FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Bekstvo iz Srbije u Mađarsku sa Luom Ridom

Premijer Mađarske ono veče kada sam gledao Lua bio je Viktor Orban. Tada je imao isto godina koliko i ja sad. Sadašnji premijer Mađarske je Viktor Orban. Onda nisam imao pojma ko je čovek, danas mi je nešto jasnije. Njega nazivaju fašistom, ali ja...

Velvet Underground sam zavoleo u srednjoj školi i od tad važe za jednu od nekoliko najdražih grupa u mom životu. Bendova u istoriji popularne muzike koji su toliko bili ispred svog vremena i na taj način spajali nespojivo ima manje nego što Velveti imaju albuma. Volim ih jer su ranjivi u Pale Blue Eyes, stondirani u Sunday Morning, iskreni u Heroin, noćni i melodični u After Hours, raspojasani u Black Angel Death Song, a u European Son slobodni kao ptica.

Reklame

Kao klinac sam maštao da mi je devojka Niko, da obučena u crne kožne pantalone i uske čizme sa visokom potepticom ide sa mnom na Sonic Youth koncert na kome se ljubimo do besvesti (dobro, uz pomoć vremenske mašine). Gitara Sterlinga Morisona mi je vazda bila bliža srcu od stihova njegovog mnogo poznatijeg prezimenjaka Džima. I pored žive i zdrave Džordžije Habli, još uvek kada mi neko kaže "bubnjarka" prvo pomislim na Morin Taker.

Pročitajte: Kasete, dijete i peti oktobar uz Rage Against The Machine

Kao i većini ljubitelja ove grupe, moja dva najdraža Velveta su Lu Rid i Džon Kejl. Lu mi je već decenijama, uz Boba Dilana, najomiljeniji RnR drkadžija. Ne postoji muzički žanr, vrsta droge ili pol koji ovaj čovek nije probao. A uz sve to, napisao je neke od najlepših pesama svih vremena. Džon Kejl je majstor koji spaja nespojivo – rok pesmu od dva rifa i simfonijski orkestar, melodični pop i fri džez, Amerikanca i Britanca. On je jedini čovek na svetu koga istovremeno mogu zamisiti kako obučen u crni smoking i leptir mašnu ispija čaj u pet u nekom zelenom velškom vrtu, ali i kako znojav i stondiran u toaletu kluba u Grinič vilidžu vodi ljubav sa plavušom cepajući joj čarape. A uz sve to, i on je napisao neke od najlepših pesama svih vremena.

S obzirom na to da sam Velvete prvi put čuo baš u vreme kada se desio njihov famozni reunion početkom devedesetih, ima logike što ih nisam gledao. Mada, i da sam hteo da idem u Njujork tad, ne bih uspeo jer sam te 1993. pao prijemni iz matematike. Roditelji me nikad nisu puštali preko okeana kada popustim u školi. A i karta je koštala nešto više od osam milijardi dinara koliko sam tad imao u džepu. Sećam se da mi je pored tih osam, falio još dve milijarde da kupim praznu, hromiranu BASF kasetu na koju bih presnimio Loaded. Bila je to samo jedna od mnogih "sutrašnjih žurki" koja je prošla pored mene.

Reklame

Kada su počele devedesete imao sam 12, a kada su se završile 22 godine. To znači da na početku decenije nisam baš bio siguran šta znači reč "opozicija", a da sam na kraju znao čime se bavi i "ombudsman". Počtekom devedesetih mi je bilo jasno da su Sloba, Mira, SPS, JUL, Jezda, Dafina, inflacija, ratovi u Hrvatskoj i Bosni nešto mnogo loše, ali ne i koji je uzrok svemu tome. Nažalost, krajem decenije mi se sve iskristalisalo.

U drugoj polovini devedesetih sam čak i sâm pokušavao da utičem na skretanje reke govana u kojoj smo se davili. Učestvovao sam na studentskim protestima iako nisam bio student, cepao sam plakate na kojima su bili Sloba, Šešelj i Vulin, kada je JUL-ovska ekipa preuzela "moj" radio B92, zvao sam ih telefonom i blefirao da im je u studiju bomba, ubedio sam dedu da jednom ne ode na izbore (jer da je otišao, znamo za koga bi glasao)… Sa 17-18 godina, stvarno misliš da je revolucija oruđe promena i da Če nije umro uzalud. Ali nakon propalih demonstracija 1998, pa bombardovanja 1999, nada u bolje sutra je počela da se topi. Sloba nije nameravao da ode i tada sam već osećao da je samo pitanje dana kada ćemo svi "da izginemo u vodu."

To sumorno raspoloženje me je pratilo i krajem jula 2000, kada sam sam sedeo na žardinjeri na Trgu Republike i čekao druga. Slušao sam Velvete na vokmenu. Bio je to onaj dan kada je Sloba raspisao izbore. Nisam mnogo mario za to. Ni ljudi oko mene nisu izgledali kao da ih se dotiče. Vukli su umorna lica i bušne kese iz kojih je virila zelena salata, pokvarena trola je blokirala raskrsnicu kod Narodnog pozorišta, Romkinja bez noge je pored mene prosila, a u vazduhu sam osećao teskobu. Mirisao je nespokoj, nevolja, nelagodnost, nemoć i sve one odvratne reči koje počinju sa "ne". Srećom, drug se ubrzo pojavio i izneo predlog koji će mi ublažiti sva ta osećanja od kojih sam imao knedlu u grlu. Bar privremeno.

Reklame

Budimpešta. Foto Flickr Moyan Brenn

Plan je bio da se nekako snađemo za lovu i da 2. avgusta odemo u Budimpeštu na koncert Lua Rida. Saznao je da postoji turistička agencija koja vodi direktno na koncert i istu noć nas vraća u Beograd. Činjenica da ne moramo da spavamo u Budimpešti je značajno uticala na cenu, čineći je mogućom čak i za naše prazne džepove. Još uvek nisam verovao da će zaista doći taj magični trenutak kada ću napokon videti Lua.

Na granici sa Mađarskom, vodič puta nam je rekao da je procedura takva da svako mora da da po tri marke kako nas mađarski carinici ne bi dugo zadržavali. Nešto slično nam je tražio Sloba kada smo platili "taksu za izlazak iz zemlje". Koga briga za tri marke i za takse kada te čeka Lu Rid s one strane grane. I tad smo znali da je mito jezik rasprostranjeniji od engleskog. Dali smo po tri marke i ušli u Mađarsku bez čekanja.

I da sam hteo da idem u Njujork tad, ne bih uspeo jer sam te 1993. pao prijemni iz matematike. Roditelji me nikad nisu puštali preko okeana kada popustim u školi. A i karta je koštala nešto više od osam milijardi dinara koliko sam tad imao u džepu. Sećam se da mi je pored tih osam, falio još dve milijarde da kupim praznu, hromiranu BASF kasetu.

Iako sam u Budimpešti bio sličnom zgodom 1997. (na koncertu Nika Kejva, isto na jedan dan) ovog puta sam imao više vremena da razgledam grad. Dok je drug tražio neke suvenire, seo sam na klupu pored Dunava. Sunce je pržilo, ljudi su bili obučeni u bele košulje i šarene haljine, sa nekog broda koji je sporo prolazio Dunavom mahala su mi deca, nisam video nijednog prosjaka, a kese nasmejanih ljudi nisu imale rupe. U vazduhu se osećao spokoj i red. Tog popodneva 2. avgusta 2000, Mađarska mi je izgledala kao obećana zemlja. Bio sam ljubomoran na sav taj svet i njihov normalan život.

Reklame

Lu Rid. Foto Flickr Hunter Desportes

To veče sam na festivalu Ziget prvi put video mog omiljenog rnr drkadžiju. Njujork na dve noge, sa šest žica. Crna majica, crni kožni prsluk, crne kožne pantalone i braon gitara. Do kraja koncerta, između pesama nije progovorio nijednu reč. Većinu setliste su činile pesme sa tada aktuelnog albuma Ecstasy kog sam znao napamet. Svirao je još i Sweet Jane, Dirty Blvd i Smalltown posvećenu Endiju Vorholu.

Za bis je ostavio Perfect Day. Teško da je mogao izabrati adekvatniju pesmu za kraj tog savršenog dana. Posle bisa je samo procedio thank you i otišao sa bine. To je ujedno značilo da se i moj vikend na slobodi završio. Morao sam nazad u zatvor.

Početkom avgusta ove godine, sasvim spontano sam pustio Luov album Ecstasy. Tada sam se setio mog jednodnevnog bekstva u Mađarsku i naježio se kada sam skapirao da je od tad prošla čitava decenija i po. Deca koja su se rodila te godine sada krešu, a pesme koje su snimljene tada kreativni voditelji na još kreativnijim radio stanicama danas nazivaju "staritetima."

Dok sam slušao Ecstasy, bio mi je uključen TV kome sam ukinuo ton. Smenjivale su se slike izbeglica iz Sirije na mađarskoj granici. Policija, suzavci, pendreci, bodljikave žice, podsetili su nas i na onu damu-patriotu što je saplela oca sa detetom u rukama. Možda sam onog popodneva na klupi pored Dunava video baš tu damu kako nasmejana šeta u šarenoj haljini. Onda su pustili neko dete krvave glave i njegovu majku kako plače. Urednici televizije trljaju ruke, šer skače više nego Sergej Bubka. Nisam mogao više da gledam taj horor. Isključio sam TV.

Reklame

Zanimalo me je da li mađarski carinici i izbeglicama iz Sirije traže tri marke da bi prešli granicu. Mislim da ne. Ne postoje više marke. Pitao sam se da li i oni kada uđu u Mađarsku osećaju olakšanje kao ja pre 15 godina i da li im deca mašu sa brodova na Dunavu. Interesovalo me je koliko njih je ove godine bilo na festivalu Ziget da gleda koncert benda Interpol, a koliko njih ima averziju od te reči. Pitao sam se zašto ova naša planeta iz svemira izgleda tako prelepo, a sa zemlje tako odvratno.

Lu Rid. Foto Flickr Phil King

Za to vreme, Lu je pevao o nekom paru koji se razvodi i bolela ga je patka za moje dileme. Njega uvek boli patka za sve. Valjda ga zato i volim.

Premijer Mađarske ono veče kada sam gledao Lua bio je Viktor Orban. Tada je imao isto godina koliko i ja sad. Sadašnji premijer Mađarske je Viktor Orban. Onda nisam imao pojma ko je čovek, danas mi je nešto jasnije. Njega nazivaju fašistom, ali ja mislim da je on nešto gore od toga. On je "ali-fašista". On navodno nema ništa protiv izbeglica, ali… On se zalaže za ljudska prava, ali…

U stvari, mi odavde poznajemo te ali-fašiste bolje nego bilo ko drugi. "Nemam ništa protiv Hrvata/gejeva/izbeglica/Cigana ali…". To su ljudi za koje je rasizam samo crnac na lomači i ništa drugo. Najstrašnije od svega je što u svakoj zemlji ima mnogo Viktora Orbana, samo je pitanje da li će i kada doći na vlast. A neke zemlje su toliko napredne, da čak imaju i gore političare od njega.

Reklame

Zanimalo me je da li mađarski carinici i izbeglicama iz Sirije traže tri marke da bi prešli granicu. Mislim da ne. Ne postoje više marke. Pitao sam se da li i oni kada uđu u Mađarsku osećaju olakšanje kao ja pre 15 godina i da li im deca mašu sa brodova na Dunavu.

Slušajući Ecstasy to veče, razmišljao sam kako se mnogo toga promenilo u ovih 15 godina. Sloba je prvo predao vlast, a onda je umro. Radio B92 više ne postoji. Ni Lu Rid više nije među nama. Uspeo sam da odgledam još jedan njegov koncert, koji nije bio tako dobar kao ovaj iz Budimpešte. Gledao sam i Džona Kejla i on je bio dobar za sve pare. Više ne cepam plakate sa Vulinom iako su ih i dalje puni nadvožnjaci. Omatorilo se. Nisu se promenile ni sve one reči na "ne" koje ovde osećam, a knedla u grlu je i dalje tu.

Istina, Mađarsku više ne doživljavam kao obećanu zemlju, a to nema veze sa Orbanom i bodljikavom žicom, koliko sa trenutkom u kome se nalazi ceo svet. Drugačije je samo to što sam nekada mogao da izađem na vikend iz zatvora. Sada osećam kao da je zatvor svuda. Pa čak i u zemljama u koje hrle one nesrećne izbeglice. Samo tamo gde oni idu možda stavljaju osveživač u vece-šolju i ne postoji smrtna kazna. Naravno, život u smradu i giljotinom i život sa osveživačem na vece-šolji i bez giljotine, nije baš isti. I zato ljudi i treba da se kreću i da beže što dalje od ali-fašista.

O kretanju i bekstvu govori i Luova pesma Modern Dance koju je svirao na onom koncertu. Slušajući je ovog avgusta nekoliko puta zaredom, pomislio sam kako njegovoj muzici ne mogu ništa ni graničari, ni ali-fašisti, ni vreme. Istina je da sam kao klinac po pitanju mnogih stvari bio nezreo i naivan, misleći da postoje obećane zemlje i da će ovde biti bolje kada ode Sloba, ali kada su Velveti u pitanju, tu i dalje mislim isto. Kao sa 17, tako i sa 37 godina tvrdim da su Velvet Underground jedna od 5 najvažnijih grupa u istoriji popularne muzike. I tačka.

Pratite VICE: Twitter, Facebook, Instagram