Zašto nas džihadisti mrze

FYI.

This story is over 5 years old.

knjige

Zašto nas džihadisti mrze

Mladi muslimani u potrazi za identitetom, koje retorika zapadnih političara udaljava od društava u kojima žive, postaju lake mete regrutera

Suad Mehenet je 2003, kao dopisnica Vašington Posta sa suđenja Muniru el-Motasadeku (jednom od prvih optuženih za napad 11. septembra) bila prisutna na večeri u Hamburgu. Sedela je pored svedoka čiji je muž vatrogasac poginuo u terorističkom napadu. Ova svedokinja, Morin Fening, postavila je pitanje kojim je njen dalji novinarski rad bio u velikoj meri uslovljen: „Zašto nas toliko mrze?"

Mehenet u tom trenutku nije umela da joj odgovori. „Javila mi se potreba da shvatim motive tih ljudi i njima sličnih", piše u svojim memoarima nedavno objavljenim pod naslovom „Rekli su mi da dođem sama: pogled sa druge strane džihadističkog fronta", koji opisuje njena iskustva sa religioznim militantima u Evropi i na Srednjem istoku.

Reklame

Mehenet je muslimanka marokansko-turskog porekla, pa ima pristup onoj drugoj strani kulturno-verskih podela. Svesna je da ne postoje laka i očigledna rešenja za problem ekstremizma. „Ne vredi da se samo bombarduju Raka ili Mosul u nadi se da će takozvani džihadisti prosto nestati", kaže ona u telefonskom razgovoru. Potrebna je dublje, psihološko ispitivanje. „Nemoguće je razumeti šta se u srcima i glavama tih ljudi dešava ako se sa njima ne razgovara."

Jasna je potreba da se ispita „zašto" a ne samo „šta" kad se radi o učestalim terorističkim napadima u ime Islama koji i ne odražavaju ono što se vernicima propoveda.



Sa Mehenet smo razgovarali ovog maja, kada se vratila iz Mančestera neposredno posle napada koji je koštao života 23 osobe. Među njima je i sam napadač, Salman Ramadan Abedi, dvadesetogodišnji Britanac libijskog porekla. Mehenet je razgovarala sa članovima njegove verske zajednice i drugim vernicima u džamiji koju je posećivao; pokušala je da uđe u trag radikalizaciji ovog mladića.

Na samom početku knjige, Mehenet opisuje svoj susret iz 2014. sa Jusafom, nadležnim za program razmene talaca novinara, i saradnikom čoveka koji će kasnije postati poznat kao Džihadi Džon (njegov identitet je javnosti otkrila upravo Mehenet). Da bi razgovarala sa Abu Jusafom, rečeno joj je da jedne večeri dođe sama na granicu između Turske i Sirije. Nemačke antiterorističke jedinice upozorile su je da militanti planiraju da je otmu i prisilno ožene. Dok opisuje ovaj susret, Mehenet naglašava paralele u poreklu između dva sagovornika. („Da bi u mojoj rodnoj Nemačkoj migrant napredovao, čak i dete migranata, potrebno je biti poslušan i hvaliti progresivne evropske vrednosti.") Takođe priča o različitim mentalitetima koji su se kod njih dvoje razvili, odnosno životnim putevima koje su izabrali.

Reklame

„Ponekad jedna pogrešna reč ili prek pogled može da te košta života."

Posle ovog prologa, Mehenet nas upoznaje detaljnije sa poreklom marokansko-turske muslimanke odrasle u Nemačkoj. Kao dete, nekoliko godina je sa porodicom provela u Meknesu. „Naučili su me da treba da gledam sve ono zajedničko što imam sa ljudima druge vere", kaže Mehenet, „umesto onog što nas razdvaja." Versko učenje omogućilo joj je da prepozna kad se Kuran citira van konteksta i tendenciozno interpretira.

Mehenet priča priče iz Iraka, Libana, Alžira, Jordana, i Pakistana. Vodi nas u Egipat i Tunis tokom Arapskog proleća (po njoj jedan od dva ključna faktora radikalizacije, uz invaziju Iraka 2003.), u Bahrein i Iran, najzad i u Evropu, poprište tolikih terorističkih napada u prethodne dve godine.

Tenzija u knjizi mahom se oseti u opisima susreta sa verskim vođama i njenim pokušajima da shvati kako oni razmišljaju. Razgovarala je sa štićenicima Abu Musab al-Zarkavija u Jordanu; sa Šaker al-Absijem iz Fatah al-Islama u palestinskom izbegličkom kampu; i telefonom sa Kalidom Al-Masrijem, žrtvom CIA torture uplašenom za sopstvenu bezbednost.

Mehenet se često izlagala fatalnim rizicima. „Ponekad jedna pogrešna reč ili prek pogled može da te košta života", kaže ona.

„U razgovoru sa ISIS regruterima, shvatila sam da oni citate iz političkih kampanja izvlače van konteksta da bi privukli nove članove"

Mehenet naglašava da tema ovih razgovora obično nije bila religija. Pričali su o politici, o licemerstvu i nepravdi koja po njima potiče sa Zapada. „Zapadne države stalno pričaju o ljudskim pravima i slobodi veroispovesti", rekao joj je Abu Jusaf, „ali u isto vreme tretiraju muslimane kao da su građani drugog reda."

Reklame

Vođe militantnih organizacija pominjale bi Irak, oružje za masovno uništenje, Gvantanamo i tajne centre za pritvor. Veliki deo njihovih zamerki tiče se anti-islamske retorike Marin Le Pen, Gerta Vildersa, Donalda Trampa, i drugih. „U razgovoru sa ISIS regruterima, shvatila sam da oni citate iz političkih kampanja izvlače van konteksta da bi privukli nove članove."

Mehenet kaže da su kod Abedija i njegovog brata znaci radikalizacije bili uočeni mnogo pre napada u Mančesteru. Ipak, ona ističe da retorika tog tipa može da utiče na mlade muslimane da sebe dožive kao verski obespravljenu žrtvu, posebno u situacijama u kojim političari ne prave razliku između umerenih vernika i ekstremista.

fotografija Ben Kilb/Henri Holt

Pa ipak, malo ko unutar islamskih zajednica otvoreno zagovara drugačije stanovište. U većini džamija se ne dozvoljava ikakva diskusija o ekstremizmu, pa tako i u Abedijevoj u Mančesteru.

„Nailazila sam na imame koji tvrde da su neki od njihovih vernika pokušali da razgovaraju o ekstremizmu ali im to nije bilo dozvoljeno. One džamije koje se tih tema dotiču, doušnici obično optuže da vrše radikalizaciju."

Manjak javne rasprave rezultuje vakuumom. Mladi muslimani u potrazi za identitetom, koje retorika zapadnih političara udaljava od društava u kojima žive, postaju lake mete regrutera."Čim se kod ljudi javi stav da ne mogu u isto vreme da budu Amerikanci i muslimani, ili da ih društvo odbacuje ako se zna da su muslimani – to stvara jedan otrovan ambijent imajući u vidu aktuelnu situaciju. Tako se regruteru omogućava da priđe mladom čoveku i kaže mu eto, vidiš šta tvoja zemlja misli o tebi."

Reklame

Mehenet je pokušala da shvati kako ekstremisti razmišljaju, ali nipošto ne opravdava njihovo nasilje. Naprotiv, ona iskreno pokušava da pronikne u perspektivu druge strane da bi pojasnila šta motiviše radikalizovane.

Mehenet u knjizi navodi još jedan cilj – da se odupre generalizaciji muslimanki. Iako je istina da u mnogim muslimanskim zemljama žene izložene lošem tretmanu, često i nažalost u ime vere, ona kaže da to nipošto nije slučaj svugde. „Imam utisak da većina gleda na muslimansku zajednicu i žene u njoj kao da homogene grupacije," kaže ona. „Ali nije svaka muslimanka ista, nismo sve bespomoćne."

Kao vernica i autor, i sama sam nailazila na takve generalizacije – neki se zaprepaste kad čuju da Arapkinja ne nosi hidžab, ili zahtevaju da u scene koje se dešavaju na Bliskom istoku ubacim kamile i džamije. U neku ruku, zamišljanje da su muslimanke homogena celina je samo po sebi vid ugnjetavanja.

Mehenet knjigu počinje pričom o porodici i detinjstvu upravo da bi kontrirala tim generalizacijama sa kojima se muslimanka suočava u zapadnom društvu. Bilo joj je važno da čitaocima objasni ko je ona pre nego što im predstavi svoju novinarsku karijeru. „Moje vaspitanje demonstrira da ne uče svi muslimani decu podelama; neke porodice čak žele da su im deca što češće u kontaktu sa pripadnicima drugih vera."

U isto vreme, ona se obraća i muslimanskoj zajednici. „Čak i kad se čovek oseća marginalizovano, diskriminisano – ja sam se u mladosti često tako osećala – to nije razlog da se okrene onima koji mu pričaju da za njega nema mesta u društvu. Prepreka uvek ima, ali to ne znači da treba ići linijom manjeg otpora."

Još na VICE.com:

Onlajn aktivnosti ISIS regruterke

Na akademiji za Al-Kaidine džihadiste, borce protiv Asada i Islamske države

Zašto džihadisti žele da ubijaju