Špijunski filmovi koji su nas zauvek zaveli

Špijuni su večna inspiracija već više od 70 godina. Ključan razlog je savršen odnos poznatih i nepoznatih informacija. Po prirodi posla, njihove aktivnosti su tajne, ali svi znamo da postoje. Znamo da se nalaze tu, oko nas, ali ne znamo njihove identitete. U tom ogromnom prostoru između onoga što je poznato i onoga što nikada nećemo saznati nalaze se bezbrojne mogućnosti učitavanja, iščitavanja, izmišljanja i analiziranja.

Nakon veće pauze po završetku Hladnog rata, špijuniranje je ponovo postalo “seksi”. Posle Snoudena, zasigurno znamo da su mogućnosti špijuniranja svuda oko nas. Uređaj na kome čitate ovo može biti upotrebljen kao izvor informacija. Mobilni i internet operateri dozvoljavaju službama pristup podacima svojih korisnika (zbog svega ovoga je bitno da makar koristite VPN. I ne, nisam paranoičan).

Videos by VICE

Prošlogodišnji događaji u Crnoj Gori vezani za pokušaj atentata na dan izbora, malo, malo pa se pojavljuju u naslovima, srpski tabloidi su svakodnevno puni raznih špijunskih operacija koje razni stranci sprovode protiv nas, pre samo desetak dana se dešavao “ogroman” špijunski skandal imeđu Srbije i Makedonije koji su svi sad već zaboravili, a odnosi između Trampa i Rusije su prožeti raznim bivšim ili sadašnjim špijunima. Najvažnije od svega, čuveni pisac špijunskih romana Džon Le Kare ima novu knjigu

Poenta je da (gotovo) nikada javnost ne može da sazna šta se stvarno desilo i da li je ono što izađe na videlo otkrivanje ili samo još jedna faza u operaciji koja verovatnom ima neko ludačko ime. I zato je, u stvari, najsigurnije okrenuti se dramskoj umetnosti. Svakako ne za odgovore na konkretna pitanja vezana za rad špijuna, ali možda jeste za ispitivanje te teme, prirode posla, mentalnog sklopa ljudi koji se time bave, i špijuniranja kao teme kroz koju se prelamaju različiti politički, ekonomski, društveni i istorijski događaji. Opet, kao i javnosti, i scenaristima su špijuni jako korisni. Kada nešto ne može da se objasni, tajne operacije raznih službi su jako dobar način da se ti događaji ispituju, i da se u te tajne službe učitaju motivacije i postupci koje autor/ka/i smatra za istinite. To često može da ispadne jako loše. Ali kada je dobro, onda to budu filmovi koji ostanu tetovirani u mozgu zauvek.

Krpar, krojač, soldat, špijun (knjiga, serija i film)

Ljudi će večno lomiti koplja oko toga u kojoj je formi ova priča najbolja. A to nije bitno. Sve tri verzije su savršene. Jer je ovo podjednako priča o špijuniranju, koliko i o ljudskosti. Zaplet je u svojoj srži jako jednostavan: neko laže, a pouzdan način da se utvrdi ko je to ne postoji. Tako da su svi sumnjivi, i svi su falična ljudska bića i svako svakog istražuje. Neki ispadnu pametni, neki ispadnu glupi, neki su izdali, neki su verni, a svi su podjednako i nepopravljivo sjebani. Kao Britanija.

Prisluškivanje (1974)

Problem sa „Kumom” je da je senka koju baca toliko velika, da je sve oko njega u potpunom mraku. Ovaj neverovatno strašan i ličan Kopolin film u kome Hekman briljira je praktično nestao. Heri Kol je loš u svom poslu, moralno je izmučen zbog njega, ceo njegov život se zbog izbora posla pretvorio u gomilu šuta, ali on nastavlja i dalje da se bavi njime. Koliko god da je priča o špijuniranju, ovo je parabola o modernom američkom (zapadnom) životu. Sve je sranje, ali se nastavlja.

Igra plakanja (1992)

Koliko ste spremni da rizikujete sebe, svoj život, svoj identitet, svoju lojalnost i svoju naciju? Zbog toga što sve postaje pliće i ravnije, ovaj film je poznat samo po jednoj stvari, ali ta stvar u suštini nije bitna. Ona samo obeležava nešto jako intimno i teško i strašno. Rat je užasan. Ljubav je užasnija.

Nemoguća misija (1995)

Špijunski filmovi ne moraju samo da budu studije karaktera u ekstremnim situacijama- mada je bolje kada jesu. Nekad je dovoljno da vrhunski reditelj hoće da napravi još jedan veliki, akcioni film na kraju svoje karijere zajedno sa velikom filmskom zvezdom na vrhuncu svojih moći. Prva „Nemoguća misija” je pod teretoom progresivno sve lošijih nastavaka postala malo zaboravljena, ali je i dalje vrhunska paranoična zabava.

Minhen (2005)

Još jedan vrhunski reditelj pri kraju svoje karijere, zajedno sa scenaristom koji je polako shvatao da nikada neće prevazići delo sa kojim se probio, stvorili su priču o svom ličnom identitetu i identitetu nacije koja je u permanentnom sukobu sa svojim komšijama. Minhen je na trenutke zamoran, predugačak, dosadan, ali kraj tog filma, „isplata” nakon uloženih dva i po sata, jeste filmska sekvenca o gubitku duše koju je retko koje dramsko delo u ovom veku uspelo da dostigne.

00:30 (Zero Dark Thirty) – Tajna operacija

Ovaj film je pun laži. Na trenutke se graniči sa propagandom, i CIA ga je iskoristila da opere 10 godina, u najbolju ruku, jako sumnjivog, nesposobnog i kriminalnog ponašanja. Ali Ketrin Bigalou i Džesika Častejn su vrhunske umetnice koje su jurenje za Bin Ladenom pretvorile u parabolu o opsesiji koja podjednako važi za glavnu junakinju ovog filma, kao i za naciju u čije ime radi sve to što radi. Posao kojim se bavi je užasan, nepodnošljiv, ciničan, drobi i uništava i poslednje ostatke ljudskosti, ali od njega ne može da se odustane. Jer ne može.

I da, Na ovoj listi nema nijednog Hičkoka, nema paranoičnih filmova inspirisanih Votergejton, nema Borna, nema „Života drugih”, Bodna, Arga, Homelanda ili svih adaptacija svih drugih La Kareovih dela. Ali to ste verovatno sve već gledali. Osim „Mandžurijskog kandidata”. Verziju toga živimo svaki dan.

Još na VICE.com:

Kratak istorijat slučajeva američke vlade koja špijunira sopstvene građane

Kako mi obični ljudi špijuniramo jedni druge

Mala škola srpskih diplomatskih i špijunskih igara: slučaj Makedonija