FYI.

This story is over 5 years old.

Fobije

Ja i moja ekstremna fobija od dodira

Dvadesettrogodišnji Ej Džej objašnjava kako mu je haphefobija (strah od fizičkog kontakta) uticala na ljubavni život.
via Flickr/Emily P.

Haphefobija je kategorija u koju spada strah od dodirivanja, kako stranaca tako i prijatelja, čak i intimnih partnera. Haphefobi ne podnose da dodiruju ili da ih se dodiruje. Obično nije vezano za strah od bacila i zaraznih bolesti (to je nešto drugo, misofobija), već se radi o zaštiti privatnog prostora.

Da bismo ustanovili kako ljudi žive sa ovim poremećajem, obratili smo se 23-godišnjem Ej Džeju, grafičkom dizajneru iz SAD. On govori o tome kako je fobiju otkrio, kako mu ona utiče na ljubavni život, i koliko ljude vređa to što odbija da ih dodirne.

Reklame

Tuđ dodir me zaboli. Teško je objasniti stvari bolje od toga. Do nedavno, mogao sam da se setim svakog dodira koji sam u životu iskusio: koji deo tela mi je ko dodirnuo, šta je trebalo da uradim da bih taj dodir izbegao… Svega se sećam jer postajem izuzetno napet kad mi se neko približi. Ako me baš pipnu, gotovo da peče. Dugo potom osećam njihovu ruku na delu tela koji su dodirnuli. Osećam se kao da su me napastovali, moram da se potrudim da razmišljam o nečemu drugom. Jednom mi je drug rekao da mu je smešno kad gleda kako se ja probijam kroz grupu ljudi, kako se izvijam da bih izbegao slučajni kontakt.

Celog života se tako osećam, ali tek sam u prvoj godini srednje shvatio da imam problem kad je izašla ona glupa video kampanja u kojoj se nude „besplatni zagrljaji". Posle sam studirajući psihologiju naišao na termin haphefobija. Odmah sam počeo svima to da pokazujem i govorim „Jel' vidite? Lepo sam vam rekao da postoji!"

Pročitajte još:

Roditelji mi nisu verovali, pričali su da je „ljudima potreban dodir" iako ni sami nisu preterano voleli da fizički iskazuju osećanja. Prabaku po majci je porodica iza leđa zvala „Nedodirljiva". A i mama i tata mislim da su me zagrlili ukupno možda desetak puta u životu, i nikad me nisu poljubili u obraz. Štaviše, kad sam bio mali jednom prilikom sam čuo mamu kako telefonom priča nekome koliko joj se gade majke koje stalno cmaču svoju decu. Nikad nisam sumnjao da me voli, ali ni ona prosto nije volela dodir.

Reklame

Haphefobija je uticala na sve moje veze sa ženama, mada mislim da one bolje reaguju na mene nego na većinu muškaraca. Možda zato što osećaju da me seks nimalo ne zanima. Mnoge pretpostave da sam gej. Ne znam kako je to biti žensko, ali reklo bi se da im sa svih strana prete tipovi koji bi hteli da ih ispipaju, što meni zvuči užasno.

Ali to što ne volim dodir ne znači da nemam seksualni nagon, već da mogu ga ispoljim samo kad sam potpuno opušten. Jednom su mi drugovi rekli da treba neka devojka da prespava kod mene pošto je pijana pa ne može da vozi. Nisam to tada razumeo, ali pokušali su da mi je nameste. Upravo zbog takvih situacija, iz predostrožnosti sam nosio prsten na domalom prstu. Rekao sam joj da sam oženjen, da će morati da spava na kauču. Ni tako nisam mogao oka da sklopim iz straha da će mi se ušunjati u krevet radi seksa.

Imao sam par bliskih prijateljica za koje sam bio romantično zainteresovan, pa bih se odvažio da pokušam seks. Srce mi je toliko lupalo da nikad nisam osetio zadovoljstvo u samom činu. One su mislile da je problem u njima, pa sam počeo da koristim alkohol radi opuštanja. Posle bih mogao da im kažem da zbog piva nisam uspeo da ejakuliram.

To me je između ostalog odvelo u alkoholizam, pa sam upoznao jednu medicinsku sestru. Ona bi pružila ruku i rekla mi da smem da je dodirnem, da je u redu, da nije strašno. Šalila bi se da bih se ja opustio. Na kraju smo se venčali. Ne znam kako bih uspeo zbog nje. Moja žena ima dvoje dece; živeo sam sa njima dve godine i nikad ih nisam dodirnuo, čak nam se ni ruke nisu usput očešale.

Reklame

Jednom sam u baru video prijatelja kako se u prolazu oslonio nekome o rame, i pomislio „Vidi ga, uh, što ja ne mogu tako". Ali ne mogu. Kad znam da ću se naći u gužvi, obično se prvo napijem. Ako to nije moguće, onda imam običaj da pričam sa psom koji ne postoji – mislim, nije da čučnem i pravim se da mazim psa koji nije tu – samo šapućem nešto u sebi. Ne znam zašto mi to pomaže, ali eto. Dešavalo mi se da ljudi primete da nešto mrmljam, ja im samo kažem da pevušim. Nekad me čak pitaju koja je to pesma. Ruke obično držim prekršteno, ali trudim se da se svima prijateljski smešim, da se smejem kad god neko kaže nešto duhovito. Ipak, te dve stvari zajedno čine da izgledam kao psihopata.

Prilično vešto izbegavam dodir tako da nemam više problema. Radim kao grafički dizajner ali trenutno hoću da se prekvalifikujem na programiranje jer je tu minimalan kontakt sa klijentima. Kad god mogu plaćam karticom umesto keša. Ako moram da vratim sitan novac, samo ga odgore pustim da im padne u dlan, a kad ga oni meni vraćaju tako postavim ruku da i oni meni sipaju kusur u dlan.

Ipak, ne može se sve kontrolisati. Jednom mi je šefica dala božićnu čestitku i zagrlila me. Ja sam se povukao, podigao ruke uvis, i objasnio da ne mogu ja nju da zagrlim. Video sam da joj je to teško palo, a još kad sam otvorio čestitku i video da mi je dala solidnu stimulaciju, bilo mi je posebno krivo.

Juče kad je moja tašta plakala, prišao sam joj i pokušao da je potapšem po ramenu, ali uspeo sam samo da je bocnem jednim prstom.

Dug je ovo put. Da se nisam doveo u red, sigurno bi mi jetra već propala od pića. Često se osećam izolovano ali šta se tu može – radije ću da stojim po strani nego da me neko pipa. Još uvek počinjem da se borim protiv ovog problema, videćemo dokle ću stići. Moj tata je u pravu, ljudima je dodir neophodan. Samo da se nekako naviknem na njega.

Gledajte: