Sve fotografije: Boogie iz monografije 'It's All Good,' izdanje: powerHouse Books.
Upozorenje: neke fotografije mogu da budu uznemiravajuće.
Karijera fotografa poznatijeg kao Boogie ne može da bude raznovrsnija. Poznat je po snimcima vrhunskih sportista poput olimpijskog trkača Usaina Bolta i fudbalske zvezde Marija Balotelija za sveprisutne kompanije kao što su Puma i Nike - ali je takođe objavio šest monografija posvećenih mračnoj uličnoj kulturi gradova, na primer, Sao Paola i Beograda.
Bugi je rođen i odrastao u Beogradu, okružen foto-aparatima: njegov otac i deda su bili amaterski fotografi. Ipak, umetnost ga nije zainteresovala sve tok zemlja nije skliznula u rat i haos 1990-ih. U to vreme, fotografija mu je pomogla da se odvoji od živog pakla oko njega. Bugi kaže da je svedočenje slomu i rasulu u Srbiji bio taj definišući katalizator tema koje će nastaviti da istražuje u karijeri koja je krenula uzlaznom putanjom kada je počeo da snima u Bruklinu.
Bušvik, Bruklin, 2004
Kada je 1998. godine dobio "zelenu kartu" na lutriji, Bugi se preselio u Njujork. Radio je najrazličitije bezvezne poslove da bi preživeo, ali je uvek fotografisao. Slučajno je upoznao neke članove bande u Bed-Staju koji su mu tražili da ih fotografiše kako drže oružje, povevši ga tako niz zečju rupu pravo u podzemlje nekih od najsurovijih četvrti Bruklina. "Sve je dobro" (It's All Good), njegova prva monografija objavljena 2006, rezultat je tih dana. U njoj su fotografije članova "Latino kraljeva" (Latin Kings) i drugih bandi, dilera droge, zavisnika i ljudi na marginama zaglavljenih u bedi i siromaštvu. Ali za razliku od prosečnog fotografa ulice koji okida snimke a da ne upoznaje subjekte, Bugi je dokumentarista koji aktivno ulazi u živote ljudi koje slika, gradeći poverenje koje mu donosi pristup njihovim domovima, sigurnim kućama, skvotovima.
"Ljudi uvek kažu da ne treba preći određene granice, ali što dublje uđem, fotografije će biti bolje, a niko ne može da odredi koje su to granice", rekao nam je. "A onda, iznenada, nađeš se u sred ludila i sve postaje mnogo zanimljivije."
Istovremeno, kaže, "mislim da moje fotografije pokazuju da nema ničeg glamuroznog u svom tom sranju". powerHouse Booksovog meseca objavljuje specijalno izdanje monografijeIt's All Good povodom desetogodišnjice izlaska knjige, sa nizom fotografija koje se nisu našle u originalnom izdanju. VICE je razgovarao sa Bugijem o njegovom radu, a on je komentarisao neke od najprovokativnijih fotografija iz ove dopunjene monografije.
Bedford-Stivesant, Bruklin, 2004
Ova sačmara, poznatija kao "Terminator", prikazana je prekrivena bandanama članova bande Blood, u hodniku neke zgrade u projektima. Mislim da moje fotke pokazuju da nema ničeg glamuroznog u svem tom sranju. Čak i u filmovima pokušavaju da daju neki glamur svim tim sranjima vezanim za bande. Mislim da je sirovo, da je teško i da je sranje što ljudi umiru zbog 20 dolara.
Bedford-Stivesant, Bruklin, 2006
Posle izlaska monografije It's All Good, odneo sam knjigu ovim gangsterima i oduševili su se. Odveli su me u njihovu sigurnu kuću i pokazali mi sva moguća sranja koja tamo drže. Kad sam im rekao: "Ljudi, pa to bi mi bilo fenomenalno za moju knjigu, jebote, zašto mi to tek sad pokazuješ?", a oni su bili u fazonu, "čoveče, pa sve si mogao da nas smestiš u zatvor. E sad možeš da vidiš sve to". Počeo sam da snimam oko 2003. godine i završio fotke za monografiju oko 2006, te su neke od ovih fotografija u novom izdanju snimljene kasnije.
Kada sam završio sa fotkanjem za tu prvu zbirku, nastavio sam da odlazim u te krajeve, kao, blokove, i opet sam nekim gangsterima nosio knjigu. Oni su bili srećni, stvarno, ali sam video da se ništa nije promenilo i imam utisak da se nikada ništa neće promeniti.
Bedford-Stivesant, Bruklin, 2003
Sećam se kad sam prvi put otišao u ovaj kraj, Bed-Staj, samo sam se šetao unaokolo, belac sa foto-aparatom u ruci i foto-torbom. Šetam se okolo, a neki tipovi mi dobacuju sa druge strane ulice: "Ej, ortak, dođi ovamo", i počinjemo da pričamo. Valjda im je bio kul moj akcenat, jer ne pričam kao svi ljudi koje oni mrze, i deset dana kasnije, oni me zovu: "Ej, Bugi, hoćeš da nas slikaš sa oružjem?" Bio sam u fazonu, čoveče, ovo se ne dešava. Jebem ti. Ludilo, stvarno.
Bušvik, Bruklin, 2005
Ovo je znak upozorenja koji ostavljaju članovi bande Latin Kings da označe doušnika. Čuo sam da su kasnije ubili tog tipa. Kad odete u te krajeve, shvatite da bar pola ljudi koji žive tamo imaju nekakve veze sa drogom. Ili su dileri, ili su džankiji, ili su biviši dileri ili bivši džankiji. Puno je i bivših zatvorenika.
Napušten parking, Bedford-Stivesant, Bruklin 2003
Mnogo volim pitbulove, ali jedna od najgorih stvari koje sam video dok sam snimao fotke koje su završile u monografiji je pit koji je ubio mačku. Čak i sad i kad mislim o tome, muka mi je. Ne mogu da izbacim sve to iz glave godinama. Stvarno ne znam zašto, ali snimam puno pasa.
Bedford-Stivesant, 2006
Oružje, novac, droga, i sve to na gomili. Ovakve stvari ne mogu da se planiraju, tipa, idem sad u geto i sad ću da fotkam ljude sa oružjem. Ne ide to tako. Nemoguće je. Iznenadilo me je koliko love ljudi u stvari zarađuju. Više bi zaradili na šljaci u Mekdonaldsu, nego prodajući krek na ulici. Samo oni na vrhu zarađuju ozbiljnu kintu. Ovi klinci se ubijaju za 20 dolara.
Bedford-Stivesant, Bruklin, 2003
Bio je ovo prvi put da su me (članovi bande) pozvali da ih slikam sa oružjem. Bilo je nenormalno. Trčali smo po hodnicima sa pištoljima, napunjenim oružjem, uperili bi mi ga u facu. Nisam mogao da spavam te noći, ali sam se sledećeg dana vratio na novu turu. Treba vremena da se izgradi poverenje. Na primer, imam fotke sa uperenim pištoljem u facu, ali ih nisam iskoristio u knjigi. Nikad ne bih da napravim probleme nekom. Nikad to ne bih uradio.
Bušvik, Bruklin, 2004
Čuvao sam klince dok je njihova majka otišla da kupi dop. Sada su ti klinci kod hranitelja. Većina ovih zavisnika živi od socijalne pomoći, imaju decu i hrane ih lošom hranom a ostatak novca troše na drogu. Kradu, mažnjavaju stvari po prodavnicama prodaju razna govna i kupuju drogu. To je pakao, i mislim da ni sad nije ništa bolje. Ali za tip fotografije koju ja radim, razmišljanje je neprijatelj. Ako počneš previše da razmišljaš, izgubiš fotku. Ja samo reagujem i slikam. Obično je prva fotka najbolja.
Bušvik, Bruklin, 2005
Ona ima 23. godine. Sećam se da sam, kad sam prvi put fotkao ovu devojku, pomislio, koji će mi ovo u životu. Stajao sam na kadi dok se ona rokala. Dok sam snimao fotke bilo je sve ok. Mogu da se odvojim, sve je u redu, a onda me kasnije zvekne. Koji moj, jebote" Ali se onda vratim i nastavim da fotkam. Hvala bogu što sam spakovao ovu knjigu.
Pogledajte još fotografija iz novog izdanja knjige, a monografiju možete naručiti preko powerHouse here.
Pratite Bugija na Instagram.
Bušvik, Bruklin, 2005
Brodvej između Vilijamsburga i Bušvika, Bruklin 2003
Bušvik, Bruklin 2004
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu
