FYI.

This story is over 5 years old.

fejsbuk

Zašto ne bismo Fejsbuk zamenili ličnim sajtovima

Lični sajtovi i mejlovi mogu da zamene većinu onoga što se ljudima dopada u vezi sa Fejsbukom — konkretno potreba da postuju onlajn o svojim životima.
Ilustracija ličnog sajta

Prvobitno objavljeno na Motherboard.

U prvoj godini srednje škole, leta gospodnjeg 2002, napravio sam sajt nazvan “Džejsonov sajt”. Iako je sajt nazvan po meni i posvećen novotarijama o mom vlastitom životu bio neizrecivo tašta ideja za ono vreme, bio je i prilično revolucionaran: Sajt ima njuz fid, stranicu “o meni” i mejling listu za ljude koji žele da dobijaju apdejte. Zamislio sam da ga finansiraju donacije čitalaca. Imao je odeljak za fleš videe i fotografije, knjigu gostiju i stranicu “prijatelja” koja je bukvalno bila spisak mojih prijatelja. Imao je nepromišljeni ali vidoviti i odeljak “hot or not” sa fotografijama mojih prijatelja i poznanika, a nastao je pre Fejsbuka i originalne ideje Marka Zakerberga za društvenu mrežu po imenu “FejsMeš”.

Reklame

Osvežavao sam sajt redovno i opsesivno neka tri meseca a onda mu se više nikad nisam vratio. Od sajta me je bilo sramota tada i sramota me je sada, ali to što sam ga napustio bila je stravična greška.

Kad sam prestao da osvežavam svoj sajt, nisam prestao da postujem onlajn. Samo sam pronašao druga mesta da to radim. Napravio sam Xanga, potom LiveJournal, a zatim i MySpace. Kao i svi moji prijatelji. Postovali smo svaki dan —fotografije sa putovanja, dramu u vezi sa prijateljima i vezama, žalbe na nastavnike, insajderske šale. Bili smo uslovljeni da postujemo jer samo uvrnuta deca nisu postovala. Retko je bilo posledica zbog postovanja intimnih detalja o našim životima; jedine posledice dolazile su iz neučešća u onlajn razgovorima.

Ni Xanga, ni LiveJournal, ni MySpace nisu uspeli da prokljuve kako da smisleno naplate stvari koje smo postovali. Nije bilo ciljanih oglasa, a niko od nas nikad nije razmišljao o “ličnim podacima” ili šta može da se uradi s njima.

Sećam se dana kada je Univerzitet u Merilendu dodelio novim brucošima mejl adrese “@umd.edu”. Bio je to monumentalan dan ne zato što ćemo se uskoro naći na koledžu — bio je bitan zato što će nam mejl adrese omogućiti da otvorimo naloge na Fejsbuku, jer je Fejsbuk i dalje zahtevao od korisnika da verifikuju profile preko univerzitetske mejl adrese.

Kad smo prvi put dobili mejl adrese (nekoliko nedelja pre srednjoškolske mature), nalazio sam se na časovima genetike gospođice Brosnan, koji su imali šačicu kompjutera pozadi u učionici. Desetak ljudi se naguralo oko kompjutera i počelo da se prijavljuje na Fejsbuk. Svi smo to uradili, jedan za drugim. Počeli smo da tražimo prijatelje koji su se već nalazili na koledžu. A onda smo nastavili da postujemo, baš kao što smo to radili na Majspejsu. Bilo je to pre 12 godina, a većina nas od tada nije stala.

Reklame

Kad se danas osvrnem, nije mi najjasnije zašto smo svi bili toliko uzbuđeni što smo dobili Fejsbuk. Već smo se svi nalazili na istim društvenim mrežama. Ali neko — verovatno neko popularno dete — odlučio je da ćemo svi koristiti Fejsbuk i tako smo svi počeli da koristimo Fejsbuk.

Fejsbuk dobija velike zasluge za “potrese” na društvenim mrežama i pretvaranje Majspejsa u beskorisno smeće, ali milioni i milioni tinejdžera i mladih odraslih već su delili svaki aspekt svojih života na drugim društvenim mrežama i na sopstvenim ličnim sajtovima. Fejsbuk je imao tu sreću da je bio nov, pomalo drugačiji i ekskluzivan. I još je više sreće imao što je došao na svoje neposredno pre uspona pametnih telefona. Mislim da želim da kažem da Fejsbuk uopšte nije toliko bolji ili lakši za korišćenje od vašeg vlastitog sajta ili slanja mejlova ili učestvovanje u četovima. Ali, iz nekog razloga, Fejsbuk (i Instagram) su mesta na kojima postujemo danas.

Postoji podtekst pokreta #deleteFacebook koji nema nikakve veze sa zloupotrebljavanjem ličnih podataka u ovoj kompaniji. To je ideja da su ljudi koji koriste Fejsbuk glupi ili da nikad nije trebalo toliko da otkrivaju o svojim životima. Ali za ljude koji su postali punoletni ranih 2000-ih, deljenje naših života onlajn bilo je u krvi i uglavnom se dešavalo bez ikakvih posledica. Nije bilo nikakvog nagoveštaja da će nešto za šta smo bili uslovljeni uskoro da se iskoristi kao oružje protiv nas.

Fejsbuk je u međuvremenu, naravno, postao nešto mnogo više od običnoj sajta, i on je, uprkos svojim manama, "pomogao da se poveže svet", pa bilo to dobro ili loše. Ali Fejsbuk je najašio na trend koji se već dešavao — on nije izmislio ideju omogućavanja ljudima da postavljaju stvari o svojim životima onlajn, samo ga je mnogo bolje naplatio.

Kad pomislim na vlastitu upotrebu Fejsa, često pomislim na taj prvi vebsajt koji sam napravio i kako je taj sajt služio identičnoj svrsi kojoj danas služi Fejs. Moj iskonski greh nije bio što sam otvorio nalog na Fejsbuku, već što sam napustio sopstveni sajt koji sam samo ja kontrolisao (originalni sajt je bio hostovan na Trajpodu, ali kad bih to radio ponovo, platio bih za veb hosting.) Sve ove godine kasnije, možda je došlo vreme da se osveži Džejsonov sajt.