FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Potraga za lepotom smrti u Muzeju morbidne anatomije u Bruklinu

Muzej postoji skoro godinu dana a biznis je potpomognut drskim prisustvom na društvenim mrežama i integrisanom zajednicom umetnika, preparatora, filmadžija, odraslih gotičara i odabrane grupe čudaka.
Kim Kelly
pisao Kim Kelly

Sve fotografije: Muzej morbidne anatomije

Skvot, mat crna zgrada u kojoj se nalazi Muzej morbidne anatomije izdiže se iz skromnog bloka u srcu Govanusa, nekoliko blokova od septičkog kanala. Kroz staklene zidove može da se gvirne u ambis, gde statua mrtvačkog pogleda patrolira prozorima i rukom poziva ljude unutra. Muzej postoji skoro godinu dana a biznis je - ako ne u procvatu - onda makar niče normalnom brzinom, potpomognut drskim prisustvom na društvenim mrežama i integrisanom zajednicom umetnika, filmadžija, preparatora, preraslih gotičara i odabrane grupe čudaka.

Reklame

Penjem se uz stepenice i prolazim pored asortimana lobanja i prepariranih stvorova, a suosnivačica i kustoškinja Džoana Ebenstajn me pozdravlja u glavnoj sobi za izložbe. Obučena je u jednostavnu crnu haljinu, sa sovastim naočarima, i njen vajb je mnogo više u fazonu majke prirode nego vampira. Zrači pozitivnom energijom i iskrenim uzbuđenjem dok me sprovodi kroz izložbu koja je u toku, i smeška se kao dete na Božić kada prođemo pored dvoglave mačke. Njen entuzijazam je zarazan, pa se vidi i na zadovoljnim licima zaposlenih i volontera koji jurcaju oko nas. Za mesto koje fukcioniše kao moderni hram smrti, unutra je prilično osvetljeno, a Ebenstajn i voli da bude tako.

Dvoglava mačka u tegli, 19. vek. Preparirao legendarni viktorijanski anatropomorfni reparator Volter Poter, Engleska. Foto: Kris Bredli.

"Ideja Morbidne anatomije ustvari je nastala kada sam poželela da ideju morbidnosti vratim pod svetlost reflektora", objašnjava. To je pomalo i smešno, imajući u vidu koliko je topla i nasmejana. Dok razgovaramo ona se trudi da bude što tiša, nežno usmeravajući moju pažnju na blaga poput tegle sa istetoviranom ljudskom kožom, ili Bošovu sliku na kojoj mačke igraju. Oči joj se naboraju od uzbuđenja kada otkrijemo da imamo zajedničkog poznanika ili kada se nađemo ispred nekog od posebno vrednih printova. Nije teško zamisliti je mlađu, kao ljubitelja knjiga, kako nestaje u stranicama nekog od tomova istorije medicine. "Celog života me nazivaju morbidnom, i u nekom trenutku sam se zapitala, zašto? Zašto je morbidno misliti o smrti? To je najveća ljudska misterija, na koji je religija nekada imala odgovor, ali sada više ne. Kako možeš da ne misliš o smrti, i ako to ne radiš, šta to govori o tebi? Ja mislim da je morbidno živeti u svetu u kome veruješ da će ono na šta ne misliš nestati."

Reklame

Ljudska vrsta je opsednuta konceptom smrti još od kada se prvi homo sapiens skljokao, a tokom vekova smo nalazili različite načina kako bismo izrazili strah od toga, ali i znatiželju. Muzej morbidne anatomije je pun takvih načina - bilo da je u pitanju voštana memento morifigura čije se iznutrice vuku do stola od hrastovine ili barokna lobanja koja namiguje iza izloženih eksponata ili, pak, kutije za nakit dekorisana vencima ljudske kose koji miluju bele muzejske zidove - naš odnos prema smrti i tugi su oduvek dominirali tim najsvetijim trenucima naših života. Ti rituali, ipak, blede, dok se broj Amerikanaca koji napuštaju organizovanu relegioznost povećava, raj izgleda dalje nego ikada, a rastuća populacija kremacije i zelenih nadgrobnih spomenika pokazuje nam da ponovo razmišljamo o tome na koji način je najbolje rešiti se telesnog sebe. Ebenstajn me je ubedila da se nalazimo u sred tranzicionog perioda naše evolucije kao sekularnog društva.

"Mislim da su svi rituali smrti koje imamo već poslužili svrsi, imali neko značenje, ali sada kod ljudi odzvanja šupljina - ti rituali više ne rade. Mislim da ima nečeg divnog u tome kako se ljudi trude da pronađu smislene načine kojima bi da komuniciraju i sećaju se svojih gubitaka, a sada stari rituali ne zadovoljavaju naše potrebe jer smo se promenili da mnogo načina", kaže ona, prolazeći pored čudnog prikaza prepariranih veverica okupljenih oko Liliputanca, da bi mi pokazala mali deformisani svinjski fetus. "Šta me najviše pogađa u postreligijskom dobu je to kako se ljudi vezuju za objekte. Objekti i dalje imaju moć. Možda je to crkva novog doba - način da osetimo to što je izvan nas samih, a što nas pokreće na specifičan, dubok način. Možda nužno više ne verujemo u Boga, ali i dalje postoji ta potreba da imamo odnos sa nečim što je veće od nas."

Reklame

U ovom trenutku, potpuno sam preobraćena. Otišla sam na ovaj zadatak sa određenim poštovanjem prema morbidnom i jezivom, ali vratila sam potpuno zarobljena Džoaninim razoružavajućim manirima, žarom u njenim svetlim očima i kolekcijom blaga. Moja fascinacija smrću je porasla posle neočekivane i tragične smrti dragog prijatelja. Kada čovek mora da se suoči sa smrću, postoje u dva moguća pravca kojim može da ode - ili se strah od kraja poveća, ili, prihvatamo smrt, što se ređe dešava. Ja sam izabrala ovaj drugi, verovatno ohrabrena životnim vekom obožavanja blek metala ( muzike iz đavolje čekaonice) i detinjstvom koje sam provela pomažući svom ocu u kasapljenju jelena. U svakom slučaju, kada stanem na taj jezivi monolit, osećam se kao kod kuće. Želim sam da naučim više, da nastavim da pričam, slušam i izbegavam odlazak sa tog sakralnog mesta po svaku cenu. Samo je biblioteka mogla da me okupira sve dok mi kosti ne postanu prašina, i prijatno je saznanje da nisam jedina osoba koja vidi lepotu u truljenju, deformitetu i strašnim pričama.

Živa slika veverica za šankom

Kako se ispostavilo, išla sam pravo niz Džoaninu dlaku. Povrh svega, njen cilj je da ovim muzejom napravi prostor gde će oni koji se interesuju za smrt, trulež, čudne i okultne stvari moći da se okupe i istraže svoja interesovanja u miru. Muzej morbidne anatomije počeo je kao njrn fotografski projekat, koji se proširio kada je pokrenula blog, na kome svoju kolekciju knjiga otvorila za javnost i vodila predavanja iz male sobe u Govanusu. Kada su joj se putevi ukrstili sa još jednim osnivačem muzeja, a sada i direktorkom Trejsi Harli Martin (koja potiče iz porodice pogrebnika i udata je je za britanskog muzičara Vinsenta Klarka iz Depeš Moda) stvari su ubrzano razvile.

Reklame

Pročitajte i: Poslastičarka Anabel Lekter od vaših košmara pravi torte

Sada, ne samo da se u muzeju održava mnogo predavanja i tematskih događaja, već u ponudi ima i časova volšebne umetnosti i drevnih veština od preparacija do Viktorijanske umetnosti kose, a sprema se da proslavi prvi rođendan za mesec dana. Događaji se munjevito rasprodaju - jedva sam uspela da uđem na nedavni razgovor o tome kako su Sovjetski šverceri prodavali Zapadnu muziku na bačenim X-zracima - a karte za muzejsku proslavu - festival volšebnog znanja i donatorsko veče na Đavoljoj maskaradi - se brzo prodaju. Ebenstajn kaže da ova neprofitna institucija "preživljava" zahvaljujući donacijama i prihoda iz suvernirnice i od njihove domaće poslastice Black Gold kafe, ali je deluje zadovoljno sve većim uspehom njenog čudnog malog ulaganja.

"Kada sam pokrenula blog, bio uspešan zato što je onlajn; to je super niša za sve te ljude koji te mogu naći onlajn. U to vreme, radila sam u dečijem izdavaštvu, i pisala pod iniciijalima, a ne punim imenom, jer nisam želela da moj šef zna da me zanimaju te čudne stvari. Kulturološka scena je bila potpuno drugačija 2007, a na ove stvari se gledalo kao na veoma subverzivne u tom trenutku, dok danas nije tako - sada svi misle da je to strava!" objašnjava Ebenstajn, pokazujući na grupu mladih devojaka obučenih u sive i crne boje, kako stoje okupljene oko nekih od eksponata. "Ovo je trenutak, a sigurna sam da je ono što radimo sa muzejem doprinelo tom trenutku, ali takođe osećam da je to deo cajtgajsta, mnogo šireg interesovanja za "čudne stvari" koje je u toku. Kada sam počela blog, dobijala sam mejlove od ljudi i odjednom je to postao ceo jedan svet. Bila sam oduševljena - nisam znala da još neko voli ove stvari. Niko, nikada, u mom životu nije voleo ovakve stvari."

Reklame

Osećaj da ste jedini - jedini panker u gradu, jedini klinac u školi koji će radije čitati Edgara Alana Poa nego šutirati loptu - je sigurno nešto sa čim veliki deo nas može da se identifikuje, a Ebenstajn to razume mnogo dublje od prosečnog kustosa u muzeju. Na kraju krajeva, ona je jedna od nas.

"Tradicija koja je najviše uticala na mene su: gotičari, nju vejv, nova romantika. Gotičare volim i mrzim u isto vreme", priznaje ona. "Volim to odakle crpe inspiraciju, ali mrzim kako je realizuju. Mrzim njihovu lošu kontrolu kvaliteta. Tada sam se farbala u neke smešne boje i imala sam neku ludačku šminku, ali su me razočarali, jer sam mislila da ću pronaći ljude nalik sebi - oni su navodno voleli knjige i ideale, ali one koje sam ja upoznala nisu bili takvi, i to mi je slomilo srce. Bog ih blagoslovio, imaju dobru muziku ali lošu poeziju."

Enterijer Muzeja

Urpkos onome što izgleda kao mešavina crne fasade i dekadentnog eksentričnog okruženja, Muzej Morbidne Anatomije je daleko od sumornog. On je veoma veseo i pored teglica sa kožom i knjiga o kanibalizmu. Na Džoanino razočarenje, eksperiment sa marketing agencijom Groupon, doveo je do niza loših kritika od cicija iz Yelpers-a koji su ušetali očekujući susret sa čistom krvlju, nešto nalik "Američkoj Horor Priči", ili gomili kisele dece kao u Mutter muzeju, Filadelfijskom raju za ljubitelje deformiteta. "Ovde ima svega što te interesuje - otvori bilo koju knjigu i pogledaj slike - ali ovo mesto je zamišljeno da pažljivo i da obazrivo provocira, a ne da šokira."

Reklame

Muzej više izgleda kao Viktorijanski kabinet za istraživanje zanimljivosti, pun je tajni i beskrajno dopadljiv, uz nekoliko jezivih insekata koji vrebaju iz ćoškova. Ekipa koja dolazi i zna šta da očekuje je verna i raznolika, a Ebenstajnova sija dok opisuje devojčicu koju majka dovodi skoro svakog vikenda da tumara kroz izložbe, daje sugestije, i učestvuje u naširoko popularnim časovima preparacije u muzeju. "Definitivno postoji element supkulture, ali postoji i akademska strana. Ako će imati dobar uticaj na ljude i pomoći devojčicama da se osećaju bolje povodom onoga što vole, ja ću biti srećna osoba", priča ona. "Volela bih da je ovakvo mesto postojalo kada sam ja bila mala, i prosto obažavam kada male štreberke zaljubljene u prirodu dođu ovde".

__________________________________________________________________

Pogledajte naš dokumentarac "Vlaška magija":

_________________________________________________________________

Kada smo Ebenstajn i ja poslednji put razgovarali, muzej je pripremao najnoviju izložbu "Da li se duhovi vraćaju? Od mraćnih umetnosti do mastorija u scenskog magiji s početka 20. veka", koja oslikava priču koja je previše dobra da bi bila istinita o sada već opskurnom ali u potpunosti fascinantnom scenskom mađioničaru Hauardu Turstonu - prevarantu, vesniku karnevala, studentu misionaru, i u jednom trenutku, najveće konkurencije Hudiniju. "Radi se o magiji i načinima na koji se ove stare ideje o magiji, pravoj magiji, vezuju za maštu i praksu scenske magije u ranom dvadesetom veku, kada je to još bila velika zabava", kaže Ebenstajnova. "Takođe, radi se i o tome kako su ljudi željni trikova i kompleksnosti u tim prevarama."

Još se nisam vratila u Govanus da posetim tu novu postavku o povratku duhova, ali se jako radujem što ću ići. Ovog puta, umesto antropomorfičnih životinja ili antičkih protetika, upoznaću se sa lobanjama koje govore, seansama, spiritualizmom, pozorištem mučenja, i ehoima glasova iz dubine. Zahvaljujući opsesivnom kolecionaru Roriju Feldmanu, mnoštvo postera, umetnina, i rekvizita iz zlatnog Mračnog doba scenske magije i majstorija vratiće se pod svetlo reflektora još jednom i, onako kako to moda Morbidne Anatomije ume, nastojaće da podigne tanak veo podele na žive i mrtve. Ako ste ikada osetili neobjašnjivu privrženost prema čudnim, ezoteričim ili jezivim stvarima, slobodno nam se pridružite - nama opterećnim smrću i sklonim morbidnosti - u našem udobnom ćošku u Južnom Bruklinu. Više nas nije teško naći.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu