Priča iza prve profesionalne foto sesije Kejt Mos

Sve fotografije: Oven Skarbiena

Kejt Mos je britanska koliko i kraljica, loša usluga železnice i muškarci koji piju Stelu goli do pola. Postala je takva ikona za sve što dolazi iz UK, da one radnje u Oksford stritu koje prodaju broševe u obliki Big Bena i ostale suvenire sada opstaju tako što štampaju njen lik na jeftine bele majice i prodaju ih turistima koji su u poseti Londonu.

Njena rana priča je dobro znana. Četranestogodišnjakinju iz Krojdona je otkrila Sara Dukas, vlasnica Storm model menadžmenta, na aerodromu DŽ.F.K. u Njujorku. Do sledeće godine, pojavila se na naslovnoj stranici jednog britanskog časopisa – monumentalna odskočna daska za svaku manekenku. Proslavila se ranih devedesetih i postala je poznata kao „anti-supermodel” te decenije. Pojavila se na naslovnim stranama više od 300 časopisa i bila je zvezda reklamnih kampanja većine vodećih modnih kuća. Ali to već sve znate.

Videos by VICE

Tokom godina su se pojavile razne njene fotografije, ali nedavno su u nekoj fijoci ponovo otkrivene fotografije sa Kejtine prve profesionalne foto sesije, i podeljene su sa svetom. Razgovarala sam sa fotografom Ovenom Skarbienom koji je dobio posao koji menja karijeru – iako u to vreme to nije znao – i koji je snimio te fotografije.

VICE: Zdravo, Ovene. I kako si dobio tu tezgu sa Kejt?

Oven Skarbiena: Pravio sam modne fotografije i tako to, i radio sam neke stvari za Premier, Select i Storm, pa sam, naravno, poznavao Saru i Kerolajn iz agencija – i uvek sam bio u potrazi za novim devojkama. U to vreme sam radio na novom projektu: bele, dizajnirane bluze i sportske gaćice koje su devojčice pre mnogo godina nosile u školi, i u to doba me je Sara Dukas pozvala iz Storm-a i rekla da joj se dopada moj stil – koji je veoma čist, minimalistički – i da ima tu devojku, Kejt, koja će mi se dopasti, i to se slučajno uklopilo u to što radim, zato što je bila veoma sveže lice.

Kako je izgledalo snimanje tog dana?

Kejt nije imala predznanja o tome kako model treba da pozira. Jednostavno je bila svoja, što mi se veoma dopalo. Napravili smo probu sa bluzom i sportskim gaćicama, i bila je brilijantna. Bilo je blago neprijatno, ali prirodno. Ja bih rekao nešto tipa, „Deset do četiri je, i nalaziš se na autobuskoj stanici”, i ispričao bih joj priču, i ona bi me pratila, dok bih ja škljocao. U školi smo koristili nešto što se zove prirodno kretanje, kada si morao da se pretvaraš da si drvo. I to smo radili. Tako smo dobili te fotografije; nije stvarno pozirala, samo je sledila priču.

Bila je veoma otvorena, prijateljski raspoložena i puna samopouzdanja. Bila je laka za saradnju, i cela akcija je bila zabavna. Bilo ju je lako navoditi. Ponekad su nove devojke nervozne – ali ona nije bila. Bilo je kao da se znamo godinama. I moja ćerka je bila tamo i dobro su se slagale, pa je bilo kao da slikam staru drugaricu.

Kako si našao te do sada neviđene fotografije? Jesi li ih sklonio negde?

Mi slikamo mnogo modela – neki su postali poznati, ali kada fotografije ne uđu u editorijal ili ne odu kod izdavača, mi ih arhiviramo i zaboravimo na njih, pa sam zaboravio da postoje. I kada sam se pre godinu dana sreo sa svojom najboljom prijateljicom, ispričala mi je da jedan naš zajednički prijatelj koji vodi jednu galeriju traži fotografije prelepih ljudi, i ona me je pitala, „Imaš li neke fotografije Kejt Mos”. Bile su mi u fijoci sa negativima, pa sam ih potražio i našao. Nisam imao čak ni pozitive, pa sam napravio velike. Razvio sam ogromnu fotografiju i pomislio, ‘O bože, je li to Kejt? Predivna je’ – jer sam ih video sam u formatu 24/36, na sićušnom negativu koji nikada nije bio uveličan. U svakom slučaju, mojim prijateljima su se dopale i želeli su ih u svojoj galeriji, i tako je to počelo.

Kada se sada setiš tog snimanja, da li si imao ikakvu predstavu da će postati ikona kakva je sada?

Apsolutno ne. Imamo normalne manekenke – Sindi Kraford, na primer – koje su sve predivne, ali bilo je i drugih modela koji su čudni, ekscentrični i neverovatni, i Kejt se uklapala u tu grupu. Tako da nisam mislio da će uspeti, zato što se nije uklapala u sliku klasične lepotice. Ona nema metar i devedeset. Ona ima svoju sopstvenu pomerenu divotu, koja nije za mase.

Da li si je tokom godina fotografisao još neki put?

Nisam, ne. To je bio i prvi i poslednji put. Mislim da sam ubrzo posle toga otišao u Milano, i da se ona u međuvremenu proslavila, i više je nisam video. Jednom sam je slučajno sreo na Noting Hilu, i to je bilo to.

Šta ti se posebno dopada u vezi sa tim snimanjem, kada ga se sada setiš?

To je bio period u mom životu kada sam se osećao kao da me bombarduju aljkavim slikama, a ja sam želeo čiste i ženstvene, a ona je bila tako sveža i bila je oličenje izgleda kakav sam voleo. I kada ih sada pogledam, pomislim, ‘Dopadaju mi se’. Na celom snimanju sam joj ja pravio frizuru, šminku i stajling. Ne da sam bio dobar u bilo čemu pomenutom, ali bio sam srećan kada joj ne razmažem sjaj za usne. Ja to nazivam gerila frizerajem: kada imaš samo ono osnovno, ne možeš da zabrljaš. Nisam imao lak za kosu, pa sam koristio malo vode i maslinovog ulja, za njenu kosu i kožu. Najviše sam se plašio frizera, zato što bi jednostavno došli i napravili neko čudo koje bi bilo suprotno od onoga što bih ja želeo.

Ono čega se najviše sećam kod Kejt je to da sam pomislio da će moći sa svima dobro da sarađuje. S njom je bilo neverovatno lako. Bila je dobra prijateljica sa još jednom mojom prijateljicom, Korin Dej, koja ju je takođe često fotografisala.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu