FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Deset najjačih trenutaka srpskog olimpijskog sporta

Ako ste Srbin, Olimpijske igre su relativno napornih par nedelja praćenja sportova koje inače ne pratite ni mrtvi tokom redovne godine, ali zato svakih 48 meseci izgorite bodreći strelce, kajakaše, rvače i džudiste.
Foto: Nebojša Paraušić, MNPress

Svi ljubitelji sporta znaju šta znači prestupna godina - letnje Olimpijske igre. Ako imate sreću da ste Amerikanac, Englez ili Kinez (donedavno i Rus, ali nećemo sad o tome), Olimpijske igre uglavnom predstavljaju period kada sedite pred televizorom i zadovoljno brojite medalje.

Ako ste, doduše, Srbin, Olimpijske igre su relativno napornih par nedelja praćenja sportova koje inače ne pratite ni mrtvi tokom redovne godine, ali zato svakih 48 meseci izgorite bodreći strelce, kajakaše, rvače i džudiste. Nije preterivanje reći da je olimpizam bio slab izvozni produkt nezavisne Srbije, tj. SCG/SRJ hibrida pre nje - najuspešniji turniri su bili oni u Atlanti i Londonu (po 4 medalje), a ukupno smo se, od Barselone naovamo, 19 puta peli na podijum.

Reklame

Ove godine, međutim, deluje da imamo ubedljivo najjaču olimpijsku reprezentaciju u skorijoj istoriji. Đoković, kajakaši, Španović, Mandić, i sada već standardni strelci i vaterpolisti naše su glavne olimpijske nade, a pritajeno se u sebi nadamo i nekakvom uspehu košarke, bilo muške, bilo ženske, kao i odbojkašica. I u najgorem scenariju, smeši nam se obaranje rekorda od četiri upisana odličja.

Zato smo sklopili listu deset najupečatljivijih momenata srpskog olimpijskog sporta od 1992. naovamo. Možda nismo osvojili puno medalja, ali ono što jesmo je ipak bilo zabavno i zanimljivo. Nismo baš pomenuli sve medalje (ima previše strelaca, na primer), ali smo se trudili da obuhvatimo sve zanimljivosti. Makar i one neuspešne.

10. MOOOOOOOOŠAAAAAAA!

Listu počinjemo podsećanjem na događaj koji bi definitivno oborio Jutjub 2004. godine – da je tada postojao. Ovako, ovaj slučaj ekstremnog sprovođenja fudbalske pravde ostaje samo fusnota na inače bizarno užasnom turniru za srpske fudbalske olimpijce.

Podsetimo, naši mladi fudbaleri su stigli u Atinu sa relativno visokim ambicijama, ali je onda lavina (forsiranih) otkaza isekla krila „orlićima", pa smo u prva dva meča izgubili sa masivnih 6-0 protiv Argentina i 5-1 protiv Australije. Ostao je još samo meč sa Tunisom gde smo mogli da se kako-tako iskupimo za ove debakle – to se nije desilo, ali smo barem budućim generacijama u nasleđe ostavili jednu bezvremensku internet sprdnju.

Reklame

Naime, prilikom rezultata 1-1, sudija Čarls Ariotima sa Tahitija dosudio je penal za Tunišane. Mohamed Džedidi je pristupio izvođenju najstrože kazne, poslao našeg golmana Nikolu Milojevića u kontra stranu, i to bi bilo to.

Samo što nije. Pedantni Ariotima je ustanovio povredu pravilnika prilikom prvog izvođenja, i zatim ponovio penal još ravno PET puta. Drugi i treći put Džedidi je takođe bio precizan, ali su golovi poništeni zbog navodnog preranog ulaska Tunišana u naš šesnaesterac. Četvrti i peti pokušaj sa kreča je Milojević uspeo da odbrani, ali su sada naši počinili istu grešku. Šesti put Džedidi je opet pogodio i tako okončao ovu malu farsu. Tunis je na kraju pobedio sa 3-2, a sudija Ariotima se odavno penzionisao i sada radi u Fudbalskom savezu Tahitija kao koordinator futsal selekcija. Da li i njih maltretira kao Džedidija i Milojevića manje je poznato.

9. VEČITI DRAGUTIN TOPIĆ

Okej, možda popularni „Top" nikad nije imao priliku da se popne na olimpijski podijum, ali morate poštovati njegov suludi niz odlazaka na Olimpijske igre. Dragutin Topić od 1992. do 2012. nije propustio nijednu smotru najboljih skakača u vis – ravno šest puta zaredom je skakač iz Beograda postizao olimpijsku normu, i svaki put sem poslednjeg stizao da prođe kvalifikacije.

Najbliže medalji bio je 1996. u Atlanti, kada je sa rezultatom 2.32m bio četvrti. Do bronze, koju je osvojio britanski atletičar Stiv Smit, falilo mu je tek tri santima. Ali, sve je nadoknadio svojim nastupom na dočeku srebrnih košarkaša, kada je ugrabio mikrofon i ekstatično zaurlao „BRAĆO SRBI I SESTRE SRPKINJE! LAVOVI I LAVICE!".

Reklame

8. LOUIS, I THINK THIS IS THE BEGINNING OF A BEAUTIFUL FRIENDSHIP

Sredinom devedesetih, odbojka je postala sport od nacionalnog značaja u Srbiji, tj. tadašnjoj Jugoslaviji. Nerealno kvalitetna generacija, predvođena braćom Grbić, Đulom Mešterom, Vladimirom Batezom, Kviskom Vujevićem i veteranima Tanaskovićem i Brđovićem, osvojila je bronzu na EP 1995, kasnije i srebro 1997, kao i olimpijsko zlato u Sidneju, ali o tome malo kasnije.

U Atlanti smo znali da možemo da očekujemo nešto od naših odbojkaša, a potvrda visokih ambicija stigla je u epskom četvrtfinalnom meču protiv favorizovanog Brazila koji je branio olimpijsko zlato. Utakmica je trajala neograničeno – sećate se, bili su to dani kada su se poeni postizali samo na svoj servis, pa su neke utakmice umele da se razvuku do zore, a ovo je definitivno bila jedna od takvih. Vodili smo mi i 2-0, pa su se Brazilci vratili, ali snage za taj-brejk nisu imali. „Četa plava" selektora Zorana Gajića trijumfovala je sa 3-2 i otišla u polufinale.

Italija je u polufinalu bila ipak prevelik zalogaj, pa su naši odbojkaši morali da se zadovolje i bronzom, do koje su stigli drugom pobedom nad Rusima na ovom turniru. I taj meč bio je dosta zanimljiv, ali utakmica protiv Brazila je danas sa pravom legendarna. Tu smo prvi put pokazali zube svetu i zvanično započeli sada već dvadesetogodišnji mandat u vrhu svetske odbojke. Čuvaj se svete plave čete!

7. ŽA DLAKU, ŠINKO

Reklame

Olimpijske igre u Pekingu 2008. nam nisu donele puno radosti, ali su nam zato donele jednu od najkontroverznijih trka u istoriji olimpijskog plivanja. I naravno, Srbin je učestvovao u njoj – naravno, kao gubitnik.

Milorad Čavić, inače rođen u kalifornijskom Anahajmu, tada je bio najveća nada našeg olimpijskog tima. Svi smo željno iščekivali finale 100 metara delfina, jer je na programu bila borba titana – naš Čavić i onaj prokleti Majkl Felps, koji je jurio rekord Marka Špica iz Minhena.

Taj rekord je na kraju i stigao, a kako je došlo do toga, svi vi već dobro znate. Čavić je vodio, Felps ga je stizao, usledio je foto finiš u kojem smo svi mi pomislili – s pravom – da je Čavke prvi stigao na cilj. Međutim, zlato je neshvatljivo pripalo Amerikancu, a srpski internet je eksplodirao. Zvanično objašnjenje – Srbin jeste prvi stigao, ali nije dovoljno jako stisnuo ploču da bi se njegov dodir registrovao.

Ako vam ovo zvuči kao totalno sranje, samo da znate da sam 100 odsto sa vama. Idemo dalje, samo pisanje o ovome mi je diglo pritisak.

6. A SADA, ZLATO!

Prosto je neverovatna ta činjenica da naši vaterpolisti još uvek nemaju olimpijsko zlato u svojoj kolekciji. Svetska prvenstva, evropska prvenstva, svetske lige… Sve su to naši „delfini" osvajali u više navrata. Ali olimpijske igre? Neće, pa neće.

Ipak, ne smemo biti prestrogi prema ovim momcima, jer su oni, zajedno uz strelce, naš jedini konzistentni izvor medalja. Izuzmemo li tragični poraz od Hrvata u Atlanti, vaterpolisti su na poslednje četiri olimpijske smotre uspeli da osvoje tri bronze i jedno srebro, što je svakako vredan uspeh. Zlato je bilo najbliže u Atini 2004, kada su u triler-finalu slavili Mađari sa 8-7 – ovoga puta, najviše odličje nam, uveren sam, neće izmaći.

Reklame

PS. Ne klikćite na link. Nije vredno živaca.

5. ROK MI, BEJBI

Olimpijske igre 2012. sam proveo na najgori mogući način. Sedeo sam u kancelariji na Gibraltaru okružen gomilom življa britanske nacionalnosti, koji je svakih pet minuta slavio novo zlato kraljičinih podanika. Sa druge strane, naši odbojkaši i odbojkašice su odigrali možda i najgori turnir u istoriji srpske odbojke (pogotovo odbojkašice), rukometaši su dobili po nosu od Hrvatske i onda smo trpeli onog kretena Golužu koji je pričao o tome kako je napad protiv Srbije bio „rukometna oluja" ili štogođ slično, Španović se žalila kako joj je smetala buka i nije mogla da spava (pa je valjda celu noć farbala one svoje nokte, bila je najsređenija atletičarka na stadionu), košarkaša nije ni bilo, čak su i relativno pouzdani strelci takoreći fejlovali.

Ipak, da sve ne bude tako crno pobrinula se mlađana Milica Mandić. Tada dvadesetdvogodišnja Beograđanka bukvalno se niotkud probila sve do finala, porazivši na svom putu velikane ovog sporta kakve su osvajačica zlata u Pekingu Marija Espinoza i evropska šampionka Anastazija Barišnjikova. U finalu, posle napete borbe, savladana je i Francuskinja i prvi favorit An-Karolin Graf, inače vladajući svetski prvak. Bilo je to ujedno i prvo olimpijsko zlato za nezavisnu Srbiju.

4. DEVOJKA SA ZLATNOM PUŠKOM

Kao što smo već rekli, Srbi se generalno nisu previše proslavili otkako je stara država otišla u aut. Uglavnom se vratimo sa 3-4 medalje u džepu, i razmišljamo gde smo pogrešili. Baš zbog svega toga visoko četvrto mesto za Aleksandru Sanju Ivošev na ovoj listi, jedinu srpsku sportistkinju (i sportistu uopšte) koja je na olimpijskim igrama uspela da osvoji – dve medalje!

Reklame

Aleksandra je prvo upucala zlato u disciplini vazdušna puška 50m trostav, a zatim i bronzu (vazdušna puška). Iste godine je riđokosa Novosađanka proglašena za sportistkinju godine, međutim daljih uspeha nažalost nije bilo. Posle neuspešnih igara u Sidneju 2000, batalila je oružje i posvetila se porodici. Udala se za Raduleta, gitaristu Atheist Rapa ("ne zovu ga Vlada nego debeli zmaj"), i trenutno radi u streljačkom savezu Vojvodine. Barem poslednji put kad smo to proveravali.

