Tekst je objavljen na Motherboard
Prošlog decembra na Tviteru je nova startap kompanija počela da poziva korisnike da se „pridruže revoluciji“.
Videos by VICE
Ja tamo pratim nekoliko vrlo idealistično nastrojenih političkih analitičara, pa mi na prvi pogled nije neobično zazvučao ovaj poziv. Ali tvit je izazvao toliko besa, gađenja, i neverice da nisam mogao da ga ignorišem. Ispostavilo se da ga je poslala kompanija po imenu Freesist, i da nas u ime revolucije poziva da radimo za džabe.
Freesist korisnici razmenjuju zahteve za izvršenje posla – ko god se javi i obavi posao dobije „poen” koji može da potroši da bi i sam zahtevao da neko za njega nešto odradi. Teoretski, poslovi su dovoljno usko definisani da zahtevaju specijalizovanog honorarca, ali ne toliko opsežni da bi poslodavac raspisao konkurs i ponudio novčanu nadoknadu. Na primer, zadatak bi bio da se sastavi reklama na određenom jeziku, ili da se reši problem u već napisanom programskom kodu.
Freesist projekat ne ide baš najbolje. Od same objave, krenula je reakcija u vidu ljutitih tvitova:
Nije od pomoći ni to što sama kompanija zvuči kao da pokušava da iskoristi nečiji rad: „ Freesist vam omogućava da besplatno unajmite honorarne radnike.”
Ciljna grupa ovog sajta su mali privrednici, kao i studenti ograničenog radnog iskustva. „Mi ne sugerišemo honorarcima da bi trebalo da rade besplatno,” kaže Bazil Faraž, jedan od osnivača Frisista. „Poštujemo svačiji rad, i znamo da se ljudi razlikuju. Recimo da ti kao honorarac odradiš neki posao, dobiješ platu, i ostane ti par slobodnih sati te nedelje – zašto ih ne iskoristiti za besplatnu razmenu veština?”
Otvorio sam probni profil na beta verziji sajta, naveo kao veštine kopirajting, kreativno pisanje, i poslovno pisanje. Vrlo brzo sam našao potencijalnog poslodavca… ali se ispostavilo da je to sam Faraž.
Naravno da svaka firma mora da nađe poslovni model koji će joj omogućiti da opstane, ali mi ćemo se sa tim nositi kad dođe vreme.
Većinu ponuda na sajtu poslali su ljudi koji iz „Frisista”, što je u startu pokvarilo moj plan da isprobam ovaj servis. Korisnička baza još uvek ne postoji – kad god bih zavirio, ne bi bilo više od četiri-pet ponuda. Problemi su očigledni. Prvo pitanje koje se nameće glasi: gde Freesist planira da zaradi? Kompanija trenutno nema sponzore (drugo pitanje: ko im je finansirao sajt?) a kažu da ne planiraju da počnu da naplaćuju članarinu. Faraž je po ovom pitanju optimista: „Naravno da svaka firma mora da nađe poslovni model koji će joj omogućiti da opstane, ali mi ćemo se sa tim nositi kad dođe vreme…”
Gledajte film Čekajući ceo život na posao: Vukovci
Šta će sa moderacijom? Šta ako se korisnici ne slažu po pitanju obavljenog posla? Imaju li određena prava, ili u ovom vidu trampe bez ugovora niko nije zaštićen? Faraž i njegov kolega Kfir Zaltsman planiraju da uvedu mogućnost da se korisnici prijave; ako bude nesuglasica po okončanju posla, izvršilac radova ipak će dobiti svoj poen, a nezadovoljni naručilac neće morati da potroši svoj. Ova strategija vodi u devaluaciju sistema – sve u svemu, reklo bi se da Freesist očekuje od korisnika da se sami dogovore i da niko ne pokuša da zloupotrebi sistem.
U samoj srži ovakvih projekata leži pogrešna pretpostavka – da je princip razmene duboko usađen u ljudsku prirodu. Ali nije: danas naučnici kažu da „ekonomija trampe” nikad nije postojala, da se bazira samo na spekulaciji Adama Smita, filozofa iz 18. veka. Freesist se na ovaj mit poziva na svom sajtu:
Pre nego što je novac izmišljen, ljudi su razmenjivali stvari – povrće, vunu, meso, itd. U današnjem digitalnom dobu, razmena usluga i dalje je moguća. Svi mi to radimo svakog dana, neprimetno. Freesist nudi alternativu za moderne konzumerske potrebe.
Možda nije drevni princip, ali zar razmena usluga ne može da bude dobra stvar? Zar nije altruistički ispravno obratiti se strancu sa poverenjem? Jedan od zahteva nedavno okačenih traži uslugu „Saveta o životu”. Kako proceniti vrednost takvog posla, kako osigurati da neko nekoga ne izrabljuje?
Da li će ljudi biti dovoljno „dobri” da rade za strance besplatno?
„Mi verujemo da su ljudi u osnovi dobri”, kaže Faraž, „ali moraćemo da upoznamo korisnike da bismo sve uredili tako da im iskustvo bude prijatno. Mnoge kompanije muku muče sa lažnim korisnicima, ili neiskrenim korisnicima, a mi ćemo sa tim morati da naučimo da se nosimo u hodu kako posao bude rastao.”
Ako ne obeća nadoknadu, da li će Freesist uspeti da ne razočara svoje klijente? Da li će ljudi biti dovoljno „dobri” da rade za strance besplatno?
Setimo se da je sličan startap projekat krenuo pa stao 2014. godine: Runaview su se izdavali za striming mrežu preko koje bi komičari mogli da se „promovišu besplatno”, (drugim rečima, da za njih proizvode sadržaj a ne budu plaćeni). Javno ih je ocrnio i odrekao ih se Dom Džoli, britanski komičar koji se izdavao za portparola kompanije.
Danas su od Runaview ostali samo negativni tekstovi koji opisuju sajt nalik na uobičajene društvene mreže: prazna platforma ostavljena korisnicima da je ispune sadržajem. Ovo je zajednička crta i Fejsbuka i Tvitera ali i sajtova kao što je Freesist: svi oni traže od korisnika aktivnost koja neće biti finansijski nagrađena, ali bar je poslednji od ta tri iskren.
Nije ni potrebno isticati da za sve onlajn servise koje koristimo mi besplatno stvaramo sadržaj. Fejsbuk hranimo podacima, Guglu zarađujemo pare koristeći njegove besplatne programe, oglašavače bogatimo tako što šetamo gradom sa telefonom u džepu.
Raditi bez nadoknade nije tako šokantno, čak ni po tradicionalnim kancelarijama. Nedavno sprovedeno istraživanje pokazalo je da se u UK sve češće radi prekovremeno bez povećanja plate. U istom istraživanju, 70% honoraraca izjavilo je da im je bar jednom u poslednjih godinu dana traženo da nešto odrade za džabe; mlađi od 25 godina pristajali su na ovo dvostruko češće nego stariji.
Sa druge strane, nije ni tako normalno raditi bez nadoknade. Milenijals generacija je posebno izložena zloupotrebama u honorarnom radu, beskrajnom stažiranju, poslovima koji plaćaju „sticanjem iskustva” – nikad nismo naučili da cenimo svoj rad.
Freesist možda nastupa optimistički, ali previdi su im bolno očigledni. Kad neko pristane da svoj rad ponudi besplatno skoro uvek to radi pod pretpostavkom da to neće uvek morati da radi. Ali Freesist veruje da će uvek biti spremnih da nešto završe za džabe, pa time sugeriše da će stanje na tržištu rada biti sve gore i gore, da će nam isti ljudi koji već očekuju besplatan rad s vremenom nekako, kroz bezlični onlajn servis, postati prijatelji.
Zanimljivo je do koje mere tehnologija pokušava da prikrije to što nam naplaćuje: sve je sakriveno iza jednog klika, od kupovina unutar igara do mesečnih pretplata, sve je „neprimetno integrisano“, sve je lakše da kompanija ostvari zaradu. Nekad internet deluje kao kazino, kao da smo sav svoj novac pretvorili u čipove. A nekad deluje kao da je sam internet potpuno besplatan.
U tom kontekstu treba gledati na vlasnike startap kompanija koji „rade ono što vole” tako da ni ne broje koliko im je radno vreme. Samo startap može da pojmi neplaćeni rad, jer je vrednost rada čista fikcija u čarobnom svetu startapa. Od inicijalnih ulaganja do samrtno-bankrotnog ropca, u startap kulturi se na novac gleda kao što to rade kockari: ili ga ima više nego dovoljno, ili ga nema uopšte.
Startap kompanije ne treba da pokušavaju da sprovedu „revoluciju” jer evidentno nisu ni svesne kako stvaran svet funkcioniše. Freesist nije nikakva revolucija, samo pokušaj da se ućari na još jednom pogubnom trend koji je počeo pre više godina, kroz automatizaciju, Uberizaciju, i kolaps svih prava radnika.
A možda novac uskoro neće biti bitan jer poslovi u klasičnom smislu više neće postojati. Svi ćemo od kuće koristiti Freesist, raditi za džabe, razmenjivati poene i praviti se da ne obavljamo onaj isti posao koji smo i ranije imali.
JOŠ na VICE:
Provela sam dan na društvenoj mreži za strane i domaće fetišiste
Više
od VICE
-
Adrián Simancas -
Letlive./Facebook -
Screenshot: KAFI -
Bettmann / Getty Images