Zašto je muška pop kultura zanemarila Džoni Mičel

FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Zašto je muška pop kultura zanemarila Džoni Mičel

Prisećamo se jedne od najuticajnijih i najpotcenjenijih kantautorki ovog doba.

Tekst je objavljen na Noisey

„Nikad nisam želela da budem zvezda", rekla je Džoni Mičel u intervjuu 1986. godine. „Nije mi prijalo da uđem u prostoriju i da se svi okrenu ka meni". Takve stvari je govorila celog života. Kao tinejdžerka, htela sam da saznam sve što sam mogla o njoj. Mislila sam da javnost možda ne ceni Džoni Mičel kao što ceni njene savremenike Leonarda Koena ili Boba Dilana zato što ona to ne želi. Da li je toliko puta istakla kako joj slava i obožavanje ne prijaju da je svet prestao da je slavi i obožava? Tu negde oko četvrtog albuma?

Reklame

Danas sam starija i volim je još više nego onda. Znam da to nije istina. Ne samo zato što znam da su i Dilan i Koen odbijali slavu, već zato što prosto bolje znam ljude. Seksizam i mizoginija protiv žena – otvoreni ili prikriveni – ne mogu da ne utiču na nešto.

Ispostavilo se da je baš Džonina ženstvenost sprečila njen uspon do statusa zvezde. Nije da nije imala horde obožavatelja – svakako jeste, čak i unutar industrije. Mada su je u Rok kuću slavnih dodali tek 1997.

Kao kompozitorka, Džoni je bez ustručavanja demonstrirala svoju ljudsku stranu, baš kao i svojevremeno Bili Holidej. Ranjiva ali poštovana; prepuna radosti i tuge; emotivno inteligentna, a opet u sukobu sa celim svetom. Kao pevačica, Džoni je bila sentimentalna, sposobna da u tren oka ode u neporecivo ženstveni falset, uz tekstove kojima se teraju suze na oči. Ali duboko ispod ovoga, uvek je kritikovala upravo pomenute pojave. Kako kaže u Woman of Heart and Mind: Ja sam žena od srca i uma / Vreme radi za mene / Decu ne vaspitavam / Prilaziš mi kao dečak / Da te hvalim i prekorevam.

„Roling Stoun" je 2010. na svojoj top listi sto najboljih muzičara svih vremena odvojio mesto #62 za Džoni Mičel. Ispod velikana kao što su Aerosmit, Metalika, i U2, naravno. U gomili muškaraca, Džoni je jedna od samo sedam ženskih izvođača. Ne šalim se: ona, Tina Turner, Areta Frenklin, Madona, Peti Smit, The Shirelless, i Dijana Ros i The Supremes. Na stranu to što su bar trojica iz top 10 govorila da im je Džoni bila uzor, bilo je mnogo neoprostivih izostanaka. Bili Holidej, Ejmi Vajnhaus, Erika Badu, Šade, Doli Parton, Eta Džejms, Stivi Niks, Dasti Springfild, Bikini Kil, Debi Hari, mislim, moram li da nastavim?

Reklame

Pre dve godine, užasno sam se uplašila da će Džoni Mičel umreti od aneurizme. Tako danas idu stvari; pročitaš nečiji status na Instagramu, i znaš da nekog više nema. Pre nego što sam saznala da je ipak OK, srce mi je prepuklo. Džoni me je, kao Ema Tompson u Love Actually, naučila kako da osećam.

Sa sedamnaest godina, počela sam da slušam mamine i tatine ploče. Album Blue je naravno ostavio utisak na mene. Miles of Aisles mi je pokazao da zna šta je R&R. Clouds, i završna stvar Both Sides Now su mi za samo pet minuta predstavili esenciju ljudskosti. Ali stvarno me je promenio tek Song to the Seagull, debi album iz 1968. Deseta pesma, Cactus Tree, opisala je ženu koja putuje svetom dok muškarci posežu za njom i mole je da ostane, da ih voli.

Takvu priču nikad ranije nisam čula od žene. Kao svaki ambiciozni mladi autor, pokušavala sam da čitak Džeka Keruaka i Hantera S. Tompsona sa 15 godina. Prošla sam kroz bezbroj priča u kojima muškarac ostavlja ženu i porodicu da bi putovao svetom i širio vidike, nespokojni sanjar koji želi nešto više. Kad je Džoni to isto otpevala, sve ono što me je plašilo u vezi sa avanturom pokazalo se kao tačno: ako bi žena radila to isto, živela nezavisno i avanturistički, uporni muškarci bi je s vremenom zaustavili.

Džonin nemir, njena nespremnost da se skrasi, to mi je zvučalo realnije od Hanterovog meskalinskog mahnitanja. Možda je baš zato nikad nisu cenili koliko i Dilana ili Koena. Zato što muškarcu nije poželjna žena koja ga ne želi. Nije mu potrebna žena kojoj niko drugi ne treba.

Štaviše, ljudi često kažu da Džoni nije napravila značajni pomak ili potres u svetu muzike. Iako se smatra za jednu od najinventivnijih gitarista druge polovine 20 veka. Uvek isti argumenti: izgledala je previše slatko, previše nežno, pa sami tekstovi njenih pesama i nisu bili bitni. „Oduvek sam se borila protiv muškog ega", rekla je pre par godina u intervjuu za New York Magazine. „Dešava se da me uhvati nalet feminizma, a onda ne zgaze."

Kao i većinu žena, Džoni nisu dovoljno cenili – i još je ne cene – zato što je zvučala ženstveno.