FYI.

This story is over 5 years old.

galerija

Fotografije doma preminule bake

Gabrijela Lo Presti, fotografkinja iz Sidneja, priča o kreativnosti i tišini smrtnog slučaja.

Kao iskusni privatni fotograf, Gabrijela Lo Presti retko izlaže svoje radove po internetu. Daleko od toga da je tehnofob, samo sve brižljivo radi, na pravi način i u pravom trenutku. Za sada, sve ostaje na papiru.

Nedavno nam je mejlom poslala dva zina, Aspassia i South Pacific, snimljena u drastično različitim okruženjima. prvi u domu njene bake u Sidneju, a drugi na krstarenju okeanom. Iza svake od ovih fotografija postoji čitav univerzum uticaja; Gabrijela filozofski gleda na svoja dela, ali jedna je od retkih koji to mogu da rade koncizno i šarmantno.

Reklame

Razgovarali smo sa Gabrijelom o Aspaziji, internetu, i drugim kreativnim uticajima.

VICE: Kad se pogledaju Aspassia i South Pacific, reklo bi se da često biraš vrlo specifične sitnice: sliku koja visi nakrivo, način na koji ruka drži telefon. To mi se svidelo.
Gabrijela Lo Presti: Volim takve detalje. Stvari na koje se čovek navikne sa vremenom, koje mu deluju normalno. Mislim da je to u osnovi svih mojih radova, ideja da te male stvari vredi primetiti. Slažem se, svi su snimci napravljeni iz te perspektive: poznate, sentimentalne stvari izolovane u kadru.

Osećaj poznatog i sentimentalnog posebno karakteriše Aspassia serijal, zar ne?
Te fotografije sam uradila između smrti moje bake i njene sahrane. Uglavnom su snimljene unutar njene kuće, u kojoj sam praktično odrasla. Eto, kad sad pogledam slike iz tog vremena, i dalje imam potrebu da se distanciram. Ne mogu emotivno da ih sagledam. Fotografija vodi ka razumevanju. Sve ove fotografije su zbirka mojih shvatanja određenih mesta.

Šteta je što – u grčkoj pravoslavnoj tradiciji se 40 dana posle smrti opet ide u crkvu – šteta je što nisam imala fotoaparat kod sebe za tu priliku. Čitali su joj ime, dali nam džak žita, sve je bilo veoma tradicionalno i prijatno. Volela bih da sam mogla da snimim tu ceremoniju. Ja o stvarima razmišljam i analiziram ih upravo kroz fotografiju. Retko slikam isti prizor više puta, sve je u tom jednom kadru. Kad razvijem slike, nikad ih ne editujem. U neku ruku je to nedostatak jer ih obično razvija neko drugi u laboratoriji. Skeniraju negative, biraju svetlost, kontrast, saturaciju i sve ostalo. Volela bih da bolje upoznam taj proces, da mogu u većoj meri da ga kontrolišem.

Reklame

Neverovatno je kad pomisliš šta sve fotografija može da uradi.
Izuzetno je pristupačan medij, sviđa mi se što svako može da bude fotograf. Znam da to mnogim umetnicima smeta, ali meni je baš slatko. Ne bih da zvuči kao kliše, ali volim kad je nešto svima dostupno. Fotografija je dobar izbor ako imaš određene ideje i interesovanja jer možeš relativno lako da ih realizuješ.

Da li sebe doživljavaš kao fotografa?
Ne bih baš rekla da sam fotograf, više sam umetnica koja se bavi fotografijom, što je drugačiji mentalitet. Ipak sam rad mora da ti znači više od pukog izgleda ili trenda. Za mene sam prikaz nije toliko bitan koliko sve ono što mu je prethodilo: šta sam čitala te nedelje, koji sam film gledala dan ranije. Sve to utiče na moj pogled, a slika to beleži kad je uradim.

Ima smisla.
Opet, sa druge strane – možda suviše sumnjam u sebe – imam osećaj da mi fotografija više nije dovoljna. Radim za samu sebe, ni za koga drugog, ali zapitam se ipak ponekad „Da li je ovo uopšte dovoljno? Kako da krenem dalje" Ne znam da li znaš, ja isti fotoaparat koristim već deset godina. Hoću neki izazov, a mislim da ga i publika želi.

Rekla bih da donekle već izazivaš publiku ovim načinom objavljivanja. Osim kad je čovek u galeriji, danas se retko ima prilika da se pregleda 30-40 radova istog autora za redom.
Ja svesno ne izlažem svoje radove onlajn, iako mi to možda šteti kao umetnici – jer znaš, nemam odane sledbenike. Ali to prosto ne ide uz moj rad. Mislim da ja pametno imati sajt, pametno je kačiti svoje slike onlajn, ali nekako ne znam! Nešto mi iznutra govori da mi to ne odgovara. Koga zanimaju moje fotografije, sve ih imam kod kuće. Ne morate da ih kupite, samo svratite i bacite pogled. Možda je na meni da se razvijem umetnički, da sustignem ostale – možda je to proces kroz koji ću morati da prođem, pa jednog dana budem bila spremna da izložim svoja dela.

Reklame

Šta još planiraš u predstojećem periodu?
Kod mene je to trajan proces. Gledam fotografije iz srednje škole, ima ih dosta koje bih i danas potpisala – većinu. Ako ih uporediš iz onog i ovog vremena, vide se iste ideje. Slikam ljude u prostoru, ili van prostora, sve je to isto. Nekako je samo, ne znam, tehnika rafinirana. Stalno radim na usavršavanju, tražim sebe u svakodnevnim prizorima koji me na bilo koji način stimulišu.

Aspassia i South Pacific možete pogledati ovde.

Još na VICE.com:

U šetnji sa pravim, živim Marlboro Menom

Užasne fotografije sa lica mesta ubistava u Njujorku 1910-ih godina

Reciklaža umetnosti: cipele i ljudi kroz objektiv Nebojše Babića