Sport

​Riječka Kantrida – stijene koje život i snove znače

Kako se bližio kraj Jugi tako u prvom planu više nisu bile igre na terenu već one oko terena čije ogledalo su bile tribine
17 Decembar 2015, 9:20am

Foto: Flickr, Phillip Capper

Nije NK Rijeka nikad bila neka nogometna velesila, nije čak bila ni neka sila. Susret sa Rijekom je više bio poput neprijatnog susreta sa znancem kojeg nikad nisi dobro razumio. Bitno je bilo samo da čim prije i bezbolnije prođe. Stvari se mijenjaju a Rijeka se prometnula u značajan faktor, barem na hrvatskoj sceni. Eno ih, do skora su se kočoperili sa vrha ljestvice, a i dalje su tu – ili na vrhu ili odmah ispod. Stvari se mijenjaju, rekoh, pa eto to više i nije čudno. Čak se i to mjesto odmah ispod vrha ljestvice smatra neuspjehom.

Ono na što se i dalje teško navići je nešto drugo. Stadion na Kantridi, onaj pod grotama, kako lokalci, a mogao bih reći da i sam tu spadam zovu one famozne stijene pod kojima se nalazi travnjak, više nije mjesto susreta sa tim neprijatnim poznanikom. Barem je to sad tako, a ako neka loša karma ne uništi sve onda će se na tom mjestu uskoro kočoperiti novi, moderni stadion. Stari će, naravno, biti uništen. A Rijeka je, u međuvremenu, domaćin na sasvim drugoj lokaciji, na tzv. zamjenskom stadionu.

Ne sjećam se baš svih detalja ali znam da sam imao možda šest, sedam godina kad me stari prvi put odveo na Kantridu. Inicijacija, valjda. Ne sjećam se sa kim se igralo, znam samo da smo se smjestili iza gola na istočnoj tribini i gotovo ništa nisam vidio. Ono što mi je ostalo urezano bi se moglo nazvati krizom identiteta. Stari je bio navijač Zvezde, pa je svoju strast prenio i na mene. Slušajući himnu NK Rijeke na početku tekme pričinjavalo mi se da se stapaju uzvici Zvezda i Rijeka. Tako sam ja u svojoj glavi pomirio dvije ljubavi. Jednu usađenu od malih nogu, a drugu probuđenu taj dan. Jasno, ta iluzija nije drugo trajala ali da ne skrećemo sa teme.

Bile su to bezbrižne godinice, sa ne baš previše uspjeha. Preciznije bi bilo reći da je bilo poprilično frustracija zbog ne tako sjajnih rezultata. To se posebno odnosilo na one sa Hajdukom. Ali bilo je i svijetlih trenutaka. Za razliku od Hajduka, Partizan se nije baš proslavljao u međusobnim duelima što me posebno radovalo. Te, 1984. godine crno-beli su otišli doma sa tri gola u mreži, Rijeka je na kraju zaostajala za Zvezdom, koja je bila prvak svega dva boda, a na Kantridi se ni Real te godine nije dobro proveo.

Samo ja baš tad nisam bio prisutan. Stari je otišao na tekmu i to bez mene. Bila je baš jaka kiša, pravi potop što je doživio i Real.

Dva gola Fegica i jedan Matrljana za tri komada u mreži Reala. Red je podsjetiti se i sastava: Ravnić, Malbaša, Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan, Matrljan, Fegic i Desnica. Na kraju je i Real zabio jedan gol koji je, ispostavit će se, bio dovoljan za uzvrat, uz naravno igrača više u vidu suca, ali i tri igrača manje Rijeke kojima je sudac pokazao crvene kartone. Jedan od ta tri dodijeljen je i Damiru Desnici, furioznom krilu Rijeke a dobio ga je, kaže legenda, zbog neposlušnog kretanja nakon sviranja zaleđa, iliti ofsajda. Oni koji se sjećaju tog igrača, za kog je čuveni radijski komentator Ivan Tomić znao reći da je jedini igrač koji je u stanju da stigne sopstveni centaršut, znaju da je Desnica gluhonijem i da sučev zvižduk nije mogao čuti. Znao je to i sudac ali uzalud, baš kao što je uzalud i kažnjen od UEFA zbog suđenja na toj utakmici. Realu je sa tri igrača više dosudio čak i nepostojeći jedanaesterac sa čim su poveli i na kraju pobjedili 3:0.

Sve se vraća i sve se plaća

Sudba kleta je tako htjela da smo se baš često, pa i prečesto selili i svaki put bili smo sve dalji od Kantride, a onda kao da se sve vratilo. Starci dobili stan od Torpeda, gdje su radili i to na 10, 15 minuta od stadiona. Pješke, naravno.

Kao školarci na tekmu smo mogli ući besplatno. Ruku na srce, nije da je bilo i neke gužve pa da se strogo vodilo računa o tome tko ulazi. Samo susreti sa članovima „velike četvorke" su punili Kantridu, a simpatično je bilo što je i Željo znao dobro popuniti tribine. Rijeka je bila grad u koji se dolazilo raditi, a posla je posebno bilo u brodogradilištu „3. maj". Skoro pa iznad stadiona u nekom trenutku niklo je jedno žuto zdanje koje smo mi, dripci odmah nazvali „silos za Bosance" jer je to gotovo i bilo tako. Zvalo se to domom za samce i sagrađen je isključivo za radnike „3. maja".

I jedne nedjeljne utakmice sa Željom zadesim se na onoj strani podno grota, okružen Željinim fanovima. Loptu je prihvadio Mirsad Baljić, desni bek Želje a iza mene su pojedinačni glasovi uzvikivali: „Ajmo, žvaka! Ajmo žvaka!".

To nevino doba nekako je počelo isticati onog trenutka kad su nastale i prve organizirane navijačke skupine. Rijeka je tad već bila daleko od ozbiljne ekipe. Posljednji trzaji te generacije koja je satrala Reala i koja je zamalo bila prvak bili su tokom onog famoznog finala Kupa Maršala Tita u Beogradu i to, pogađate, sa Hajdukom.

Recimo da me ta utakmica vratila u djetinjstvo jer je pomirila dvije ljubavi, onu prema Zvezdi i onu prema Rijeci. Kako? Zvezdini navijači su mahom bili na strani Rijeke, što će Armadi kasnije Torcida ali i drugi itekako zamjeriti. Ali na stranu te fašističke igrice. Ako je itko imao što zamjeriti nakon te utakmice to su svakako bili navijači Rijeke, jer je na Hajdukovu stranu stao jedan drugi Beograđanin.

Koliko me pamćenje služi tijekom opisivanih godina gotovo svaka utakmica Rijeke i Hajduka na Kantridi završena je neriješeno. Jednu je Rijeka i dobila. Ova finalna opet je završila 1:1, a Hajduk je na jedanaesterce osvojio Kup. I hajde to. Donekle su svi očekivali takav rasplet događaja, a kad je to već tako bilo onda bi bilo baš bedak da je ispalo drukčije. Za to se pobrinuo sudac, tad najbolji jugoslovenski sudac, Zoran Petrović koji je dosudio nepostojeći jedanaesterac Hajduku u regularnom dijelu.

A baš u toj sezoni u Hajduk je iz Rijeke prešao doktor nogometa, Nenad Gračan. Prva utakmica na Kantridi za Hajduk za njega je bila i posljednja u prepoznatljivoj formi. Bombarder sa Kvarnera, kako je Mladena Mladenovića, osmicu Rijeke zvao opet prozvani Ivan Tomić, u jednom je duelu dr. Neni polomio nogu i tako mu prepisao mirovanje. Vratio se Neno za koji mjesec u igru, ali nikad više nije zaigrao kao prije tog duela.

A onda je postalo i opasno. Baš opasno. Bilo je to 1988. godine. I tad se Gračan pojavio u Hajdukovom dresu na Kantridi. Igrom slučaja, na toj utakmici nisam bio a pokazat će se da je i bolje što je tako bilo jer je došlo do opće tuče, a raketom je u lice pogođen i fotoreportet Novog Lista, Petar Grabovac, jedan od najboljih kroničara grada Rijeke. Sad, na žalost, pokojni. A stradao mi je čak i rođak, Živko Kožul. Recimo da je kao policajac bio kolateralna šteta sukoba dvije navijačke skupine, a završio je u bolnici nakon što je dobio kamen u glavu.

Kako se bližio kraj Jugi tako u prvom planu više nisu bile igre na terenu već one oko terena čije ogledalo su bile tribine. Iako sam uživao u tim prvim danima, mjesecima pa i godinama kako je formirana Armada, pa sam i sam na koristeći naivnost majke jednog dana u Trstu kupio sebi crnu „spitku", koju ipak nikad nisam okretao na narandžasto, sve mi je manje bilo zabavno i u potpunosti sam dizao ruke od tribina. Nije to više bila moja šolja čaja ali sve sam se nadao da neće dugo trajati.

Ako su te godine u staroj Jugi bile frustrirajuće za Rijeku, teško da bi se za one u „samostalnoj" Hrvatskoj moglo reći nešto bolje. Pretplatu na titule imali su Tuđmanov Dinamo, odnosno HAŠK Građanski, odnosno Croatia i, tek povremeno, Hajduk. Osvajanje titule od strane NK Zagreb je bilo više incident, a Rijeka je u par navrata bila nadomak iste ali...Pogađate. Zajeb'o je sudija.

Foto: Autor

Osvojen je pokoji kup, a rezultat u prvenstvu je zavisio poprilično od političkih sponzora koji su bili spremni preusmjeriti određena sredstva u klub. Kratko je to trajalo, a klub, koliko god da se gubio u svemu, nije nalazio pravi način da se izvuče iz prosječnosti u više nego prosječnoj ligi.

Sa tim već nisam imao gotovo nikakvog dodira, a nove iskrice poletjele su 1999. godine kad je Rijeka u pretkolu Lige prvaka igrala sa Partizanom. Ukupnim rezultatom 6:1 Partizan je prošao dalje ali ono što me posebno fasciniralo su bili navijači. Dešavalo se i u ono „moje" vrijeme na tribinama da je Partizan dobijao Rijeku na Kantridi sa 3:0, ali se isto tako dešavalo da se stadion praznio i prije vremena. Ovoga puta pjesma Armade, ali i čitavog stadiona, je trajala i nakon susreta. Malo je reći da sam uživao u svemu bez obzira na udaljenost. Ima neka tajna veza sa tom Kantridom.

Baš kao i Scarlet iz „Prohujalo sa vihorom" ili novohrvaski „Zameo ih vjetar" koja crpi snagu iz Tare, zemlje na kojoj živi, tako su navijači crpili snagu iz Kantride. Čudna neka energija kola podno onim grotama. I non-stop te vraća tamo.

Da li postoji neka viša pravda, nisam baš siguran, ali trenutno na primjeru Rijeke, mogli bi zaključiti da ipak postoji. Kažem – trenutno jer ništa ne traje do vijeka, posebno na ovom trusnom balkanskom području.

Sjećam se da je tamo negdje početkom 90-ih simpatična prvoaprilska šala bila onda da je NK Rijeku kupio korporativni gigant Nike. Vijest je toliko nadrealna bila da se čak i oni najnaivniji nisu mogli upecati. A onda je nekih 20 i kusur godina poslije klub kupio Gabriele Volpi, Talijan koji je „kruh" zarađivao u Nigeriji, poslujući sa naftom. Znamo kako se zarađuje u Africi, posebno u Nigeriji, pa bi to, ako već govorimo o nekoj višoj pravdi za NK Rijeku, mogla ipak biti loša karma ali za sada ide u prilog suprotnom.

Volpi je, za one koji ne znaju, vlasnik i talijanskog niželigaškog kluba La Spezia, kao i jednog od najboljih vaterpolo sastava Pro Recco, a jedno vrijeme je bio i glavni financijer riječkog Primorja, ali je od toga digao ruke.

Kako je Volpi, kojeg zovu još i talijanskim Abramovičem, kupio 70 % dionica kluba tako se trusna situacija stabilizirala. Poravnao je dugovanja, na čelo je postavljen Damir Mišković, a kao trener, ili bolje reći kao menadžer, onog britanskog tipa, postavljen je Matjaž Kek, čovjek koji je Sloveniju prije toga odveo na Svjetsko prvenstvo, baš u Afriku, odnosno Južnoafričku Republiku.

I Rijeka je počela rasti. Postepeno ali sigurno.

Sve sam to pratio sa „sigurne" udaljenosti i, da li zbog toga, što nisam bio na izvoru informacija i dešavanja, čudio sam se tom novom poletu. A onda je odjeknulo i da se ruši stadion na Kantridi, da će se graditi novi i da će Rijeka u tom međuprostoru igrati na Rujevici, gdje gradi mini stadion i kamp, a sve na terenu nekadašnjeg kluba Lučki radnik, na čijem terenu sam dušu znao ostavljati u jeku priprema za novu sezonu juniorske košarkaške beton lige.

Rušit će stadion na Kantridi? Pojavio se i projekt novog stadiona, na istom mjestu. Lijepo izgleda, fakat, ali opet...Znaju li oni koliko je sjećanja podno tih grota? Utkana su u onaj beton. Sjećanja, frustracije, rijetki momenti, ali momenti slatke satisfakcije.

Sudeći po podršci, što grada, što najvjernijih navijača rekao bih da znaju. Uostalom, u zajedničkom interesu je napredak kluba u svakom pogledu a još uvijek stojeća dobri, stari stadion na Kantridi stvara i ograničenja.

U trenutku dok ovo pišem Rijeka se na polovini prvenstva nalazi odmah iza Dinama. Novitet je što su donedavni bili sami i na vrhu par kola. Titula možda nikad bliža nije bila ali da bi se taj san ostvario potrebno je steći i mentalitet pobjednika što je Rijeci često nedostajalo i to ne samo u nogometnom smislu, već i šire.

Blizina Zagreba, uspjesi Hajduka i potenciranje Splita kao važnijeg središta stvorilo je određene komplekse kojih se nije lako otarasiti. Na primjeru Hajduka, koji već nekoliko sezona ne zna za pobjedu u međusobnim omjerima, vidimo da je moguće otarasiti ih se. Ruku na srce, tome je možda više zaslužniji Hajduk no sama Rijeka, ali ne marimo previše. I Dinamo je na dobrom putu da naslijedi Hajduk.

A valja samo probiti taj led sačinjen od kompleksa i frustracija i onda zamisliti scenu kako Rijeka igra utakmicu Lige prvaka na novom stadionu na Kantridi. Da mi je netko pričao prije 20 godina vjerovao bih mu baš kao što sam povjerovao u onu prvoaprilsku šalu.

Zanemarimo sad činjenicu da gradnja Novog još nije započela, da se igra na zamjenskom stadionu, kao i da je Stari još uvijek na istom mjestu. Dozvolite da sanjam. Naći će san već put do ostvarenja. Valjda. Ne marim što sam 500 km daleko. Tamo je i dalje onaj dječak, u početku zbunjen, koji mašta o savršenom bijelom kompletu dresa koji će nositi sa ponosom iza kog će stajati sve ono što nogomet u suštini može i mora biti – sport koji prije svega oplemenjuje, koji ujedno i opominje, ukazuje i pokazuje smjer kojom jedna mlada osoba mora ići. Možda onda ona loša karma novca iz Nigerije poprimi drukčiji oblik. Možda se krug zatvori.

Imao sam priliku ići na posljednji duel Rijeke i Hajduka na Kantridi i nisam išao, imao sam prilike otići na prvi meč Rijeke na zamjenskom stadionu i opet nisam otišao. Želja je postojala ali mjesto onog dječaka sad je zauzela jedna djevojčica kojoj je posvećena sva pažnja. A nekako mi je i dosta krajeva, opraštanja, posebno što osjećam da sam se sa tom Kantridom odavno oprostio. Onaj zamjenski će uvijek biti upravo to – zamjenski i sa njim se nemoguće sroditi. To je već vidljivo i kod navijača koji rijetko kad ispune stadion koji prima svega 5.000 gledatelja, što je na Kantridi posljednih godina bio barem prosjek.

Želim novi početak, a na tom novom početku želim jednaku strast koju Kantrida budi, ali želim i da ne brinem da li će se toj djevojčici ili nekom drugom dječaku nešto desiti, a da to nije delirij zbog pobjede. A onda ni 500 km nije daleko. Ipak su tamo ukopani i određeni snovi, a tu znamo da daljina nije nikakva prepreka.

Pratite VICE na Facebook, Twitter, Instagram