Foto: Jamie Lee Curtis Taete
Kerol Reding je 1998. godine dotakla dno života. Upravo je preživela težak raskid veze i počela da gubi kontrolu nad svime nakon maltene čitave večnosti provedene u borbi sa košmarima, flešbekovima, anksioznošću, depresijom, bolešću štitne žlezde i tri različite vrste raka (leukemija, rak dojke i limfom).
Njen prijatelj, koji je prepoznao simptome traume, preporučio joj je da poseti Vinsenta Felitija, tada šefa Odeljenja za preventivnu medicinu u bolnici Kajzer Permanente u San Dijegu i jednog od dvojice glavnih istraživača Studije Negativnih iskustava u detinjstvu ( Adverse Childhood Experineces - ACE ). Zajedno sa Robom Andom, epidemiologom u Centrima za kontrolu bolesti (CDC) i Prevenciju, Feliti je objavio revolucionarno istraživanje koje je pokazalo snažnu korelaciju između traume u detinjstvu i mnogih vodećih uzroka smrti, uključujući rak.
Feliti je zamolio Reding da popuni anketu, poznatu kao Upitnik ACE, koji pokriva deset kategorija u vezi sa zlostavljanjem i zapostavljanjem dece i porodične disfunkcionalnosti. Reding je dobijala po "poen" svaki put kad štiklira da je doživela neku od tih kategorija. Oni koji na kraju imaju četiri ili više poena dvostruko su skloniji tome da, prema Felitijevim nalazima, zapate bolesti srca; sa sedam ili više poena, triput je veća verovatnoća da će dobiti rak.
Reding je imala deset poena od mogućih deset.
"Čim mi je doktor Feliti ispričao sve o Studiji ACE, osetila sam kako su svi ti haotično razbacani parčići slagalice mog života kliknuli na svoje mesto", Redingova je ispričala za VICE. "Da nije bilo tog raskida, možda nikad ne bih shvatila koliko sam oštećena. A bila sam temeljno oštećena."
Danas istraživanje ACE priznaju i CDC i Svetska zdravstvena organizacija . Nekoliko saveznih država usvojilo je zakon koji podržava programe i istraživanja negativnih iskustava u detinjstvu. Ali u vreme kad se Redingova prvi put susrela sa Felitijem, studija je tek bila objavljena.
"Studija ACE desila se potpuno slučajno", rekao je Feliti za VICE. Feliti je 1984. godine sprovodio studiju o gojaznosti u Kajzeru. Jedna od najuspešnijih učesnica studije bila je 28-godišnja žena koja je smršala skoro 135 kilograma. Ali nekoliko nedelja nakon što je dostigla najnižu težinu u svom životu, na poslu je dobila ponudu za seks i povratila svu težinu koju je izgubila.
"Ispričala nam je da je bila žrtva incesta svog dede u uzrastu između 11 i 21 godine i da je jela da bi se osećala bolje", rekao je Feliti. "Težina od 185 kilograma bila je, između ostalog, njen nesvestan način da umanji svoju seksualno privlačnost."
Kako je Feliti intervjuisao sve više pacijenata, otkrio je da je polovina od 300 učesnika u njegovom programu o gojaznosti bila seksualno zlostavljana. Izgledalo je kao da je štetni stres u detinjstvu imao veze sa gojaznošću; Feliti se zapitao da li trauma u ranom stadijumu života može biti povezana i sa drugim bolestima kod odraslih osoba. Ubrzo nakon toga, rođena je Studija ACE.
"Ko bi pomislio da nešto što se desi kad imate tri ili četiri godine može izazvati rak kad imate 40?" — Kerol Reding
Iako danas u medicinskim publikacijama postoji više od 80 objavljenih članaka o ACE-u, Feliti kaže da većina lekara nije ni čulo za njega, a prilikom rutinskog pregleda "gotovo nikad" se ne raspituje za detinjstvo pacijenta.
Pradip Gidvani, pedijatar iz San Dijega i direktor projekata na Američkoj akademiji pedijatara, rekao je za VICE da medicina sporo prihvata rezultate istraživanja o negativnim iskustvima u detinjstvu. Deo problema, rekao je on, leži u tome što lekari nisu odgovarajuće obučeni ili nemaju resurse da se nose sa pacijentima koji pokazuju znake traume u detinjstvu.
Reding je izjavila kako niko pre Felitija nije povezao njene zdravstvene probleme sa štetnim događajima iz njenog detinjstva — a bilo je očigledno da je doživela traumu.
Kad je imala četiri godine, njena majka je umrla od izliva krvi u mozak. Njen otac — veteran Drugog svetskog rata koji je patio od post-traumatskog stresnog poremećaja — slomio se nakon njene smrti i postao nasilan alkoholičar. Tokom njenog detinjstva, ona kaže da je otac redovno tukao nju i njenu braću i sestre; često nisu imali novca niti šta da jedu, a u jednom trenutku porodica Redingove bila je izbačena na ulicu i ona je morala da živi sa svojom tetkom.
Upoznavanje Felitija predstavljalo je prekretnicu za nju. "Ko bi pomislio da nešto što se desi kad imate tri ili četiri godine može izazvati rak kad imate 40?", rekla je ona.
Brus D. Peri, stariji naučni saradnik na Akademiji za dečje traume, rekao je za VICE da događaji u detinjstvu Redingove nisu nužno "izazvali" njen rak. Originalna Studija ACE, mada revolucionarna, istraživala je samo korelacije — veze između iskustava u detinjstvu i zdravlja odraslih — a ne direktne uzroke.
Peri je dodao da zato što ocena ACE ne uzima u obzir uzrast u kojem se traumatski događaj desio, da li se desio jednom ili hronično i da li je bilo "tampon" faktora kao što je jak sistem podrške porodice ili zajednice, "ljudi – čak i zdravstveni radnici – pogrešno shvataju i tumače taj rezultat, sve iz najbolje namere."
Uprkos tome, Peri je istakao da postoje jasni dokazi za ono što se nekad naziva "neurobiologijom stresa".
"Tokom vremena, hronično aktiviranje sistema 'blokiranja, bežanja ili borbe' iznuri naše srce, pluća, želudac, imuni sistem, pa čak i moždanu mrežu zaduženu za pažnju, razmišljanje i upravljanje raspoloženjem", rekao je Peri za VICE. "Otud povećani rizik kod problema koji se tiču našeg mentalnog i fizičkog zdravlja."
Prema Felitiju, "negativna iskustva iz detinjstva" utiču na mentalno i fizičko zdravlje odraslih na tri načina: prvo, preko mehanizama za preživljavanje kao što su pušenje, preterivanje u hrani, alkoholizam ili uzimanje droga, a svi oni imaju momentalne prednosti ali dugoročne posledice. Drugi je efekat ogromnog, neublaženog stresa u određenim delovima mozga koji kontrolišu naš imuni sistem i inflamatorne reakcije. Treći se tiče promena u epigenetskim mehanizmima koji kontrolišu genetski izraz.
Izlečenje ove traume iz prošlosti može predstavljati izazov, ali Peri kaže da su naše veze tu ključne. "Najbolji predskazatelj ishoda fizičkog i mentalnog zdravlja jesu broj, kvalitet i postojanost zdravih veza", rekao je on za VICE.
Radeći sa Felitijem, Reding je započela seriju terapija, uključujući kognitivno bihevioralnu terapiju i terapiju desenzitizacije pokreta oka i reprocesiranja, a obe smanjuju dugoročne efekte štetnih uspomena i pomažu razvijanje adaptivnih mehanizama za preživljavanje. Počela je da vežba, angažovala se u projektima zajednice kao što su mentorstvo studenata na koledžu i provodila više vremena sa svojom braćom i sestrama kako bi ojačala porodične veze. Počela je i da vodi dnevnik, uglavnom pišući o sećanjima iz detinjstva u petogodišnjim intervalima. Sećanja su pokrenula flešbekove, ali su se oni vremenom smanjili i na kraju je mogla da oprosti sve što joj se desilo u prošlosti.
Prošlo je 16 godina od sloma Redingove. Danas ona kaže da joj je život lakši — manje se muči, više raduje. "Shvatam ko sam zapravo", rekla je ona za VICE. "I dopada mi se ko sam."
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu