Krajem prethodne godine kada se radilo o obrazovanju, osim standardnih problema vezanih za pitanje studenata – promenama bodova za upis budžetske godine, i dalje nerešene afere Indeks, problematičnih doktorata visokih funkcionera, uletela je i jedna “lajt” tema – pitanje povratka školskih uniformi. Nakon primera u školi “Nikola Tesla” u Vinči gde su one “uvedene da bi se izbrisale socijalne razlike“, postavilo se pitanje da li ih treba uvesti u celoj Srbiji. Zaključak je bio da treba prvo sprovesti anketu među roditeljima. I dok su neki negodovali, jer ta svrha ne može da se postigne, zato što će uvek biti vidljivo koje dete ima koji telefon i cipele, drugi su nostalgično govorili o starim vremenima kada se više poštovala institucija obrazovanja.
Na temu o uniformama u školama imao je šta da kaže i ministar obrazovanja Mladen Šarčević. Njegova izjava da škola treba da bude mesto gde se “ljudi ponašaju normalno”, i da škola nije mesto gde će srednjoškolke šetati našminkane “ko rakuni”, sa pirsinzima, privukla je veliku pažnju. To bi značilo uvođenje reda – dodao je on.
Videos by VICE
Iako smo želeli da saznamo kako izgledaju ti ministrovi “rakuni”, to jest, “rakunke”, većina srednjoškolki sa kojima smo pričali kažu da se slabo šminkaju i da im je “ujutru to poslednje na pameti, jer im se spava”. Dosta ih smara što se ta pravila uglavnom odnose na devojčice, dok ona za dečake ne postoje.
Ana iz XIV beogradske gimnazije kaže da te profesori potpuno drugačije gledaju na tebe ako se drugačije šminkaš, ofarbana ti je kosa, oblačiš se drugačije i slično. Takvu decu smatraju lošijim i imaju drugačiji odnos prema njima,.
– Psihologičarka redovno baca foru kako kad bi skupila šminku od devojčica iz mog odeljenja može da otvorii parfimeriju, a sasvim je očigledno da se nijedna devojčica bar u mom odeljenju ne šminka ili eventualno nosi maskaru – kaže ona.
Profesor istorije Stefan Radojković iz srednje škole Tehnoart ne misli da uniforme menjaju nešto značajno – ni odnos učenika prema profesorima, ni prema školi.
– Obrazovne institucije stiču kredibilitet i poštovanje kvalitetnijim nastavnim kadrom, nepoklanjanjem ocena, validnim diplomama, a ne time kako se đaci oblače. Kad bi se sve to ostalo sredilo, onda možda bismo mogle da govorimo uniformama.
On smatra da bi to bila samo neka kozmetička promena ministarstva, koje neće ili ne ume da se upušta u ozbiljnije probleme.
– Uostalom, to kako se deca oblače, ne govori o njima, već način kako se ponašaju. Ako je njima to izaražavanje slobode i kreativnosti, meni to ne smeta – kaže Stefan.
Ipak postoje profesori koji više cimaju učenike u zavisnosti od toga kako su se tog dana pojavili na času, na primer kao “prljavi panker”, ili bar tako kažu oni iz školske klupe.

– Postoje dva profesora koja bi digla frku oko toga kako se dođje na čas. Oni često umeju da komentarišu kako je neko došao u školu. Da li je to previše šminke za čas da li je nečija suknja prekratka mada se ti komentari obično vrte oko par istih devojčica. Dodala bih samo da nikad profesori nisu pravili problem oko toga kako dečak dođje u školu niti u mojoj osnovnoj niti sad u srednjoj što me prilično nervira – kaže nam Dostana, učenica Grafičke škole u Beogradu.
Njena drugarica Nikolina misli da je najbitnije biti prikladno obučen i ne nositi odeću koju bismo nosili na žurke, rejv i ostala mesta gde mladi sad izlaze. Ne postoje kazne, uglavnom ima profesora koji su protiv toga i oni otvoreno kažu učenicima da to nije prikladno – kaže ona.

Psihološkinja Olga Todorović u Gimnaziji “Svetozar Marković” u Jagodini, kaže da eksplicitno postavljena pravila oblačenja u toj školi ne postoje, da postoji pravilo da su učenici dužni da u školu dolaze uredni, u pristojnoj odeći sa pristojnim frizurama.
– Pretpostavljamo da bi do polaska u srednju školu učenici trebalo da imaju već usvojene stavove o pristojnom i socijalno prihvatljivom načinu oblačenja kada dolaze u školu – kaže Todorović.
U nekim školama postoje određene pravila, kojih se učenici pridržavaju.

Ivana, učenica Medicinske škole “Beograd” kaže da najčešće oblači farmerke, neku majicu, patike, i da se trudi da to uvek bude nešto jednostavno i udobno, u čemu može da provede osam sati u klupi.
– Ne smemo da nosimo ništa kratko u smislu bermude ili suknje, majice bez rukava i otvorene cipele su zabranjene kao i navijačka obeležja, tetovaže i pirsinzi. Mislim da je ovo za bermude preterano, naročito leti – kaže ona.
U slučaju da dođe do nepoštovanja pravila, to se tretira kao lakša povreda obaveza učenika, obaveštava se roditelj i pedagoško-psihološka služba obavlja savetodavni razgovor sa njim, a mogu se izreći vaspitne mere: opomena, ukor odeljnskog starešine ili ukor odeljenskog veća – kaže nam psihološkinja Olga Todorović.
Međutim cela problematika oko školske modne piste širi se malo i van učionica i školskog dvorišta. U ovakvoj situaciji moramo uzeti u obzir i ulogu roditelja čija je uloga u ovom periodu mladih pomalo smanjena jer veći uticaj preuzimaju poznate ličnosti, poznati vršnjaci, idoli i razne zvezde.
– Deca u ovom uzrastu teže da izgledaju drugačije zato što je traženje sopstvenog identiteta odlika njihovog razvojnog perioda. U periodu istraživanja sopstvenog „Ja”, adolescenti često oponašaju svoje idole i uzore želeći da se istaknu i privuku pažnju na sebe, a prolazeći pritom kroz veliki broj fizičkih i psihičkih promena. Veliki deo u formiranju adolescentne ličnosti zauzima i mišljenje vršnjaka koje imaju o njemu, kao i kontriranje roditeljima, nastavnicima i ostalim oblicima autoriteta iz čega proizilazi potreba da se bude drugačiji – objašnjava nam Olga.
Mama jednog srednjoškolca, Janja Bobić kaže da sa decom priča o tome da li je odeća primerena za priliku i okruženje i da li je praktična, a ne da li je “pristojna” ili “nepristojna”.
– Ponekad ne znam sta da obučem pa pitam mamu za savet. Ako se njoj svidi znam da ne izgledam vulgarno niti neprikladno – kaže Anđela iz Grafičke škole.
Psihološkinja Olga Todorović misli da je bitno da deca sama shvate i razumeju zašto postoje takve norme, čemu služe i čemu vodi njihovo nepoštovanje. Međutim, shvatiti sam u trenutku kada nas najviše šibaju hormoni i kada želimo da se izdvojimo iz cele ekipe i uniformisanosti, nije lako. Svi smo želeli da budemo kul, da izgledamo kao da slušamo određenu vrstu muzike, ili pratimo rad omiljenog kreatora. Hteli smo da što pre dospemo u svet odraslih pa smo se farbali, tetovirali, bunili i stavljali čarape u brus.
Ako pogledamo sadašnje vreme, i odrasli se danas trude iz petnih žila da ostanu primećeni i upečatljivi, zašto to isto ne bi želela i deca? Idealan izlaz iz lavirinta bilo bi kompromisno rešenje sa zadovoljnom decom, roditeljima i institucijom – kul uniforme koje bi dizajnirala deca? Just a thought…
Još na VICE.com
Žene iz Beograda su nam pozirale u odeći zbog koje su ih šefovi prozivali
Probali su da mi objasne kako treba da se obučem
Zavirili smo u ormane beogradskih momaka i devojaka
Fotografije iz lične arhive sagovornica