Pitali smo ljude zašto su odlučili da se skinu sa svega

FYI.

This story is over 5 years old.

Droga

Pitali smo ljude zašto su odlučili da se skinu sa svega

„U jednom trenutku sam shvatio da nemam više ni nade, ni snova, ni ciljeva.“

Ove godine sam se oprobao u disciplini „suvi januar". Posle prazničnog bančenja bio sam iscrpljen, pa sam zaključio da bi mi mesec dana trezvenosti dobro došlo. Ne mislim da sam neki ozbiljan pijanac, ali brzo sam shvatio koliko mi se društvenih aktivnosti vrti oko alkohola – svaku priliku, od žurke do večere do koncerta, iskoristio bih da popijem bar po jedno piće. Trezvenost je izdržala čitave dve nedelje. Pokleknuo sam na proslavi rođendana, pošto mi je nepoznata osoba rekla da previše mračim. Tu sam uzeo jedan dim i posle pio jabukovaču.

Reklame

Ovaj neuspeli eksperiment naterao me je da počnem da razmišljam o trezvenosti. Verujem da su štetne društvene stigme koje prate upotrebu droga, a i sam sam imao neka pozitivna iskustva pod uticajem, ali u porodici imam adiktivnih tendencija i duševnih oboljenja, pa sam uvek vodio računa do koje mere se upuštam. Nemam nameru da se odreknem bilo koje od svojih navika, ali dugo sam smatrao da bih mogao kad bih hteo. Činjenica da nisam izdržao ni mesec dana bez pića me je zabrinula. Poželeo sam da saznam zašto i kako su se drugi ljudi opredelili za trezvenost.

Većina priča na ovu temu koje sam do sada čuo bile su obrazovne emisije ili senzacionalizovano prepričana iskustva za vesti. Ovo što sledi su pravi razgovori sa prijateljima koji su se odrekli pića i droga, mestimično ozbiljniji nego što sam očekivao da će biti.

Krisi Hauard, The Hard Times

Još od svog prvog bonga, znala sam da ću hteti da budem haj što je češće moguće. U nekom društvu smo se svi navarili i izašli u grad i smejali se, jebote, preko svake mere. Inače sam uvek stegnuta i nesigurna, tako da kad sam shvatila kako se to gasi, imala sam osećaj da se tako bolje živi.

Počela sam da duvam u društvu, bilo mi je zabavno. U početku smo samo duvali i pili, povremeno bih zgutala esid ili neki analgetik. Sa 19 godina sam prvi put bola u venu. Nisam se odmah navukla ali mnogo mi se svidelo žuto, koristila sam ga kad god sam stigla. Posle sam dodala još oksi i zanaks; nekako sam uspela da uz sve to zadržim i posao, ali bilo mi je sve teže i teže.

Reklame

U jednom trenutku je postalo apsolutno nemoguće da funkcionišem bez dopa, bilo bi mi muka. Posao sam izgubila, zamalo i stan. Pušila krek u kupatilu, danima ne bih izlazila, a i kad izađem samo bih provirila kroz ključaonicu u hodnik. Retko mi je uopšte prijalo, ali bilo mi je loše kad god bih prestala. Nisam znala šta drugo da radim.

Sećam se kad sam bila na verandi ispred stana u Ostinu kako mi je palo na pamet da ću ovako do kraja života. Umreću na dopu, i nekako mi to nije smetalo. Rezonovala sam da mi je život ovakav sigurno zbog nečije loše karme. Mora da je neko drugi uradio nešto baš gadno pre par stotina godina i posle se reinkarnirao u mene. Tu mislim da sam prešla preko neke granice, kao da sam se pomirila i bila spremna da umrem tako.

Telo mi više nije funkcionisalo kao da ima dvadesetak godina. Menstruaciju nisam dobijala po nekoliko meseci. Jednom sam se izmerila, imala sam 39 kg. Čirevi su mi izlazili svud po telu. Nikakve međuljudske veze nisam mogla da ostvarim. Nisam imala ni prijatelje ni novac ni ciljeve. I od porodice sam se jedno vreme otuđila.

Tri puta sam overila, poslednji put kod tate u kupatilu. Pristala sam da probam da se skinem uglavnom da bi njemu bilo lakše. Vratila sam se iz Teksasa u rodni grad gore kod Njujorka. Imala sam nameru da se skinem, ali nije mi išlo. Bila sam negde pola-pola, i tek dosta kasnije sam stvarno prelomila. Najzad sam se svukla 19. maja 2010., i od tada se oporavljam.

Reklame

Najteže mi je bilo da donesem bilo kakvu odluku u tim trenucima kad me drži kriza. Sećam se da sam bila ubeđena da će me ubiti to kako sam se osećala. Jednom sam imala jasnu sliku da ću bukvalno da izgorim ako ne izađem da završim. Dugo sam radila na tome posle, pa me ta opsesija nije više baš toliko držala. Ali užasno me je ljutilo što posle nisam mogla ni da izađem na piće sa društvom. Mnogo toga jedno vreme nisam smela da radim pošto su piće i droge vrebali iza svakog ćoška, preveliko je to iskušenje. Nisam izlazila, nisam čak ni vozila kroz određene delove grada. U to vreme mi nije tako delovalo, ali danas znam da je s vremenom postajalo sve lakše i lakše, uspela sam da nađem nov način da obavim neke stvari.

Brajan Finč, aktivista

Sa trinaest godina u rodnom Vinipegu sam saznao da moja sestra puši travu. Odmah sam je pitao da i meni malo da. Prvi put kad smo pušili zajedno, ništa nisam osetio. Razočaralo me je. Sačuvao sam jedan džoint za posle. Roditelji su mi bili razvedeni, tata je jednog vikenda zaboravio da dođe po mene. Osećao sam se iznevereno, povređeno, pa sam potražio onaj džoint. Popušio sam ga i ozbiljno se uradio. Petnaest minuta kasnije neko kuca na vrata – došao tata. Vodio me je na izložbu pasa, gde sam bio strašno paranoičan. Malo sam se spustio gledajući beskrajna takmičenja. Kad smo se vratili kući, otišao sam kod sestre i tražio još. Odatle je sve išlo nizbrdo.

Sa drogama sam imao promenljiv odnos. Počeo sam da izlazim po gej klubovima i družio se sa ekipom koja je koristila MDA, od kog se preradom pravi MDMA. Počeli smo ozbiljnije da se radimo, ja sam počeo da dilujem, zaradio neke pare i otišao da živim na jugu Francuske. Jedno vreme sam bio miran, mislio sam da je gotovo sa drogama. Vratio sam se kući i bio OK nekoliko godina, a onda sam se našao u jako lošoj vezi sa jednim zavisnikom. Zvao se isto kao onaj serijski ubica, Menson. Nisam znao da je zavisnik dok se nisam i ja navukao uz njega. On je nedavno preminuo, nemam pojma da li od droge ili čega već.

Reklame

Nisam umeo ništa da odbijem, a to me je vodilo u opasne vode. Prešao sam na GHB, trošio oko hiljadu dolara mesečno. Onda na met, pa na E. Šta god smo mogli da nabavimo. Tu me više i nije bilo briga, pa sam po prvi put overio. Prestao sam da dišem. Posle sam shvatio koliko je lako umreti i počeo da razmišljam o samoubistvu. Bilo je mnogo pritiska da zaradimo dovoljno da bismo održali naviku, koja nas je koštala hiljade dolara. Počeo sam sa prostitucijom, dao jedan oglas i tako je to krenulo. Dosta sam zarađivao i putovao. Njujork i Amsterdam bili su mi druga i treća kuća.

Problem sa zavisnošću je u tome što ti jedan glas uporno viče da problem ne postoji, da u stvari nisi zavistan. Lako mu je poverovati.

Ne sećam se svih detalja iz tog vremena. Ja i još jedan iz poslovne pratnje na Menhetnu završili smo kao kurve  na ulicama Nju Džerzija. Nekako sam počeo da radim i kao barmen u Saut Biču, posle sam na metu završio u baru po imenu Chains. Kokain sa vlasnikom u kancelariji. Nosio sam samo čizme i prsten oko kurca. Upoznaš razne ljude kad si u tom životu. Upoznao sam jedan par žestokih istetoviranih bajkera, pričali smo možda 10 minuta a nekako sam ostao da živim kod njih mesec dana. Nisam znao šta koji dan nosi.

U početku mi je bilo sjajno, ali posle sam polako počeo da duhovno tonem. Svo to putovanje, bio sam svugde a nigde nisam imao svoje mesto. Bio sam deo supkulture potpuno odvojene od mejnstrim društva. U jednom trenutku sam shvatio da nemam više ni nade, ni snova, ni ciljeva. To je bio moj Pegi Li trenutak.

Reklame

Putovanje uz drogiranje mi je razaralo zdravlje. Vratio sam se u Toronto gde sam se raspao, pa doveo u red, pa onda otišao i počeo sve ispočetka. Nisam mogao da odolim. Bilo je ozbiljnih zdravstvenih posledica koje i danas osećam. Sa nekim stvarima ću morati da se nosim do kraja života.

Proces otrežnjenja je bio dugotrajan. Prvi korak je bio ključan –odrekao sam se meta, koksa, GHB-a, i ekstazija. Problem je bio u tome što sam bez tih droga ostao i bez prijatelja koji su ih koristili. Nisam imao kime da ih zamenim. Jedno vreme sam bio strašno usamljen, počeo sam da se oslanjam na ostale zavisnike u programima za odvikavanje. Deset godina kasnije, još sam tu. Dajem sve od sebe da ostanem tu. Ne nedostaje mi mnogo toga osim eskapističke iluzije. Bilo bi lepo da je sve to bilo stvarno, pa još kad bih imao energije da idem po klubovima, ali ostarilo se.

Kris Popadak, bubnjar Hawthorne Heights

Za 19. rođendan cimer mi je poklonio LSD sličicu. Pre toga sam samo travu pušio, ali to veče bilo je apsolutno fenomenalno, pa sam sledećih nekoliko godina nastavio da se ozbiljno družim sa drogama. Počelo je od esida, zato me nije plašilo da dodam drugu, pa treću, pa četvrtu. Kad mi je LSD toliko prijao, zašto ne bi i sve ostalo?

Upoznao sam ljude na heroinu, zainteresovalo me je to. Sećam se kako sam prvi put tražio od ortaka da mi završi, on nije hteo. Jedno vreme me je uporno odbijao, nije hteo da i mene pretvori u džankija. Na kraju sam rekao da ću da platim i za njega ako pristane. Jebiga, džanki. Mnogo mi se svidelo, kao i svaka druga droga koju sam probao.

Reklame

Bio sam te sreće da me stalno okružuju zavisnici. Video sam odmah u startu na šta to sve liči kad ne ide, pa sam pazio da se ne zalećem previše. Imao sam klasičnu vikendašku naviku. Tako je išlo godinama, bio sam ubeđen da je sve pod kontrolom, ali u stvari sam se jedva nekako provlačio. Nisam plaćao račune, kiriju, izbacivali su me iz raznih stanova, ali nekako sam mogao da skrpim dovoljno da se uradim ili napijem. Zaboli me kad se setim koliko sam samoživ tada bio.

Godinama mi se život vrteo oko skejta i haja. Svirao sam u bendovima tu i tamo, imao sam kao neku ideju da postanjem bubnjar, ali nisam dovoljno sređeno živeo da bih uopšte kupio bubnjeve. Plutao sam. Ima tu raznih priča, ali iskreno, sve se svodi na protraćeno vreme.

Promena je došla polako. Dve stvari su tu doprinele: shvatio sam da kvarim odnos sa sinom. Sećam ga kad je bio mali, možda dve godine, plakao je kao što bebe i rade, a ja sam ispizdeo jer me je buka nervirala. Nisam mogao da izdržim što mi sin plače, počeo sam da besnim. Nekako sam povezao da me u stvari ne nervira dete, nego mi se od droge skratio fitilj. Tu sam počeo da shvatam da sam u problemu. Nisam baš prestao na suvo, ali jesam počeo da smanjujem i izbacujem pojedine supstance. Druga stvar, kad sam se probudio posle jednog ludog vikenda, osećao sam se baš odvratno, i tu mi je palo na pamet koliko sam para platio da bih se tako odvratno osećao. To je bila kap koja je prevršila čašu, tu sam odlučio da sve obustavim. Nekako sam uspeo da izdržim do danas.

Reklame

Pošto sam ostavio piće i drogu, počeo sam ozbiljno da se bavim karijerom. Bio sam u bendu sa još dvojicom strejtaša; isprva su me nervirali, ali posle sam iz iskustva zaključio da su mi pokazali neke pozitivne strane trezvenog življenja.

Nisam baš fanatičan po pitanju apstinencije, ali do danas prilično uspešno izbegavam da koristim bilo šta. Strejtaši su mi baš pozitivni bili. Mislim da je neophodno da bi se čovek skinuo da prvo počne da mrzi to što sebi radi. Nije sve samo u tome da batališ droge, moraš da prekineš sve veze sa ljudima koje si zvao prijateljima, da zatvoriš te izvore negativne energije.

Marila Veks, strani dopisnik za The Beaverton

Otrežnjenje deluje kao ogromna nemoguće stvar pre nego što kreneš tim putem. Pre nego što sam se odlučila na to, imala sam utisak da mora prvo da mi se desi neka ogromna katastrofa, da baš udarim o dno pre nego što bih prestala da pijem. Valjda sam tako videla na televiziji. Posle sam pričala sa jednim poznanikom koji je tek u četrdesetoj shvatio da mu je piće uzrok depresije. To je nekako ostavilo utisak na mene.

Primetila sam da mi telo bitno drugačije reaguje na alkohol – nekako sam se brže opijala. Postala bih agresivna, a mamurluci su bili nikad gori. Iz nekoliko pokušaja sam uspela da shvatim da pozitivne strane pića više ne nadmašuju negativne. Za mene je otrežnjenje počelo u trenutku kad sam to odlučila. Ništa AA, ništa dvanaest koraka, ništa Isus. Samo sam prihvatila da ne želim paranoju, depresiju, gubitak kontrole.

Reklame

Jedna od najboljih odluka koju sam u životu donela bilo je to što sam ostavila piće. Mogu da se probudim, setim šta sam sinoć radila, i ne krenem odmah u paranoičnu spiralu – jao jebote, šta će onaj da pomisli, da li sam bila govno prema onom, da li su videli da sam pijana? Mogu da prihvatim svoje ponašanje zato što znam da sam bila potpuno trezna.

Sa druge strane, najteži aspekt trezvenosti je reakcija drugih ljudi. Dugo sam bila nesigurna, ne bih podnela da me ismevaju i zadirkuju zbog ovog da još imam 20 godina i živim uz UK. U ovim godinama i u Kanadi znatno je lakše, ali ipak ima onih seronja koji kažu „Ako ja pijem moraš i ti", „Baš ne znaš da se zabavljaš", „A može trava ili belo?", „Kako onda da te kresnem?" Ne mislim o sebi kao o alkoholičaru, ali nekad mi dođe da na ta sranja odgovorim rekavši „Znaš, dosta mi je teško da odolim piću i bez morona koji se sprdaju sa alkoholizmom."

Ako ćemo iskreno, moram da se osvrnem na manjak ponude bezalkoholnih pića u barovima. Znam da je glupa elitistička sitnica ali jebiga, nervira me što moram stalno da plaćam po pet dolara za glupu koka-kolu. Ako se nađem u nekom dobrom baru ja naručim bezalkoholni koktel, poneki šanker proba da improvizuje i napravi nešto ne znajući tačno recept. U jednom fensi baru služili su kombuhu na točenje – bila sam u raju. Nekad mi nedostaje ukus piva, ali kombuha pomaže jer možeš da okusiš kvasac i penu.

Reklame

Feliks Hejgan, pevač

Meni piće nikad nije bilo zadovoljstvo samo po sebi, već sredstvo za opijanje. Ideja da neko pije zato što mu prija samo piće bila mi je potpuno strana, ja sam voleo osećaj pijanog stanja, onu prijatnu toplotu u kostima i samopouzdanje koju donosi. U pubertetu sam bio nesrećan i nesiguran u većim grupama ljudi, ali shvatio sam da kad malo popijem postajem veseo i komunikativan. Negde u to vreme me je očarala ideja umetnika pijanca. Ništa mi nije smetalo da pijem solo. Problem je u tome što posle nisam pisao romane ili komponovao muziku, nego sam sedeo i gledao „Gospodara prstenova" na DVD-u. Samo sam se pretvarao da se opijam radi umetnosti.

Sa prvim bendom posle srednje, iznenada sam uleteo u pravi svet svirki po tezgama. Uživao sam u hedonizmu koji je to pratio, kao da sam morao da igram neku ulogu pijanog rok pevača. Sam nastup je bio mali deo svega toga. Želeo sam zabavu, avanturu, želeo sam da budem ta herojska karikatura koju sam izmislio. Sa bine sam silazio ubeđen da je publika bila luda za mnom, mada me sad jeza hvata kad se toga setim. Video sam snimke na kojima pijano mrmljam za mikrofonom, van svakog ritma, i povremeno padam. Užasno je to gledati.

Iako sad znam da sam bio užasan, tezge su mi onda bile spektakularne. Problem sa alkoholizmom je u tome što je svaka svetla tačka izgubljena u moru tupog sivila. Toliko sam pio da bih se bukvalno svakog dana obeznanio. Prva godina fakulteta bila je kataklizmična. Držao sam kriglu vina pored kreveta, da je stučem čim se probudim kako bih mogao da stanem na noge. Na predavanja sam nosio flašu Sprajta punu džina. Roditelji su prvi počeli da mi skreću pažnju na destruktivno pijanstvo, zaključavali su veliki orman gde smo držali piće. Ja bih našao ključ, oni bi promenili bravu.

To je dalje eskaliralo dok se jednog dana nisam probudio na podu obliven krvlju. Ispostavilo se da sam vozio četvorotočkaša po bašti, pijan kao bulja, i zakucao se u ogradu od bodljikave žice. Još imam ožiljak na ruci. Motor sam ostavio u blatu, pokušao da ga izguram kolima ali su se i ona zaglavila. Onda sam ušao u kuću, sekirom razvalio zaključana vrata ormana, i popio sav džin. Kad su se vratili, roditelji su me zatekli slomljenog i uplakanog, ali nisam hteo da stanem.

Devojka me je na kraju usmerila u pravcu oporavka. Jedno vreme mi je skretala pažnju na to koliko pijem posle serije incidenata. Kaže da je prvi put primetila šta se dešava kad me je odvezla do stanice gde sam ja kupio flašu vina i flašu votke da mi se u vozu nađe, što se ispostavilo da nije bila šala. Sve je kulminiralo kad smo bili kod mojih kući i trebalo je da vozimo u povratku. Ona je legla da odrema, a ja sam stukao dve flaše šampanjca da bi ruke prestale da mi se tresu. Tek kad sam seo za volan ona je shvatila koliko sam trešten. Nije mogla da mi oprosti, sama se vratila kući vozom. Više nije bila šala. Dva dana kasnije sam se po prvi put prijavio na kliniku za odvikavanje, u dvadeset prvoj godini.

Pet nedelja sam proveo tamo u pokušaju da naučim kako da živim bez pića. (Samo sam jedan dan izašao da bih sa bendom po prvi put nastupio na Glastonberiju.) Najteže je bilo kad sam izašao sa klinike, samo sam u sebi tražio izgovor da pokleknem. Tri meseca kasnije trebalo je da sviramo u Water Rats na Kings Krosu. Sve je mirisalo na pab, širila se ona divna aroma ustajalog piva koja mi se urezala u mozak, i tu sam počeo opet da pijem. Ovog puta sam to radio krišom, ali tata me je u jednom trenutku zatekao kako se teturam. Retko sam ga viđao da plače. Drugi put kad sam otišao na odvikavanje uspeo sam duže da izdržim, ima evo osam i po godina.

Ovako trezan, prestao sam da se pretvaram da sam muzičar i odlučio sam da to postanem. Kao i za sve drugo u kreativnoj sferi, bila je potrebna samokontrola i disciplina. To sam uspeo da razvijem kroz proces odvikavanja, iako i dalje imam utisak da nisam zaslužan za svoj oporavak, da zasluga pripada ljudima koji me okružuju, porodici i prijateljima, fantastičnom osoblju klinike i ljudima iz AA. Sve je to trajan proces. Svaki zavisnik ima drugačiju priču o tome kako je dospeo na lečenje, ali sve naše priče o oporavku su manje-više identične.

Najveća zabluda kod zavisnika je utisak da je čovek sam na svetu. Zajednice kao što su AA, NA, i Alanon su nam praktično na pragu. Bez pomoći koji su mi u AA pružili, danas ne bih bio tu gde sam. Samostalno otrežnjenje je izuzetno teško, ali nikad ne mora da bude samostalno. Sastanci se održavaju svakodnevno, praktično svugde. Pomoć, podrška, i ljubav su tu, samo je potrebno pružiti ruku.