3. NEBESKA UDICA

Nešto mnogo spominjem Atlantu, ali šta da se radi - bili smo uspešni u to vreme. Tog leta uzesmo solidno medalja, a ona meni najdraža je bila košarkaška. U meču koji je odlučivao ko će kući odneti zlatnu medalju, European nightmare je konačno sreo "dream team" - i izdržao solidnih 30 minuta.

A počelo je sjajno. Žarko Paspalj, u poslednjoj utakmici za nacionalni tim, naprosto je eksplodirao posle nešto slabije odigranog turnira, i ubacio Amerima nekih 17 ili 19 poena za poluvreme, uz epsku trojku iz ćoška (Paljin šut je tih godina toliko propao da je bilo čudo kada bi vezao dva bacanja, o trojkama da ne pričamo). Dejan Bodiroga je svojim "spori ritam" driblinzima izluđivao čuvare, sve je funkcionisalo kako treba. Barem dok smo imali snage.

Poslednji trzaj bila je trojka današnjeg selektora za 51-51, a onda je Divac dobio petu ličnu posle kačenja sa Karlom Melounom, i naši rezervisti nisu mogli da iznesu pakleni ritam koji su nametnule NBA zvezde. Na kraju, 95-69, ali svakako utakmica za ponos. Ako gledate snimak, obratite pažnju na poslednjih par sekundi i pokušaj Saše Obradovića da Stoktonu ukrade loptu dok ovaj "izdriblava" utakmicu.

Reklame

2. PUCANJ SLOBODE

Leto 1992. nije nam puno toga lepog donelo. Na prostorima bivše države besneo je rat, i zbog toga su svi naši sportisti bili odstranjeni iz međunarodnih takmičenja. Ali, ne baš svi.

Na Olimpijske igre u Barselonu novoformirana krnja Jugoslavija imala je priliku da pošalje nekolicinu takmičara, isključivo iz individualnih disciplina, pod zastavom Olimpijskog komiteta. Tako su se među nezavisnim Olimpijcima našli i plivačka legenda Partizana Mladen Kapor, stonoteniseri Slobodan Grujić, Zoran Kalinić i Ilija Lupulesku, atletičari Dragutin Topić i Dragan Perić i mnogi drugi.

Ova ad-hok olimpijska reprezentacija vratila se u ranjenu zemlju sa tri medalje, i tako podigla moral naciji. Heroji iz Barselone bili su Jasna Šekarić (srebro, vazdušni pištolj), Aranka Binder (bronza, vazdušna puška) i Stevan Pletikosić (bronza, vazdušna puška u ležećem stavu). Mrzim onu floskulu o srebrima i bronzama koje „sijaju zlatnim sjajem", ali ako se taj izraz nekada mogao primeniti, bilo je to baš tada.

Njihovi rezultati učinili su bol gledanja Hrvata – ne Jugoslovena – protiv Drim tima nešto podnošljivijim. Barselona je trebala da bude leto kada su se sudarili apsolutni giganti svetske i evropske košarke. Ali se to nije desilo.

1. VANJA FUCKING GRBIĆ, BRE

Samo ovaj klip.

Ništa više.

Samo neverovatni Vanja Grbić, jedan od najboljih odbojkaša u istoriji tog sporta – i ushićeni američki komentator Pol Sanderlend, jedan od najvećih poznavalaca odbojke, inače i sam vlasnik zlatne olimpijske medalje u odbojci osvojene 1984. u Los Anđelesu.

Jednom u životu, vredelo je ustati rano.

***

Ko su vaši favoriti u Brazilu? Hoćemo li se vratiti u Srbiju sa više medalja nego do sada? Mišljenje ostavite u komentarima.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu