Često se kaže da su ljudi koji na svoje srednjoškolske dane gledaju kao na najbolje godine svojih žvota obično neverovatno nesrećni ljudi danas. Oni koji su bili otpadnici, ili su bili maltretirani, odrasli su u uspešne i bogate ljude koji su u potpunosti izbrisali traume svojih tinejdžerskih godina, bez trajnih oštećenja svoje psihe. Ja bih želela da raspršim tu zabludu. Znate, ja se uklapam u ovu potonju grupu ljudi. Kada se prisetim svojih doživljala iz srednje škole, nemam lepih uspomena, ali danas ipak uopšte nisam uspešna ili bogata. Eto još jednog poena za popularnu decu.
Ja sam u srednjoj školi bila pretenciozna. Moj generalni stav prema skoro svima u školi je bio „odjebi". Nisam imala ništa zajedničko sa popularnom decom, jer sam odbijala da slušam Sublime i nisam učestvovala u školskim aktivnostima. Nikada nisam išla na utakmice američkog fudbala, na parade dočeka, ili na školske igranke. Nisam išla čak ni na matursko veče. Bila sam tip tinejdžerke koja misli da je niko ne razume. Mislila sam da sam bolja od svih jer sam gledala, i pretvarala se da razumem, poneki Felinijev film, sama, petkom uveče. Društveni život mi se svodio na provođenje vremena sa nekoliko ljudi za koje sam procenila da su dovoljno vredni da ručam sa njima. Verovatno sam bila nepodnošljiva. Retko sam izlazila vikendom, i možda sam sveukupno bila na tri žurke. Da stvar bude gora, takođe sam se ozbiljno bavila pozorištem. U to vreme, moja jedina želja u životu je bila da odem odatle.
Ali u poslednje vreme, često se zapitam, da li su te četiri godine bile toliko loše koliko ih se ja sećam? Čini mi se da je, uz pojavu društvenih medija i pametnih telefona, tinejdžerima sada gore nego što je bilo kada sam ja bila tinejdžerka. U moje vreme, sve se svodilo na Majspejs i Lajvžurnal, i ništa više. Mobilni telefoni su nam odvlačili pažnju jedino porukama i igranjem „zmije". Današnji tinejdžeri postavljaju snimke tuča na Jutjub, ostavljaju rasističke poruke na Vajnu, SnepČetuju gole slike, tvituju uvrede jedni drugima, i učestvuju u idiotskim trendovima kao što je „izazov kondoma". Da li bi trebalo da budem zahvalna zbog toga što sam bila tinejdžer pre nego što su takve stvari počele da se događaju? Da li je biti tinejdžer danas zaista toliko drugačije?
Odlučila sam da ponovo proživim srednju školu, i sama se uverim da li vredi ponovo se vratiti u tinejdžersko doba. Pozvala sam svoju srednju školu, koja je podesno blizu mene, u San Fernando Veliju (tamo gde Los Anđeles ide da umre), i pitala da li mogu da budem učenica na tajnom zadatku. Posle mnogo neprijatnih razgovora, tokom kojih sam uveravala školski odbor da sam stvarno spisateljica, a ne pedofil, konačno su pristali da mi dozvole da to uradim, na jedan dan.
Kada sam se prijavila za ovo, nisam se setila da nastava počinje tačno u 8:01 prepodne, što je značilo da ću morati da se probudim pre 8 – što odavno nisam uradila. Uvek sam mrzela to što nastava počinje tako rano. Na vrhuncu mojih tinejdžerskih dana, kasnila sam u školu skoro svaki dan, zbog čega sam više puta mesečno bila kažnjavana. S druge strane, kazne mi nisu smetale, jer to je bila jedina „opaka" stvar kod mene.
Alarm mi je zazvonio u 6:30, i smesta sam odlučila da mi tuširanje nije potrebno. Nastavila sam da spavam, i konačno se naterala da ustanem u 7:20.
Kada sam počela da se spremam, nisam mislila da će mi biti problem da prođem kao tinejdžerka. Često mi govore da izgledam mlađe, što je komentar koji ću jednog dana morati da smatram za laskav, jer glasine kažu da će neizbežni tok vremena imati negativan efekat na mene, kada jednom dođem u srednje godine. U tom trenutku ću morati da počnem da prkosim procesu starenja, ako i dalje budem želela da me muškarci mojih godina smatraju jebozovnom. Ali trenutno, znam da su razlozi iz koga izgledam mlađe moje nasledne „odrasle" bubuljice (hvala picerijama!) i činjenica da sam prestala da rastem kada sam dostigla metar i 55. Bez obzira, ipak sam se postarala da se otarasim ili da ublažim bilo šta kod sebe što čini da izgledam „odraslije". U suštini, nisam se našminkala.
Trebalo je u 7:30 da budem u zbornici, da mi dodele odeljenje i da se prijavim. Stigla sam u 8:00, uletela u zbornicu, i smesta se obratila ženi na prijavnici. Ona me je ućutkala, stavila desni dlan na srce, i pokazala na američku zastavu iza mene. Okrenula sam se, stavila desni dlan na srce, i čekala da neki tinejdžer izrecituje zavet preko razglasa. Potpuno sam zaboravila da sam to nekada morala da radim svaki dan. Čak sam zaboravila i tekst, a nema ga toliko mnogo. Ameriko, nisi se pretrgla da od mene napraviš rodoljuba.
Dodeljeno mi je pet predmeta: kreativno pisanje, svetska istorija, engleska književnost, biologija i istorija filma. Profesorima je rečeno ko sam, ali učenicima nije. Prvi čas nam je bilo kreativno pisanje, i tačno sam znala kuda da idem. Iznenadilo me je koliko se dobro sećam gde se sve nalazi. Skoro ništa u čitavoj zgradi se nije promenilo, mada nisam tačno znala kakvu sam to pa promenu očekivala. Verovatno sam pomislila da će na zidovima iz nekog razloga nasumično visiti ajPedi, što bi nam govorilo da u ovoj školi nije i dalje 2003. godina. Te 2003, meni je izgledalo kao da se ta škola nalazi u 1994. godini. Tako da se u stvari ovo mesto nije promenilo barem od 1994-te.
Ložila sam se na kreativno pisanje. To je pravi čas da slušaš dobre, stare, tinejdžerske izlive besa. Kada sam ja pohađala ove časove u četvrtoj godini, pisala sam gluposti o tome kako je Ves Anderson jedini čovek koji me razume, iako se nikada nismo upoznali, i o tome kako će mi život u predgrađu doći glave. Bila sam spremna da sve to ponovo čujem. Ovoga puta kao odrasla osoba koja može da bude snishodljiva. Hajdemo, tinejdžeri. Dajte mi tu dramu. Tu emociju. Tu bol. Molim vas, želim da čujem kako se mučite.
Šta sam dobila umesto toga? Jedna devojčica nam je pročitala pesmu koju je napisala o svojoj mami. Dirljivu pesmu. Čak nam je rekla i da je pokazala pesmu svojoj mami, i da je mama plakala. Jebote! Jedan drugi klinac je pročitao svoju priču o tome koliko mu nedostaje baka. Kakva su ovo sranja? Ti si tinejdžer. Porodica ti je neprijatelj. Oni ne nasedaju na te gluposti koje ti želiš, i ne dozvoljavaju ti da se vraćaš kući posle ponoći. Oni su diktatori koji te ne razumeju. Od tebe se očekuje da ih mrziš sve dok ti ne plate da odeš na koledž, kada će da ti nedostaju, jer ćeš tada sam moraš da pereš veš. Uf. Ja krivim Obamu za ovo.
Moja sledeća tri časa su bila akademska, i nisu me toliko razočarala. Pa, nisu me razočarala u smislu da su bili jadni baš kao što ih se i sećam. Koncentracija mi je često padala, dok sam razgledala učenike po kabinetu. Nisu bili baš dobro obučeni. Opet sam, ne znam zašto, očekivala da se današnji tinejdžeri više trude oko odeće. Jok. U pitanju su bile iste modne greške koje sam i ja u svoje vreme pravila. Iste vrećaste majice i pantalone, sa previše džepova. Isto vezivanje jakni oko struka. Iste nonšalantne pantalone za mlade sa namerno pocepanim kolenima. Čak sam videla i nekoga ko nosi crveno-crne rukavice bez prstiju slične onima koje sam ja nosila u srednjoj školi. Moje (kupljene u Hot Topiku, naravno) su bile tu da bi svima pokazale da sam mračna i tajanstvena, i da nisam kao ostala deca. Moda u srednjim školama je i dalje prava noćna mora.
Kada sam ipak obratila pažnju na profesora, shvatila sam da se ne sećam većine stvari koje sam naučila u srednjoj školi, i sada sam tačno videla zašto. Kroz srednju školu je lako provući se, ako se posvetiš tome da napamet naučiš mnogo činjenica. Ja nisam bila toliko dobra učenica, koliko sam se posvetila tome da zapamtim razna sranja. Naročito me je biologija podsetila na to. Definitivno sam imala biologiju u srednjoj školi, ali skoro sve o čemu je ovaj profesor biologije govorio je za mene bilo novo. Kosti? Šta je to, pobogu? Da, svi mislimo da znamo šta su to kosti. To su one stvari od kojih je napravljen naš skelet, i one sprečavaju da naši organi landaraju unaokolo, ili tako nešto. Ali ipak nisam znala od čega su kosti. To je informacija koju sam u jednom trenutku svog života znala, ali sada nemam pojma. Profesor je pitao odeljenje, „Koja su dva tipa tkiva od kojih su kosti sazdane?" Deca su podigla ruke i čitala odgovor pravo iz udžbenika: Kortikalni i trabekularni. Ni izdaleka mi nije bilo poznato. Kojim informacijama sam to zamenila? Pamćenjem teksta pesme „Nuki", jer sam mislila da je zabavan? Ne mogu da zaboravim tu pesmu, ali mogu da zaboravim ono što se događa u mom sopstvenom telu. To je razlog zašto nam doktori naplaćuju silne pare samo bi nam rekli da kijamo zato što imamo alergiju. Zbog Limp Biskita.
Priznajem da mi se profesor istorije smesta dopao, baš kao u ikoničnom filmu sa Dru Barimor „Nikada poljubljena". Izgledao je verovatno samo par godina stariji od mene, i ono što je ironično je to što je bio obučen kao učenik neke privatne škole, sa sve blejzerom i leptir mašnom. Bio mi je privlačan, i njegovo predavanje me je zadivilo. Postupio je potpuno suprotno od profesora biologije, zabranio je učenicima da gledaju u udžbenike, i ohrabrivao ih je da na pitanja odgovaraju samo po sećanju na ono što im je odredio da pročitaju. Dok je predavao, istakao je odeljenju da hvatanje beležaka ne znači da treba da od reči do reči zapisuju sve što on govori; da bi pre trebalo da svojim rečima zapisuju koncepte onoga što predaje. Nikada nisam pomislila da će to da se dogodi, ali učenje me je uzbuđivalo. Možda sam se čak i zaljubila. Samo malo.
Popričala sam sa njim kada se čas završio. Znao je da u stvari nisam učenica, i počeo je da mi priča o tome kako je nekada živeo u Njujorku. Bilo mi je čudno kada sam shvatila da sam verovatno imala mnogo profesora njegovih godina, ali sam pretpostavljala da su mnogo stariji. Za razliku od Dru Barimor i Majkl Vartana, moja zaljubljenost je prošla čim sam izašla iz učionice. To što je bio jedini muškarac mojih godina koga sam videla čitavog tog dana, verovatno je uticalo na to da pomislim da sam se zaljubila u njega. Sada shvatam zašto se ljudi iz malih gradova žene svojim srednjoškolskim ljubavima. S kim drugim da se ožene, pobogu?
U tom trenutku, već je bilo vreme za ručak, a ja sam bila uzrujana. Ušla sam u kupatilo da saberem misli. Kabine su bile neverovatno niske, čak i za mene, a papirni ubrusi su bili razbacani posvuda. Dva lavaboa su bila poplavljena. Šta to tinejdžeri rade ovde? U svojoj kabini sam pročitala nadahnuti citat, napisan crnim flomasterom: „Bez obzira na to koliko je velika tvoja kuća, koliko novca imaš na računu u banci, naši grobovi će biti iste veličine. Ostanite skromne, kučke". U pravu je. Ova kučka mora da ostane skromna.
Nisam imala s kim da jedem. Niko ni na jednom predavanju nije razgovarao sa mnom, niti je čak pitao ko sam. Ponadala sam se da će mi bar neko ponuditi da me povede u obilazak, pretpostaviviši da sam nova učenica. Trebalo je nekome da se obratim, ali najiskrenije, bila sam prestravljena. Na času engleskog, jedna devojka me je pitala na kojoj smo strani, a ja sam se skamenila na deset sekundi. Onda sam počela da mucam, prvi put posle deset godina. Ne znam zašto, ali ti tinejdžeri su mi bili zastrašujući. Plašila sam se da će ako bilo šta kažem, provaliti da sam odrasla i mrzeti me.
Stajala sam u dugom, zakrčenom redu u kantini. Ispred mene su tri devojčice začikavale četiri dečaka, govoreći im da imaju ebolu. Izgleda da vicevi o eboli trenutno velika stvar u srednjoškolskim krugovima. Ponuda jela je bila ograničena: sendviči sa puterom od kikirikija i marmeladom, ili sendviči sa mlevenim mesom. Sledovala nam je i jedna jabuka, i mleko. Uzela sam sendvič sa mlevenim mesom, koji je služen sa kukuruzom, jabukom i pakovanjem mleka (koje sam uzela sa negodovanjem). Nisam imala studentsku karticu, pa mi je kasirka to naplatila 3,50 dolara. Bila sam van sebe. U moje vreme, ručak je koštao dolar i po. Hrana je bila potpuno ista. Šta više, sendvič sa mlevenim mesom je izgledao kao da je preostao od nekog ručka kada sam ja išla u školu.
Iz navike sam se zaputila u deo kantine gde sam najčešće ručala kada sam bio u srednjoj školi, pored velike biljke. Sećam se da sam sa tri svoje najbolje drugarice stajala pored te biljke. Završavale smo domaći i šizile zbog tekstova koje smo morale da naučimo napamet, jer smo sve bile u dramskoj sekciji. Svi mi štreberi iz dramske sekcije smo se tu okupljali, a onda se razdvajali u manje grupe. One baš štreberske dramske štrebere ste mogli čuti kako sa druge strane biljke pevaju pesme iz brodvejskih mjuzikla, za koje me je baš bilo briga. Oni kul dramski štreberi su bili u centru. Bili su kul zato što su dobijali glavne uloge u svim komadima, imali su drugove i van dramske sekcije, i duvali su. Moje drugarice i ja smo pripadale frakciji koja je mrzela mjuzikle, ali nije duvala.
Završila sam ručak, i preostalo mi je mnogo vremena da se smucam unaokolo. Odlučila sam da odem u učionicu u kojoj mi je bio sledeći čas. Dok sam lutala, čudila sam se tome kako mlado svi izgledaju. Kada sam ja bila prvi srednje, četvrtaci su mi izgledali kao potpuno odrasli ljudi. Devojke su imale sise, a momci dlake na licu. Ne samo to, nego su i vozili kola, a neki od njih su čak imali i pravo glasa. To su bile krupne stvari. Lako sam mogla da vidim ko je bio dovoljno srećan da može da glasa, a ko je niko i ništa, kao ja. Sada uopšte nisam uspevala da uočim razliku. Svi su mi izgledali potpuno isto. Svi su bili tinejdžeri.
Prišla sam bliže učionici i bacila pogled unutra. Gomila dece je bila u njoj, i jela dok su gledali „Lavirint". Profesorka je sedela za katedrom i ignorisala ih. Ušla sam i gledala film dok se nije oglasilo zvono. Ovo je bilo veoma zbunjujuće. „Lavirint"? Niko koga sam ja poznavala u srednjoj školi nije provodio pauzu za ručak tako što je gledao „Lavirint". Da li je ovo novi fenomen, ili sam ja kriva što nikada nisam ulazila u učionicu dok baš ne moram?
Ovaj čas, moj poslednji čas danas, je bio iz filmske istorije. Valjda onda zaista ima smisla što je gomila dece već bila unutra i gledala film, iako „Lavirint" nije bio u nastavnom planu. Naša profesorka nam je održala kratko predavanje o braći Marks, i onda je pustila „Pačju supu". Posle desetak minuta filma, pola odeljenja je zaspalo. Iznenadilo me je to što niko nije izvadio telefon. Zapravo, malo njih je uopšte vadilo svoje telefone. Začulo se zvono dok sam ja razmišljala o sirotom Zepu (to je Rob Kardašijan među braćom Marks). Čas filmske istorije je bio završen, kao i moj školski dan.
Tokom vožnje kući, zatekla sam sebe kako razmišljam o tome da uopšte nije bilo tako loše. Možda je moj stav bila jedina stvar koja je moju srednju školu činila toliko užasnom. A onda sam pomislila kako bi bilo ponovo proživljavati taj dan, svaki dan. Devet meseci godišnje. I ne samo to, već da moram da živim sa roditeljima dok to radim. Loš osećaj se brzo vratio. Žao mi je, klinci, srednja škola je bez veze, i vi tu ne možete ništa. Bio je dobar osećaj videti da se nije mnogo toga promenilo. Tinejdžeri i dalje moraju da hvataju beleške olovkama na papiru, i da sede u nizu drvenih stolica, smoreni do ludila. Odolevaju iskušenjima svojih pametnih telefona i koriste pauzu za ručak za interakciju sa drugima. Istina je da se klike nikada neće promeniti. Uvek će biti popularne dece, otpadnika, štrebera, hašišara, ili koje god kategorije u koju mogu da smeste decu koja idu na predvojničku obuku. Iako su mi ove grupe bile mnogo očiglednije kada sam bila tinejdžerka. Sada su oni za mene samo gomila žutokljunaca koja nema poštovanja za javne toalete.