videti na svakom koraku, počev od britanske muzičke scene (recimo Vilija, pa raznih plesača, Novelistovog Twitter četa Nike Tracksuit to the MOBO's), pa sve do mode (najnovija kolekcija Nasira Mahzara, Agi & Sam, Astrid Andersen, kao i kod jebenih „čivstera", varijanta hipstera, koji za sebe vole da misle da su „žestoki momci ). Milioni klinaca širom zemlje šišaju se na kratko baš kao i on.

A koliko je tek gejeva kojima su se prvi nagoveštaji sopstvene seksualnosti javili u uzrastu od devet godina, dok su sedeli okupljeni oko televizora kod drugara na gajbi tokom devedesetih, sa flašom piva u ruci, kad im je jedan od Nasimovih mečeva u sitne sate poslužio kao povod da to veče prespavaju zajedno? Onakvo izobilje „jevtine pornografije" kakvo se može naći na internetu izgleda svedoči u prilog tome.

Reklame

Modna kolekcija Nasira Mahzara inspirisana boksom. Fotografija preuzeta sa bloga i društvene mreže „Piczo".

Mada smo svi svedoci do koje mere je ovakvo ponašanje postalo dominantno u današnjoj kulturi, lako je prevideti koliko je sam Nasim bio začetnik svega toga. On je verovatno prva britanska „zvezda sa ulice" i to pre dolaska britanskog rejva i garaže i mnogo pre nego što je Goldi počeo da se pojavljuje u filmovima o Džejmsu Bondu. Odrastao je u vreme kada rasističke seljačine poput Džima Dejvidsona nisu silazile sa udarnih termina na Bi-Bi-Siju. Sebe je definisao kao idola sa greškom, ali kojem nema ravnog. Bio je pravi uzor za svakoga ko se osećao otuđeno u jednoj ovako uštogljenoj zemlji. A meni samom, kao belcu koji je odrastao u londonskom predgrađu i čije je pozno detinjstvo često bivalo i previše normalno, on se ukazao kao vizija nečeg veličanstvenog.

Ali taj isti stil ponašanja koji je osvojio srca tolikih ljudi, u isto vreme je bio potpuno odbojan ne manjem broju drugih. Nasim nikada nije dobio Orden britanske imperije, niti je išao na ručak sa premijerom. Kada se borio protiv Kelija u Medison Skver gardenu 1997, za sportistu godine proglašen je Greg Rusedski. Drugi na spisku bio je Tim Henman, a Stiv Redgrejv treći. Trebalo je da to bude vrhunac Hamedove karijere, ali establišment i mase koje su čitale žutu štampu i obožavale princezu Dajanu nikada ga nisu prihvatili. Za to se mogu kriviti i Britancima inače urođena averzija prema ovoj vrsti spektakla, promoteri koji su oduvek svoju šansu tražili u Americi, rasizam… Ili bilo koji drugi razlog zbog kojeg su Britancima miliji sportisti koji reklamiraju kukuruzne pahuljice od onih koji đuskaju uz orijentalne rep ritmove.

Reklame

Džimi Hil sudi pri izvođenju penala na te-ve prenosu dodele nagrada za sportistu godine 1996.

Za Britance je Nasim uvek bio lakrdijaš i donekle komičan lik, neretko optuživan da je nabusiti lenjivac koji „plemenitu veštinu" ne shvata dovoljno ozbiljno. Podsetiću vas da je tih godina Toni Adams znao toliko da popije da je na trening sledećeg jutra dolazio noseći kesu za đubre ispod dresa da bi znojenjem izbacio alkohol, pa mu to nije smetalo da bude kapiten reprezentacije. A Princ Nas je navodno kaljao ugled i svog sporta i svoje nacije jer se malo kurobecao.

Možda je sve to bilo stoga što je Musliman, ili stoga što mu je često malo falilo da od samog sebe napravi cirkus. Ili je jednostavno bio i previše drčan, preterano opak – to jest, preterano kul – da bi učestvovao u nekom sportskom kvizu. Umesto toga je odličio da će radije blejati sa Didijem nego sa Su Barker, pa su ga zbog toga smatrali za neku vrstu izdajnika. Na svu sreću, zbog miliona koji su se slivali na njegov račun, barem neko vreme je mogao da radi šta god da je hteo.

Stiče se utisak kao da sve od pojave Princa Nasima neko savetuje britanskim sportistima da se ne ponašaju kao on, već da budu skromni, da se zahvaljuju svojim trenerima i da se smeju najglupljim mogućim vicevima. Da po svoj Orden britanske imperije dođu u trenerci sa državnim grbom i reklamiraju šatro zdravu brzu hranu. Ono što im se govori da ne treba da rade obuhvata sve osim plivanja u moru banalnosti na temu „poštovanja", „timske igre" i svakog drugog klišea vezanog za nacionalni tim koji vam padne na pamet.

I dok sa jedne strane tvrdimo da volimo buntovnike i individualce, spremno se obrušimo na njih čim se prvi put spotaknu. Priznajem da, kao i svima drugima, i meni prija kad vidim kako Mario Baloteli u Liverpulu čuva tradiciju najsporijeg krila na svetu – i jeste, Riki Haton je možda i mogao da se obuzda kad je tamanjenje piva u pitanju da je hteo da sruši bedem Mejveder-Pakjao. Zato me toliko i smara to što veličamo staloženost a blatimo nesavršenost. Jer češće se dešava da se upravo oni koji greše i iz toga izvuku pouku kasnije vinu u najveće visine.

Ne vrti se sve u sportu oko medalja. U svom najboljem izdanju, on nam pruža uvid u kulturni identitet. I dok besprekorni profesionalizam ser Krisa Hoja možete veličati unedogled, on nikada neće za sobom ostaviti tako neizbrisiv trag kakav je ostavio Princ Nasim.

Nasim Hamed je mlađi od Rajana Gigsa, ali se ipak čini da, ne samo što je pao u tešku nemilost, već i da je decenijama unazad establišment u ovoj zemlji želeo da se upravo to i desi. Iz boksa se povukao već sa 28 godina, delom zbog obaveza prema porodici, delom zbog povreda šaka. Sve od tada, lažna slika koja se o njemu potura u medijima prošla je transformaciju od brbljivca i lakrdijaša perolake kategorije do bankrotiranog, debelog bivšeg prevaranta iz Jorkšira. Ali ako bacite makar i jedan pogled na sve što je ovaj čovek ostavio iza sebe – na svu tu pompu, znoj, noćni život, graju i nepomućeni sjaj koji su se u tom trenutku, u tih Nasimovih pet minuta, stopili u izvanredno čist i nečuven kristal, tada ćete shvatiti da je on bio pravi pravcati Britanac.

Sve od dolaska Tačerove mi u ovoj zemlji nismo napravili bogzna šta. Prince Nasim bi mogao da bude jedan od naših poslednjih velikih izvoznih proizvoda.