FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Kako sam opljačkao bankomat

Iako većina nas ovih dana sve manje i manje koristi gotovinu u svakodnevnom životu, činjenica je da joj je mnogo teže ući u trag nego digitalnim transakcijama

Fotografija nedužnog tipa koji samo želi da izvuče neki keš. Sa naloga Flickr korisnika J.RISTANIEMI

Iako većina nas ovih dana sve manje i manje koristi gotovinu u svakodnevnom životu, činjenica je da joj je mnogo teže ući u trag nego digitalnim transakcijama. Ovo – možda zajedno sa idejom da se na dušeku punom para spava kao beba – za ljude koji su umešani u bilo kakav sumnjivi posao keš čini mnogo poželjnijim nego što su to hladne, elektronske transakcije. Što zauzvrat čini bankomate idealnim metama za ljude kojima je hitno potrebna nezamisliva količina para – dokle god im je okej da koriste taktike otimanja, dimne bombe, ili se zaleću kolima u njih. Tokom 2015, samo u Britaniji je izvršen 451 napad na bankomate, što je skok u odnosu na 2014, kada ih je bilo 400.

Reklame

Amin* je jedan od tih ljudi koji se ne plaše da preduzimaju ekstremne i nelegalne mere da dođu do keša. Bliži mu se trideseta, i trenutno je zaposlen u prodavnici, ali svoj budžet popunjava nekim ekstremno unosnim pljačkama. Pristao je da razgovara sa mnom o jednom od svojih najvećih poslova.

VICE: Možeš li da mi kažeš nešto o svojoj biografiji?

Amin: Mislim da sam išao istim putem kojim ide većina mladih delinkvenata. U srednjoj školi sam počeo da dilujem vutru, onda sam se prešaltovao na krađu motora, skutera, kola – radio sam bilo šta što bi mi donelo brzu zaradu. Nisam bio bogat, ali živeo sam prilično udobno, a nisam morao naporno da radim. Išao sam na odmore, i mogao sam da priuštim firmiranu odeću za izlaske vikendom. Kada sam imao devetnaest ili dvadeset godina, našao sam pravi posao, ali i dalje zarađujem sa strane. Nikada nisam bio uhvaćen, što mi je podsticaj da nastavim.

Kako si od sitnog kriminala prešao na pljačkanje bankomata?

Jednostavno sam upoznao prave ljude – ili pogrešne ljude. Sprijateljio sam se s njima, zato što su isti kao ja: preduzetni, ozbiljni i motivisani da za što kraće vreme zarade što više para. Oformili smo malu grupu od šest do sedam ljudi. Specijalnost su nam bila razbojništva, ali smo radili i neke provale i krađe kola. Ne radimo često svi zajedno u isto vreme – za jednostavnu provalu je potrebno samo par nas.

Znači, ti si član bande?

U suštini, jesam. Radimo samo kada imamo konkretne planove i nikada ništa ne prepuštamo slučaju – zbog čega smo stekli ugled u tom svetu. I zato nam ljudi dolaze i govore kada se sprema neka isplata keša, određenog datuma, na određenom mestu, ili da neki trgovac svoju zaradu drži kod kuće. Onda napravimo brzu procenu koristi i štete, i odlučimo da li treba to da radimo ili ne. Obično nam tipuju prijatelji i rođaci žrtve. Često se desi da neka prevarena žena na taj način želi da se osveti mužu i nešto zaradi.

Reklame

„Poznat sam po tome što malo išamaram nekoga, ili mu pripretim oružjem, ako se opire. Mislim da je sve to deo ovog posla."

Da li uopšte razmišljaš o ljudima kojima si naudio?

Ne. Ja nisam nekakav Robin Hud koji krade samo od firmi. Pojedinci ili firme – nije me briga. Više volim da je keš u mojim džepovima, nego u džepovima nekog drugog. Nikada nikoga nisam ubio, i ne pribegavam nasilju, kada ljudi sarađuju. Ali poznat sam po tome što malo išamaram nekoga, ili mu pripretim oružjem, ako se opire. Mislim da je sve to deo ovog posla. Što se tiče psihološke štete koju to može da napravi, ja mirno spavam. Nikada nisam upoznao svoje žrtve, i ne razmišljam o posledicama koje to može da ostavi na njih.

Možeš li da mi ispričaš kako si prvi put opljačkao bankomat?

Jednog dana je par momaka iz moje ekipe srelo bivšeg pljačkaša koji je znao kako se to radi. Ne možeš tek tako da nasumično izabereš neku banku, bez planiranja. Radije ću ostati malo nejasan, ali u nekim oblastima, isporuke obavljaju kuriri koji nose keš. Parkiraju se pored bankomata, da bi izbegli napad kolima.

Na nekim drugim mestima, samo jedan čovek utovaruje – to je ono što mi tražimo. Niko ne želi krvoproliće zbog samo 40 hiljada evra po osobi. Takođe je važno otkriti da li banka obeležava svoje novčanice ili ne. Nema ničeg toliko frustrirajućeg od toga kada se novčanice isflekaju mastilom.

Shvatam. I šta onda?

Moraš da sačekaš da tip počne da puni mašinu – tajming je najvažniji. Kao i lokacija: bankomat mora da se nalazi na mestu na kome možeš na njega da se zaletiš kolima. Kolima razvaljujemo vrata koja se nalaze pored bankomata – vrata koja koristi tip koji puni mašinu. Tu ne sme da postoji trotoar koji bi te usporio kada želiš da pobegneš, i mašina mora da bude na otvorenom – ili barem mora da bude pozicionirana tako da možeš da joj priđeš kolima.

Reklame

Kako se pripremate?

Dosta trčimo pred napad, da bismo bili u formi. Uvek moraš da budeš u poziciji da možeš da računaš na svoje noge kada upadneš u nevolju, a to pomaže i kod stresa. Kada si u akciji, srce ti veoma jako lupa. Moraš da budeš u stanju da ostaneš smiren.

Što se tiče samog posla, prvo počneš da nadgledaš bankomat. Parkiraš se na nekom mirnom uglu i motriš na njega satima i satima, i čekaš da dođi kuriri sa kešom. Naučiš njihov raspored i različite trase kojima se kreću. Nekoliko nedelja svaki dan moraš da budeš tamo, da na dan odluke ne bi doživeo neko neprijatno iznenađenje.

Naravno, ne smeš da dozvoliš da komšije postanu sumnjičave. S toga smo se ovako organizovali: Dvojica stoje u blizini bankomata, dvojica dežuraju na oba kraja ulice, da bi bili sigurni da policija ne motri na nas – sve vreme smo u kontaktu telefonom. Da bismo ostali anonimni, koristimo pripejd kartice. Telefone uključujemo tek kada smo u tom kraju, nikada kod kuće.

Istopljeni bankomat sa naloga Filckr korisnika WedlockPictures

Šta uzimate u razmatranje kada pravite plan bega?

Moramo da izračunamo razdaljinu između bankomata i najbliže policijske stanice, da bismo znali koliko brzo policija može da stigne na lice mesta. Takođe je od ključnog značaja i da znamo gde su gradske kamere za nadzor, jer ih policija koristi tokom istrage. Tako da kola za beg moramo da parkiramo tamo gde ih kamere ne vide.

Šta vam je još bilo potrebno?

Imali smo tri ukradena automobila i pištolj, za svaki slučaj. Za nabavku kola uzimamo podizvođače – od njih možeš da tražiš da ukradu nešto za tebe, a oni skinu sve satelitske sisteme sa kola. Ti sistemi se sve češće ugrađuju u nova kola. Od podizvođača smo tražili tri sportska automobila, i jedan sa pogonom na sva četiri točka, kojim udaramo u bankomat. Njih smo nabavljali za 9000 evra. Mogli bismo i sami to da sredimo, ali nismo imali dovoljno vremena, zbog priprema za pljačku. Oružje smo nabavili preko naše mreže – našli smo komad za 1500 evra.

Reklame

Kada su pripreme bile gotove, šta je još preostajalo da se uradi?

Tri, četiri sata pre posla smo imali završni sastanak, samo da proverimo da li je sve na svom mestu, i da li svako zna šta treba da radi. Posle sastanka, jedan od nas je otišao da parkira kola odmah ispred bankomata, da nam neko ne bi zauzeo parking mesto. U međuvremenu, jedan od nas je odvezao jedna kola van grada – kojima ćemo se bezbedno vratiti kući. Ja sam bio u kolima sa pogonom na sva četiri točka – kojima ćemo razvaliti bankomat – a trojica mojih partnera su bili u jednim nemačkim kolima.

Odvezli smo se do bankomata i parkirali se malo dalje od njega. I čekali kurira. Ja sam podesio tajmer, i kada je vreme isteklo, zabio sam se kolima u vrata pored bankomata. Lako su popustila. Moje kolege su brzo došle za mnom u svojim kolima, dvojica su utrčala u sobicu, jedan je čuvao kurira, a drugi je na nišanu držao čuvara na vratima. U roku od tri minuta, natovarili su naša kola novčanicama raznih boja. Ja sam imao taman dovoljno vremena da zapalim auto sa pogonom na sva četiri točka, da bih se postarao za to da ne ostavimo otiske prstiju ili tragove DNK. Onda smo svi ušli u kola za beg i jedan od mojih kolega je nagazio na gas, dok nismo stigli na selo. Vožnja sto osamdeset na sat, noću, kroz uske uličice, bez uključenih farova – mogu ti reći, to je bilo zastrašujuće.

Šta se onda dogodilo?

Našli smo jedno tiho mesto, podelili pare i razišli se svaki na svoju stranu. Ja sam satima i satima brojao svoje pare. Te prve noći sam bio isuviše uzbuđen da bih mogao da zaspim. Iskreno, brojanje ogromnog svežnja para je nešto najbolje što čoveku može da se desi u žuvotu. Kada sam se spustio na zemlju, uplatio sam aranžman u inostranstvu. Bio mi je potreban odmor, jer sam dva meseca radio sedam dana u nedelji.

Zašto nisi otišao na odmor negde u svojoj zemlji?

Pa, kada ukradeš 145 hiljada evra, to baš i nije sitnica. Panduri su svim svojim sredstvima pokušavali da otkriju ko smo, pa smo morali da se pritajimo. I samo ljudi koji su učestvovali u poslu su smeli da znaju za to. Panduri su voljni da sitnim dilerima progledaju krzo prste za njihove zločine, u zamenu za dojavu o nekom velikom poslu. Tako da nikada nisi bezbedan od nekoga ko bi samo da spasi svoju kožu. Dojava nije dovoljna da nas uhapse, ali pomaže im, jer onda znaju šta da traže. Ali posle pljačke, ako si sve uradio kako treba, nemaš zbog čega da se brineš – osim ako policija ne počne da koristi neku revolucionarnu taktiku za istrage.

*Ime je izmenjeno iz očiglednih razloga.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu