​Odrastanje debele devojčice

FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Odrastanje debele devojčice

Živela sam kao kraljica: jela sam šta god sam htela, ugađalo mi se na sve strane, uvek bi me neko nosio ili gurao u kolicima. Kad god sam htela milkšejk, trebalo je samo da zakmečim.

Proslava rođendana u Mekdonaldsu – u pozadini drugar normalne kilaže

Kad je moja neudata mama sa 22 godine došla kući i rekla roditeljima da je trudna, bili su, razumljivo, razočarani, ali je moja baka bila i oduševljena. Već decenijama se u mojoj užoj porodici nisu rađala deca, pa su baka i deka odlučili da mi pruže sve što su mogli, čim sam se rodila sa skromnih 2.7 kg žive vage. Već do osme godine imala sam priliku da posetim skoro sve kontinente sveta, zavolela sam Brodvej, išla na gimnastiku i časove plesa. Takođe sam imala neograničen pristup hrani. Živela sam kao kraljica: jela sam šta god sam htela, ugađalo mi se na sve strane, uvek bi me neko nosio ili gurao u kolicima. Kad god sam htela milkšejk, trebalo je samo da zakmečim.

Reklame

Jela sam sve ono što nutricionisti brane – Big Mek, pice iz Meka (sećate se njih?), hot dog, milkšejk, Dunkaroos keksići, Lunchables krekeri, Teddy Grahams čokoladice, Mr. Noodles testo, Fruit Gushers žele, Spice Girls Chupa Chups lizalice, Bugles čips, Pillsbury štrudle – u ogromnim količinama, svaki dan, po ceo dan. Kad nisam sama jela slatkiše, hranila bih svoje Tamagoči ljubimce dok ne puknu.

Bila sam tipično debelo dete devedesetih godina, isti Brus Bogtroter iz „Matilde". Volela sam da premotam na deo filma u kom se on pojavljuje samo da bih ga videla kako jede onu savršenu čokoladnu tortu . Zamišljala sam da se nalazim na njegovom mestu. Da li bih pojela tortu čak i ako mi gospođa sa brkovima kaže da je napravljena od krvi, znoja, i suza? Naravno da bih. Čitavo detinjstvo tragala sam za sličnom tortom, a onda naišla na istu takvu u Just Desserts restoranu. Mama me je zabrinuto gledala dok sam je proždirala. Nikad me više nije vodila tamo.

Prošlogodišnje istraživanje pokazuje da je epidemija gojaznosti među decom SAD i UK u stvari počela tokom devedesetih godina. Skoro petina dečaka i četvrtina devojčica rođenih posle 1990. postalo je gojazno pre svog desetog rođendana. Ustanovljeno je da su ljudi rođeni tokom devedesetih godina dva do tri puta više skloni gojaznosti nego oni rođeni između 1940. i 1980.

Četvorogodišnja ja, dramim na svom omiljenom mestu u kući

Istraživanje sugeriše da su promene u stilu življenja tokom devedesetih doprinele porastu dečije gojaznosti: sve više dece provodi vreme ispred ekrana kompjutera i televizora, sve duže sede i rade domaće zadatke, sve su agresivnije marketinške kampanje za brzu hranu namenjene deci.

Reklame

Zdravstvene posledice gojaznosti su kod dece veoma ozbiljne. Rebeka Hardi, koautor ranije pomenutog istraživanja, kaže za Vitality: „Što veći deo života ljudi provedu sa viškom kilograma, to su veće šanse da će im se javiti hronični problemi sa zdravljem kao što su srčana oboljenja, dijabetes tipa dva, povišeni krvni pritisak, i artritis."

Gojaznost kod dece se u Kanadi danas smatra za zdravstveni rizik. Izveštaj Odbora za zdravlje dece Ontarija iz 2013. pod naslovom „ Ne gubimo vreme " navodi da je čak 30% dece i tinejdžera prekomerne telesne težine. Najviše su ugroženi dečaci i potomci urođenika; broj gojaznih kod odraslih se udvostručio, kod dece utrostručio, a čak 62.5% urođeničke dece ispod 11 godina je gojazno. Ovaj problem Kanadu godišnje košta između 4.6 i 7.1 milijarde dolara (3.4 i 5.3 milijarde američkih dolara). Rezultati sistematskih pregleda navode da su kanadska deca danas „deblja, okruglija, slabija, i manje fleksibilna nego što su njihovi roditelji bili".

Nedavno se i Parlament Kanade pozabavio problemom gojaznosti. U izveštaju senatske komisije kritikovan je nacionalni vodič za ishranu kao „zastareo" i „povlađujući". Izveštaj takođe zahteva da se država aktivira ovim povodom – da uvede poreze na zašećerena pića i zabrani reklamiranje prehrambenih proizvoda namenjenih deci. „Više ne smemo da zabijamo glavu u pesak. Kanada je izložena epidemiji gojaznosti, a šećer u ishrani je veliki deo tog problema. Moramo nešto učiniti," rekao je Kelvin Ogilvi, predsednik parlamentarne komisije.

Reklame

Devedesetih godina nismo znali ono što danas znamo o problemu gojaznosti, a nije postojao ni izveštaj Senata da nas upozori na opasnost od šećera i brze hrane. Život je tekao svojim tokom za debelu decu i njihove roditelje.

Moja mama, baka, i deka nisu se obratili lekarima ovim povodom, a ni na jednom od pregleda doktor nije ništa komentarisao – teško je reći da li sam bila samo debela ili tehnički gojazna. Mislim da je ovo drugo bilo u pitanju. „Samo u poređenju sa drugom decom si nam delovala malo krupnija, kad smo vas slikali," kaže mi deka. „Nismo hteli da nastaviš da se gojiš." Nešto sumnjam da roditelji ne primete kad im dete dostigne dimenzije sumo rvača, ali moji članovi porodice su bili iskreno iznenađeni kad sam ih ispitala ovim povodom.

Deka kaže da sam se drala kad god bismo prošli pored Mekdonaldsa – a to je bilo relativno često jer smo živeli u neposrednoj blizini. Kaže da sam najviše želela igračke, ali kad bismo već ušli, morali smo da jedemo.

U zabavištu (sa pet godina), bila sam daleko i viša i šira od vršnjaka. Proslave rođendana mama mi je obično priređivala na mojoj omiljenoj lokaciji – u Meku. Na slikama pored druge dece ličim na omanjeg medveda, ili na dečiju verziju Bigi Smolsa.

Ko je rekao hrana? Moja druga godina.

Već sa šest godina, mogla sam da nosim samo pantalone na gumicu. Jedina dečija odeća u koju sam mogla da stanem bila je za starije klince. Pritom su mama i baka iz Pakistana pa nisu znale kako da dovedu u red moju crnu kosu – delovala sam zastrašujuće u džinovskoj majici kratkih rukava, ružičastim pantalonama podignutih do grudi, sa rascvetalom kosom skupljenom u pletenice uz pomoć plastičnih šnala .

Reklame

Ali htela sam da izgledam kao prava mala gospođa. Baka je kupovala neke uradi-sam komplete sa materijalom od kog je mogla se skroji dečija haljina . Za mene bi svaki put morala da kupi po dva kompleta, jer je potrebna količina materijala bila negde u veličini stolnjaka.

Kad sam sa šest godina daleko prebacila prosečnu težinu od 20 kg, baka i deka su me upisali na fudbal. Nije mi išlo šutiranje lopte, bila sam beskorisna za ekipu. Na kraju prvog treninga, stale smo u red da nam podele dresove. Trener nam je bio jedan sladak tinejdžer. Znala sam da se stvari neće dobro završiti kad sam videla sve te sitne devojčice u njihovim novim smaragdno-zelenim uskim majčicama.

Bila sam debela ali ne i glupa; sačekala sam da se svi raziđu pa tek onda prišla za dres. Nisam mogla da pogledam treneru u oči, ali on je mene nažalost dobro odmerio.

„Pa… da probamo ovaj", rekao je ljubazno i ponudio mi veći broj. Baka je pokušala da mi ga navuče, kao da gura kobasice u rukavice. Da skratim priču, 15 minuta je prošlo dok nismo našli odgovarajući dres, iz kategorije za starije devojčice. Dok su moje saigračice trčkarale okolo u svojim svilenim tamnozelenim dresovima, ja sam se teturala u ružnoj velikoj majici boje algi.

Kad pitam deku da li su bar tom prilikom shvatili da imam problem sa težinom, kaže da im ni to nije bilo dovoljno. Moje atletske sposobnosti jeste prokomentarisao: „Bila si malo sporija od ostale dece."

Reklame

Ja sa drugaricom normalnog gabarita. Obe smo imale šest godina.

Ni mama nije mislila da ima debelo dete, samo onako malo krupno. „Kad smo ja ili tvoja baka bile na dijeti pa smo spremale gotove obroke, ti bi se ušunjala u frižider i uzela rezance sa sirom." Mama je radila do kasno u mom ranom detinjstvu, pa sam veći deo dana provodila sa bakom koja mi je sve gurmanske želje rado ispunjavala. Kad mama dođe, tražila bih joj da me pomogne, ali nije mogla. „Bila si mnogo teška, jebote," kaže danas. „Ali to je sve od ljubavi."

Ovako oči pred situacijom zatvara žena koja dobro zna da mi je hrana važnija od ljubavi. Poslednji put kad je mama pokušala da podeli obrok sa mnom imala sam šest godina. Nisam htela da joj dam da gricne pitu od borovnice. Posvađale smo se, pa dugo nije htela da priča sa mnom.

Tražim od članova porodice da mi ispričaju neke priče iz vremena kad sam bila debela, ali redovno nailazim na odgovor „mi smo te voleli, nama nisi bila debela". Nikakvih priča se ne sećaju, samo mi pominju kako sam bila slatka i vesela (Nisu znali šta mi se dešavalo u školi, o tome nešto kasnije), čak i tako kolosalna. Pritom moja porodica nije sklona uzdržavanju – nisu hteli da me poštede istine, nego iskreno nisu bili svesni da su odgajili dirižabl.

Sa ujkom, u šortsu na lastiš, četvrta godina

U raspravi o dečijoj gojaznosti retko se pominje odgovornost roditelja. Prošle godine su na njujorškom Univerzitetu ispitivane dve grupe dece: njih 3,839 iz perioda od 1988. do 1994., i još 3,151 iz perioda 2007.-2012. U prvoj grupi, 97 odsto roditelja gojaznih dečaka i 88 odstro roditelja gojaznih devojčica smatrali su da im je dete „ normalne težine". Slični su rezultati bili sa novijom grupom, a isto je pokazalo i prethodno istraživanje obavljeno 2014. godine.

Reklame

Kad pitam tetku da li je primetila koliko sam bila debela, ne zna šta da mi kaže. „Kod nas se govorilo da je zdravo dete koga svi vole i grle. Računali smo da si ješna zato što te stalno grlimo. Bila si tako srećna."

Ne baš. U školi sam shvatila koliko sam bila debela. Kad su se na fizičkom birali timovi za između dve vatre, nisam bila poslednja samo zato što je iza mene bilo lako sakriti se od lopte. U slučaju odbojke, od mog servisa se masovno bežalo. Kad se zaletim igrajući jarjačkinje-barjačkinje, deca bi sama raspustila ruke pre nego što stignem do njih.

Kad bi dečaci pravili one glupe spiskove devojčica iz razreda, ja bih uvek bila na poslednjem mestu. Drugarice su jednom pokušale da me upoznaju sa dečakom iz druge škole, ali on se zgadio čim me je video. U dvorištu sam redovno bila izvor zabave – neko malo govno bi mi otelo ručak, a ja bih ga onda jurila dok su se ostali smejali.

Možda zvuči smešno, ali to mi je uništilo samopouzdanje do te mere da se ni danas nisam oporavila. Tek sa 16 godina sam prvi put razgovarala sa dečakom, a sa 19 sam se usudila da ga pogledam u oči. I dalje sam u javnosti izuzetno stidljiva, i često zamišljam da mi se svi smeju iako me verovatno niko i ne primećuje. Nekad mi se čini da se gegam dok hodam. Kad jedem sendvič, pazim kako ga držim da mi se ne bi ljudi smejali. Klonim se uskih prostora čak i kad znam da mogu da se provučem. Težina mi je konstantna briga.

Reklame

Čak se i papagaj zabrinuo; četiri godine

Stručnjaci smatraju da nema dovoljno podataka da bi se dečija gojaznost povezala sa depresijom i manjkom samopouzdanja, ali brojna istraživanja uspostavila su ovu korelaciju. Univerzitet u Alberti je 2009. ispitivao decu uzrasta 10-11 godineo samopouzdanju, da bi isto ispitivanje ponovio dve odnosno četiri godine kasnije. Ustanovili su da se kod gojazne deca skoro dva puta češće javlja manjak samopouzdanja četiri godine kasnije nego kod dece standardne težine.

Epidemija je negde morala da počne; nažalost, pogodila je decu devedesetih godina (kao da se nije već dovoljno sranja desilo te decenije). Danas postoje beskrajne mogućnosti za zdravu dečiju ishranu (pire od kelja?), čiji je značaj dobro poznat. Još nismo tako gojazni kao Amerikanci, ali bar prihvatamo da imamo deo odgovornosti u gojenju sopstvene dece.

Kad ljudima kažem da nemam nameru da dozvolim svojoj deci da jedu šta god budu htela, deluju užasnuto, ali to je mahom isti tip mršavih ljudi koji me je u detinjstvu sa zadovoljstvom zajebavao. Jednom debeljuca, zauvek debeljuca, ma koliko kilograma izgubila. Neću da dozvolim da moja deca provedu mladost uplakana u svojoj sobi ili da se posle izgladnjuju, samo zato što sam ih ja pustila da razvale sopstveni želudac.

Kad pitam mamu zašto me je pustila da se toliko ugojim, deluje sasvim uvereno da sam za to sama bila odgovorna. Duboko u sebi, obe znamo da to nije slučaj, ali neka veruje šta god želi. Mislim da mi još nije oprostila onu pitu od borovnice.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu