FYI.

This story is over 5 years old.

Droge

Oda spremanju posle žurke

Ispoštujmo završni ritual vikenda.
Fotografija Bruno Bejli

Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE UK.

Postoje dva tipa opijanja. Jedno je čisto i stabilno, ono kad celu noć piješ isto piće i isto te radi, drugo je ono baš gadno, kad padneš najniže što se može pasti, na ivici si ambisa, tek sa prvim jutarnjim svetlom stenjući se odvučeš nazad u mučnu stvarnost.

Dan kasnije, ono čisto olešenje ume da padne još teže – ubija te mamurluk iako je samo od piva, boli te grlo, pun ti je nos. Sa druge strane, ono bukvalno zversko od kog se na par sati pretvoriš u medvedo-konjo-lava i tek negde oko osam padneš u krevet samo da bi se oko četiri popodne razbudio i ispovraćao; iz nekog razloga, ta teža varijanta razvaljivanja ume čoveka paradoksalno da razbudi, da mu unese energiju, kao kad se spremaš da skočiš a ni ne znaš da ti je bandži sajla izlizana. Adrenalin ti isklistira celo telo. Recimo da znaš o čemu pričam.

Reklame

Žurke se obično završavaju u istoj kući, ili tvojoj ili tvoj dobrog druga, eventualno – tek ponekad – u nekoj vukojebini u sivoj praznoj dnevnoj sobi potpunog stranca. Uvek tu bude nečiji kauč, temeljno isflekanih i ugnječenih jastuka. Uvek se nekako nađe i nečiji krevet, možda sasvim uredan pre nego što je sve počelo, ali sada natopljen raznim smrdljivim tečnostima. Čak i ako niko nije pušio, kuća će nekako uspeti da bazdi na dim kad god u njoj počneš da dolaziš svesti, da te prepoznatljivi miris podseti na topli dom.

Nedavno mi se desilo da sam terevenčio dva puta zaredom, prespojio kao za državni praznik, prvo od petka u četiri do subote u sedam (naručili smo picu oko trojke iz jedine picerije koja je bila otvorena, ali sam jedva jedno parče pojeo); a onda je usledila druga i potpuno nezavisna seansa, od subote u dva do nedelje u četiri (zgutao sam pola tablete pa mi je došlo baš ozbiljno da sednem, imao sam jaku potrebu da sednem, kao da sam tog trenutka izmislio koncept sedenja). Jasno, bio sam tako umoran posle duplerice da sam iz fundamenta želeo da umrem. Takođe sam uspeo da spizdim svu ušteđevinu koju sam u životu sakupio. Kosti su mi bile umorne, mišići umorni, koža i tetive i oči, sve umorno. Nozdrve užas, grlo užas. Sve mi neki crveni pečati izašli po licu. Toliko sam smrdeo da sam mislio da će upasti policija da me pendrekom potera pod tuš. Glava mi je pulsirala kao da sam do četiri ujutru puštao muziku sa blutut zvučnika. Da, raspao sam se potpuno, ali nekako sam preživeo.

Reklame

Ali kuća! Kuća. Kao da je bomba od konzervi piva eksplodirala posred dnevne sobe. Sve je smrdelo na trulu govedinu. Kosti kuće, cigle i grede, škripale su i stenjale kao da su još mamurnije od mene.

Ja rešavam oba problema, haos u glavi i haos u kući, tako što polako i sistematski krenem da spremam. I to je tema ovog teksta nad kojim šiljim pero: post-parti-spremanje (PPS), završni ritual svakog šenlučenja koji izgoni sve demone u etar koji ih je izrodio, pa se posle lakše diše. PPS se ne odnosi samo na usisavanje i metenje: PPS takođe pročišćava um, dušu, i karmički saldo.



Evo šta mi je od bančenja ostalo u kući:

– Konzerve u svim fazama razvoja: larve (prazna, blago ulubljena), čaure (300 ml mlake ustajale tečnosti), i leptiri (ekstremni raritet: puna, neotvorena, zaboravljena u gomili praznih, spremna za povratak u frižider).

– Hodnik preobražen u pepeljaru, prag se ne vidi od opušaka.

– Hladne i prazne kutije od pice, poluotvorene, nagnječene po sredini, fleke od masti u kojima bi neki prepoznali lik spasitelja.

– Salvete, temeljno zamašćene a onda uredno presavijene i vraćene na gomilu.

– Sivo-bela plastika koja je nekad davno sadržala konzerve piva.

– Plava kesa iz obližnje prodavnice. Crna kesa iz obližnje prodavnice.

– Plastika odlepljena sa pakle cigareta.

– Gomila majušnih zgužvanih kesica ili folija ili Loto tiketa.

– Otprilike milion upaljača, od kojih tačno nijedan ne radi.

– Poklopac od milkšejka iz obližnje radnje. Polupojedena čokoladica iz obližnje radnje.

Reklame

– Veliko neotvoreno pakovanje grickalica koje niko nije hteo ali su bile na promociji.

– Prazno pakovanje kupovne voćne pite, bahato rascepljeno, viri mu plastika, a iz nje zjapi praznina koja je nekada sadržala pitu. Ne sećate se ko je i gde to kupio i pojeo, ali dokazi su neporecivi. Neko je između svih onih lajni i flaša i Kilersa odlučio da kupi i pojede pitu a onda misteriozno nestao.

Ja za početak obično pokupim konzerve, čisto da se prisetim kakva je noć bila; izgleda da smo počeli od kvalitetnog kontinentalnog lagera, pa prešli na manje kvalitetan, pa su onda uletela neka jača sranja, da bi oko četiri kad više ništa nije radilo došao red na sve tečnosti koje smo mogli da nađemo po kući a da su imale kakav-takav procenat alkohola, od gorkih škotskih do slatkih japanskih likera. Poslednja flaša još stoji postojano na sred poda, kao monolit.

Početnička greška kod Post-Parti Spremanja je ono kad doneseš tanku zelenu kesu za reciklažu iz kuhinje u sobu, spustiš je na pod, i kreneš da u nju trpaš konzerve. Deluje razložno, lakše tako ide, ali pre ili kasnije ispostaviće se da je jedna konzerva bila skoro puna, da se pivo sad cedi kroz kesu, i da si napravio još veće sranje nego ranije. Znači, ne, nego lepo pokupiš konzerve u naručje, koliko god može da ih stane odjednom, i odneseš do sudopere gde možeš da ih isprazniš, eventualno propereš one koje deluju posebno lepljivo. Ima tu onaj trik kad zabodeš po prst u otvore na konzervama, što omogućava da ih lako poneseš bar osam. Topla preporuka. Takođe preporučujem da plastiku u kojima su konzerve stajale iskidaš na komadiće, kako ne bi završila u moru i oko vrata neke ribe.

Reklame

Sledeći korak su kutije od pica. Njih treba lepo poređati na gomilu pored vrata kako bi ih posle što lakše odvukao do kontejnera. Nemoj da pokušavaš da ih odmah odvučeš do kontejnera jer će neizostavno neki sapatnik sa kojim si lumpovao da se probudi par minuta posle tebe i u polusvesnom stanju, umesto da ti pomogne, krene da dobacuje „Nemoj da bacaš picu, poješću je kad ustanem.“ Ako ste slučajno naručili pice sa pilećim krilcima, koje su naravno ostala nepojedena, nemoj nikako da ih jedeš dan kasnije; samo ih umotaj duplo kako lisice ne bi pocepale kese, i pravac kontejner.

Zar se ne osećaš bolje kad ovako idemo korak po korak?

Sinoć je neko iz nekog razloga uzeo da pravi čaj supenim umesto kafenim kašičicama, pa ste bacali kesice iz šolja na tanjir na kom je još ostalo malo pirinča, i sad se to sve ulepilo, pa moraš da ga sastružeš u kantu. Peškir za ruke koji si gostima ostavio u kupatilu na vidnom mestu nekako je završio u kadi, sav umotan i natopljen. Na vodokotliću stoji jedna konzerva piva. Ne sećaš se kad ste tačno izgubili ljudskost i postali životinje. Neko je sinoć spustio konzerve piva u kesi na sto i odmah otkinuo prvu iz pakovanja, dok su ostale još bile u kesi. Taj neko si bio ti. Sećaš se? Baš čudno. Ne znaš da li si ikad ranije u životu bio tako žedan kao što si bio pre jedno šest sati.

Hteo bi da uzmeš da usisavaš po dnevnoj sobi, ali tamo neki mamurni ljudi tiho gledaju jutarnji program, tako da nećeš da im kvariš.

Polako ti sviće i u duši. Najbolji deo celog procesa je tu pred kraj, kad najzad savladaš planinu neopranih sudova. (Suludo je koliko ste ih zaprljali jer se praktično nije jelo a pili ste direktno iz konzervi, sad treba prebrisati bezbroj tanjira, isprati onu odvratnu šolju-pepeljaru, dezinfikovati dasku za seckanje, a tu je i nož čije sečivo je neko uspeo da umaže sosom i instant kafom.)

U dvadesetim godinama, čoveku organizam nekad prosto zahteva da se obeznani, da odvrne do kraja ventil kako bi popustio pritisak koji neprestano raste. Nekad ne želiš samo da se napiješ nego da se bezbožno oždereš, da se tako temeljno sjebeš da nestanu ona teška sidra koja ti fiksiraju karakter, da digneš ruke u vazduh i neka ide život. Bahanalije su dobre za duševno zdravlje, ali svaki put te obeleže. Zato gurni ruke u deterdžent i trljaj. Još malo pa će doći vreme za krštenje pod tušem, a onda ćeš da se pričestiš prženicama, a onda da se ogrneš svetom odorom u vidu velikog mekog duksera i počneš da beskrajno meditiraš na kauču gledajući fudbal. Posle par utakmica, bićeš sposoban da naručiš picu za ručak.

Sve je to deo rituala zabave. Rano zagrevanje, blagi baz, kompletno pijanstvo, dranje u taksiju, post-baz, svađa sa ortacima, nepodnošljivi umor, dodavanje gasa, pa zora, pa crnilo, pa smrt. Posle svega sledi PPS. Spremanje je deo žurke bar koliko i pijana vožnja do bankomata u pola noći. Spremanje je tvoja nedeljna misa. Ukaži joj poštovanje koje zaslužuje.