FYI.

This story is over 5 years old.

Mentalno zdravlje

Zašto sam se plašila samoće i kako sam je prihvatila

Nećeš umreti sam, neko te je voleo, neki trag je postojao. Ne drami!
8517715897_4681c679ed_o (1)
Flickr korisnik:

Katarina Roccella

Ovo nije standardna priča koju mogu da ispričam tek tako, koju mogu da sednem i napišem zbog novca, jer mi je to posao ili zato što je zabavno. Ovo je priča koje se plašim i znam da nisam jedina, zato je vreme da ona dođe do očiju onih koji se plaše samoće. Jer samoća može biti najstrašnija stvar na svetu, zar ne?

Kada sam prelomila da želim da pišem o samoći, potajno sam se nadala da to neće biti prihvaćeno kao ideja vredna pomena, ali kako se kockice u životu poklapaju na najčudniji način, taj trenutak suočavanja se desio u godini koja je bila jako teška za mene kada je ova tema u pitanju.

Reklame

Ali da počnemo od početka.

"Sam sam se rodio/la sam ću i da umrem"

U našoj kulturi je ta gordost iz koje proističu ove fatalističke izjave. Jesmo se rodili sami, umrećemo sami, kada nas nešto boli, boli samo nas, kada smo gladni ne jede neko drugi umesto nas, ali opet nismo dovoljni sami sebi.

Emancipacija nam konstantno donosi predivne stvari, ali i velika očekivanja kada je samoća u pitanju, pa su izjave poput "važno je da budeš okej sama sa sobom, da bi bila okej i sa drugima" ili "osećaj privlačnosti ne treba da zavisi od pažnje osobe prekoputa tebe", koliko god bile apsolutno istinite, podigle ulog koji nas vodi u anksioznost. Nisi se rodila sam/a, neko te je stvorio, neko te je dočekao. Nećeš umreti sam, neko te je voleo, neki trag je postojao. Ne drami!

Anksioznost

Kada sam pre dve godine krenula na psihoterapiju, glavni okidač su bile anskioznosti praćene učestalim napadima panike, koje nikako nisam mogla da prevaziđem sama. Kako se intenzitet tog osećaja povećavao, sve sam više hrlila ka ljudima oko mene. U potrazi za konstantnom utehom sam upala u limbo sačinjen od nemogućnosti da provodim vreme sama. Činjenica da ću posle posla doći u prazan stan me je toliko užasavala da sam provodila sate i dane sa ljudima sa kojima zapravo nisam želela da budem, dok me je paralelno izjedao osećaj krivice zbog čega to dragoceno vreme ne iskoristim radeći stvari koje volim. Vremenom je umor nadvladao strah. Najgluplje moguće rešenje, jeste da se umoriš od svog života. Tu na scenu u svom kitnjastom kostimu nastupa depresija.

Neko me posmatra

Terapija nije davala rezultate, makar ne one koji su činili da se osećam bolje. Konstruktivizam je spor i bolan proces, kako za pacijenta tako i za njegovo okruženje i potrebno je mnogo rada i truda sa obe strane. Srž mog problema je bio strah od samoće, koji može da se tumači na bezbroj različitih načina, od trauma vezanih za najranija sećanja, preko hormonskih disbalansa pa sve do onog najuniverzalnijeg – straha od smrti. To poslednje je imalo dosta smisla, jer sam hipohondar tip B. Da preciziram: hipohondar tip A je osoba koja za svaku sitnicu ide kod lekara – dakle osoba koja se suočava sa problemima, dok je hipohondar tip B osoba koja "zna" da ima neku strašnu bolest, ali kod lekara odlazi samo u hitnim slučajevima i očigledno ta osoba ima problem sa suočavanjem. Kao hipohondar tip B, svaki problem postaje neopisiva duševna bol, koja u kombinaciji sa ponosom i arogancijom prerasta u očekivanja da bliski ljudi rešavaju probleme umesto tebe. Jer eto, ti si previše dobar za bavljenje tim glupostima ili će prosto neko drugi uraditi nešto za tebe, dok se ti baviš izbegavanjem drugih stvari.

Reklame

Vremenom sam postala master za izbegavanje sopstvenih problema, ali je postojao jedan koji nisam mogla tako lako da izbegnem – a to je osećaj nečijeg prisustva kada sam sama u prostoriji, posebno noću. Verujem u intuiciju, ne mislim da imam šesto čulo, ali se takođe užasavam horor filmova. Dakle, moj strah nije dolazio eksterno, već me je vrebao kad god bih ostala sama. Iz sopstvene kuće, iz mene. E sada, zamislite život sa takvom osobom! Sve je predivno dok postoji osećaj (fizičke) sigurnosti, ali kada to izostane, javlja se nekontrolisani panični strah.

Usamljenost u odnosima

I koliko god bila okružena ljudima koji su tolerantni, imaju razumevanja i otvoreni su za komunikaciju, neki glupi ponos mi nije dozvoljavao da svoj (dečiji) strah ikome priznam. Razgovor o intimnim temama mi nikada nije bio problem, ali ovo me je izjedalo. Ne samo iz osećaja sramote i želje da ideju o sebi živim, već i zbog toga zato što sam uvek morala da nađem izgovor za svoje nekontrolisano ponašanje i da ubedim sebe da su ti zamenski razlozi, zapravo moja istina. I kako su meseci seansi prolazili, te stvari se nisu menjale, osvestila ih jesam, ali se nisu menjale. To je momenat u kome naša sopstvena samoća, za koju mislimo da je nešto samo naše, postaje tuđa muka. Koliko god tolerantna da je osoba koju imate pored sebe i koliko god da vas voli, garantujem vam da ne postoji čovek koji će moći to večno da hendluje. Posebno ukoliko ni nema pojma o čemu se tu zapravo radi.

Prvi put kada sam svom partneru priznala u čemu je problem u meni je izazvao osećaj gigantskog olakšanja, ali to nije dugo trajalo. Kada vas neko voli, on želi da vam pomogne. I tu se opet susrećemo sa suočavanjem.

Reklame

"Sve može samo nemoj to, pa ja sam mislila da ćeš ti zauvek da me bejbisituješ iako mrzim i sebe i tebe zbog toga"– to pomislim, ali ne izgovorim na glas.

Kada počneš da odbijaš tuđa rešenja, jer se plašiš ili ta osoba prosto ne može da razume osećaj koji kulja u tebi, tada počinješ da se zatvaraš u sebe. Tada se osećaš samo u odnosu. A samoća u odnosu je najgora stvar koja jednoj vezi može da se dogodi i koliko god da je u odnosu dvoje ljudi – to je samo tvoja odgovornost.

Ubiću se!

Osećaj iskonske usamljenosti je večni mrak u kome ne možeš da zamisliš ni kako svetlo izgleda, a kamoli da ga uključiš (spojler: prekidač je u tebi). Iz beznadežne situacije straha od ostavljanja, manjka samopouzdanja, smrti, fizičke samoće prosto ne vidiš izlaz, jer jebiga sve je crno. Onda ljudi krenu da te osuđuju, jer prosto im nije jasno, pa do juče si bila ok (Nisam!).

Potreba za podrškom i razumevanjem poprima nivo davljenja u plićaku, očekivanje da sam sebi pomogneš i osećaj napuštenosti se uhvate za ruke i kao đavoli igraju oko tebe, davajući ti jedno jedino rešenje – Ubij se!

I tako dva leta u nazad, sedim u kuhinji svog stana i plačem, ne znam ni sama zašto, pijem vino i sve je tako patetično. Kada sam završila flašu, shvatila sam da mi pomisao da oduzmem sebi život stvara neverovatan osećaj mira. Kako bih to mogla da izvedem? Ne smem da isečem vene ili skočim sa zgrade, kakve sam sreće samo bih polomila vrat i ostala biljka do kraja života. Znam! Nagutaću se lekova, bilo kojih, svih lekova koje imam u kući. A onda i pre nego što sam ustala da išta pokušam, ta osoba čije prisustvo osećam, ta osoba koje se plašim, mi udara šamar. I ja počinjem još više da plačem! Zašto? Zato što me je činjenica da uopšte razmišljam o tome, uplašila više nego bilo koji strah od samoće ikada.

Reklame

To je trenutak u kome je moja terapija krenula u pravcu za koji sa ove distance mogu da kažem da je bio ispravan.

Oduzimanje života nikada nije rešenje i ta floskula koju tako olako koristimo u svakodnevnoj komunikaciji treba da nestane sa lica zemlje.

Čak i u najgorim trenucima postoji svetlo, nekada se pojavi pre, nekada kasnije, ali svaki tunel ima izlaz. Sve je stvar percepcije i uvek, uvek postoji rešenje.

Jastva

Jastva ili sopstva su termin koji se ne upotrebljava često van psihologije ličnih konstrukata. To je princip koji ću pokušati da objasnim što plastičnije. Dakle, svako od nas u sebi nosi onaj broj ličnosti koji izabere, taj broj varira u odnosu na životnu fazu. Ja sam izabrala tri ličnosti: to su "sigurni", "maštoviti" i "obični". Svaki od njih nosi neki sklop vrednosti, a zajedno funkcionišu ili ne. U mom slučaju "maštoviti" je bio najdominantniji i donosio je najviše nemira u "kuću" u kojoj su svi živeli. Pišem u prošlom vremenu zato što smatram da je to deo moje bliske prošlosti, i ta jastva su zamenila neka nova. Maštoviti je uplašen, od sebe, od svog talenta, želja, svojih vrednosti i jako je arogantan u kontaktu sa drugim jastvima. Ovaj "ogled" može biti od velike koristi svakoj osobi koja prolazi kroz sukob sa samim sobom, jer na taj način sopstvene mehanizme stavlja u treće lice. To je kao kada znamo da damo nekome dobar savet, ali kada smo u sličnoj situaciji ne umemo da je racionalno rešimo, jer smo pod uticajem emocija. Zašto pričam o ovome? Zato što je strah od samoće usađen u svima nama, neko se plaši da bude sam u stanu, neko se plaši da bude singl, neko se prosto plaši da bude to što jeste, a ovo je fantastičan korak ka rešavanju potencijalnog problema i ne mora da uključuje stručnu pomoć. Potrebno je samo vreme i iskrenost prema samom sebe, a nakon toga i prema okruženju.

Reklame

Kupatilo

Maštoviti je od cele kuće izabrao kupatilo za sopstveni prostor, iz njega retko izlazi, u to kupatilo ne ulazi niko. Kada je anksiozan sedne na pod, kada nije gleda se u gledalo, kada se bori sa strahom pusti vodu da teče. U stvarnom životu svako od nas ima sigurno mesto, bilo ono kupatilo, automobil, klub ili zagrljaj bliske osobe – to mesto postoji. Samo ga treba naći. Ultimativni cilj je pronaći to mesto u sebi. Jer hej, zar ti sam sebi nisi najbolje društvo?

Gubitak (kontrole)

Kada se strah od samoće materijalizuje? Kada to ne očekuješ. Strepiš, plašiš se, ignorišeš i stvaraš mehanizme, ali postoje situacije u kojima iluzija kontrole izostane. Raskidi, odlasci, bolesti i smrti bliskih osoba. Ljudi prosto nestaju. Ti makro momenti su floskularno (da li je ovo uopšte reč?) rečeno – pokloni, koji te vraćaju sebi. I nikakva eksterna pomoć te nikada neće negovati kao što možeš negovati samog sebe.

U ekstremnim situacijama poput ovih gore navedenih, postoji trenutak kada se umorimo od drugih ljudi i pustimo da anksioznost procveta. Plodovi anksioznosti se zovu suočavanje.

Nekoliko godina unazad sam "iskusila" smrt jako bliskog prijatelja - najdivnije i najpozitivnije žene na svetu. Žene koja je uvek bila tu i koja je u mom životu bila sidro sigurnosti, a onda sam jednog popodneva čekala trolu broj 41 i dobila poziv koji me je izbacio iz koloseka. Ona više nije bila tu.

Strah je postao toliko nebitan faktor. Ko sam ja da se u takvom trenutku bilo čega plašim? Kako mi uopšte pada na pamet da mislim na sebe? To je trenutak u kome strah postaje briga, podrška, ljudskost, tuga i staloženost. To je pokazatelj da je strah oružje sa velikim potencijalom metamorfoze. A do nas je u kom obliku želimo da ga iskoristimo.

Reklame

Strah od samoće u svim njegovim oblicima se često javlja i kao osećaj griže savesti. To je proces promene i znak da si na pravom putu. Griža savest je potcenjena i percipira se kao loše osećanje. A to zapravo nije, to je momenat u kome praviš izbore koje ranije nisi (smeo). Svaki put kada imaš osećaj griže savesti, ne bežiš od sebe, već ka sebi.

Moja smešna strana depresije

Samoća je lepa

Kada pogledam tekst iznad ili kada samo razmišljam o ovoj temi, drago mi je da mogu da kažem da je to sve iza mene. Ne predaleko, ali dovoljno da mogu da se okrenem i pogledam tom strahu u lice. Samoće se plašimo, jer se plašimo sebe, plašimo se uspeha ili neuspeha, plašimo se ko će šta reći. Plašimo se osuđivanja i toga da budemo ono što jesmo. I sve dok gajimo ideju o sebi, sve dok je kupamo i češljamo, ta ideja će biti sve ružnija i prljavija, jer lepota svakog bića na ovoj planeti je u njegovoj posebnosti. Kada naučiš da kažeš "ne" izborima proizašlim iz straha, kada kažeš idem sama u bioskop jer to volim, izaćicu iz sale ukoliko budem anksiozna, baš me briga da li ljudi negoduju što ustajem u ključnoj sceni, kada kažeš "hej neću u dubinu jer se plašim, jebiga plašim se, nisam još spremna da izgubim tlo pod nogama", kada kažeš "idem kući jer mi se suštinski baš tamo ide, ne ide mi se na piće sa poznanicima" – tada i samo tada strah od samoće prestaje, tada naučiš kako da zagrliš samog sebe i saznaš koliko možeš. Tada na osećaj "ubiću se", možeš da gledaš kao na neko iskustvo koje je samo tvoje i koje ćeš moći da iskoristiš da pomogneš sebi i drugima, jer niko ne oseća ono što osećaš ti.

Samoća je zaista lepa, donosi mir i inspiriše te da stvaraš, da ideš kroz život koji ti se ne dešava, nego ga svesno biraš. A to je nešto zaista neprocenjivo.

I za kraj, u redu je plašiti se, strahovi su urođena sredstva samokontrole, koja dolaze i prolaze, ali šta je najgore što može da se desi? Strahovi. Oni prestanu da nas proganjaju kada mi prestanemo da bežimo od njih. I što bi Bajaga rekao "Ovo je strašno velik grad i zato nema razloga da budeš sam u njemu". Osim kada to zaista ne poželiš. Veliki je car taj Bajaga, ali i on se plaši samoće.