FYI.

This story is over 5 years old.

fenomeni

Oružana pljačka mi je uništila odmor u Evropi, potom život

Ponekad su psihološke posledice traume strašnije nego kad vam prete oružjem.
Leva slika posredstvom Wikipedia Commons, desna posredstvom autora

Ovaj članak prvobitno je objavljen na VICE Kanada.

Bilo je to moje poslednje veče u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije, gde sam živeo mesec dana u sklopu tromesečnog radnog odmora. Otišao sam sa prijateljeve žurke veoma pijan, u tri ujutro. Izašao sam iz taksija na Aveniji Rustaveli, glavnoj saobraćajnici u užem centru, oteturao do studio apartmana koji sam iznajmljivao i onesvestio se u krevetu.

Nekih sat vremena kasnije, probudilo me je lupanje na mojim vratima. Pogledao sam kroz prozor i video mladu ženu, samu, u dvorištu vekovima stare stambene zgrade u kojoj sam odseo. Vikala je nešto na gruzijskom, nisam je razumeo, ali je zvučala uznemireno. Otvorio sam vrata i pitao je šta nije u redu. Pokušala je da se probije unutra, uglavivši se u dovratak dok sam ja pokušavao da zatvorim vrata. Dva muškarca dotrčala su iza ćoška, probila se u moj stan i oborila me na pod. "Daj nam novac!", vikali su na engleskom.

Reklame

"Uzmite sve što želite", molio sam ih. U novčaniku sam imao samo 20 gruzijskih larija, što je ekvivalent osam dolara — dnevnica za mnoge Gruzijce, ali svakako nedovoljno da opravda provalu u nečiju kuću. Napadači su postali sve agresivniji. Jedan od muškaraca zgrabio je veliki kuhinjski nož sa pulta i pritisnuo mi glavu uz zemlju, uporno zabadajući nož u pod svega nekoliko centimetara od mog lica, i zahtevajući još novca dok su drugo dvoje prevrtali moj stan.



Povukao mi je glavu pozadi i čvrsto prislonio nož uz grlo. Devojka mi je dala papir i olovku, zahtevali su da napišem PIN kod za sve svoje kreditne kartice, dali mi moj telefon i naredili mi da ukucam šifru. Resetovali su mi telefon na fabrička podešavanja (pretpostavljam da ne bi mogao da bude praćen sigurnosnim aplikacijama), odveli me u kupatilo, zatvorili vrata i ugasili svetlo.

Kad sam izašao, više ih nije bilo, a moj stan je bio ispreturan. Sve od vrednosti bilo je ukradeno — moj pasoš, kompjuter, telefon i naizgled bezvredne stvari kao što su moj kaiš i par jeftinih patika.
Otišao sam do susednog luksuznog hotela u stanju šoka i zamolio recepcionera da pozove policiju, koja se pojavila ubrzo posle toga i odvela me u stanicu, gde sam proveo petnaestak sati dajući izjave i popunjavajući formulare, što je sve moralo da bude detaljno prevođeno sa engleskog na gruzijski i obrnuto.

Gruzijska privreda je po evropskim standardima siromašna, a turizam je jedna od njenih unosnijih delatnosti. Zločini nad turistima, pogotovo Zapadnjacima, shvataju se ozbiljno. Policija je tokom istrage naizgled uradila sve što je bilo u njenoj moći i uhvatila počinioce već narednog dana. Vraćeno mi je sve osim nekih sitnica — uključujući moje patike, koje mislim da je jedan od napadača nosio dok je stajao u redu za prepoznavanje.

Reklame

Izgledalo je kao da je pravni postupak ubrzan zbog mene i mogao sam da napustim zemlju već dva dana posle pljačke. Rečeno mi je da su lopovi priznali zločin i pristali na četvorogodišnju zatvorsku kaznu, plus mogućnost uslovne kazne. Prijatelji i rodbina su mi poslali gotovinu i kupio sam avionsku kartu za Istanbul.

Pošto sam već bio platio prevoz i smeštaj, nastavio sam da putujem naredna dva meseca, ali nisam siguran zašto sam to uradio. Malo mi je toga od atrakcija i turističkih prizora privlačilo pažnju. Lutao sam besciljno i dekintirano po Rimu. Nisam išao na ture niti sam nogom kročio u muzej. Odabrao sam da pijem sam u baru u Krakovu umesto da posetim Aušvic — što je bio glavni razlog zašto sam uopšte otputovao u Poljsku. Proveo sam tri nedelje u Budimpešti jedva izlazeći iz stana koji sam iznajmio.
I dalje ne mogu do kraja da artikulišem kakav je efekat napad imao na mene nakon što sam se vratio u Toronto. Krenuo sam na terapiju po savetu najbližih. Mom terapeutu je bilo teško da postavi dijagnozu, ali mi je rekao da ne bolujem od PTSP-a. Nisam imao problema sa spavanjem niti noćne more. Nisam proživljavao napade anksioznosti niti flešbekove. Nisam dobio objašnjenje za to kako se osećam — najbolja etiketa koja mi je ponuđena bila je da su moje mentalno stanje "zaostali simptomi u vezi sa doživljenom traumom."

Osećao sam se izopšteno iz društva, kao da niko ne razume kroz šta sam prošao, što je dovelo do toga da manje saosećam sa drugima. Smatrao sam da je svako ko nije doživeo traumatski događaj kakav sam ja doživeo naivan ili kukavica. To je u meni izazivalo bes. Bes je postalo moja stalna emocija u trenucima stresa.

Reklame

Ponekad bih mislio da je sve u redu, i da sam i dalje onaj stari veseli ja, pre nego što bih poklekao pod napadima duboke depresije. Krenuo sam da se provodim u pokušaju da izlečim samog sebe. Pio sam svake noći, i sve češće uzimao koku i MDMA. Sve sam više počeo da se ponašam neuračunljivo i autodestruktivno. Prijatelji su komentarisali kako sam postao samouveren i srdačan otkako sam se vratio sa putovanja, ali su pomešali samopouzdanje sa gubitkom svake samokontrole. Kad bih odlazio na događaje, ljudi bi tražili da im ispričam svoju potresnu priču, samo ukoliko mi je prijatno da o tome govorim. Rekao bih im da je to u redu i udovoljio im. Zbog pažnje koju su mi ukazivali osećao sam da je vredelo proći kroz to iskustvo. Zbog te pažnje sam se osećao posebno, zanimljivo i hrabro, dok sam uporno sebe ubeđivao da napad na meni nije ostavio nikakvog traga, potiskujući svoja prava osećanja. Kad sam svoje iskustvo podelio sa većinom poznanika, ta pažnja počela je da opada. Nakon toga sam se osećao još usamljenije.

Slika sa odmora Nika Martinela u Rimu

Nastavio sam da se odvaljujem svim i svačim. Odlazio bih na žurke ili u barove veseo i dobro raspoložen, ali bih posle toga plakao sam, ponekad kod kuće, ponekad u javnosti. Bio sam jadan.
Jedne noći sam ostao sam na parkiralištu, pijan, i pokušao da otključam bicikl kad mi se ključ zaglavio u bravi. Mrdao sam ključem tamo-vamo, ali brava nije popuštala. Pukao mi je film i počeo sam da udaram pesnicom i nogama u zid što sam jače mogao urlajući neartikulisano. Pao sam na zemlju, krenuo da se koprcam, sve vreme urlajući i ridajući nekontrolisano. Borio sam se za dah sve dok nisam ostao bez njega. Ubrzo sam shvatio da sam okružen policajcima. Pitali su me da li sam uzimao droge, da li imam suicidalne želje ili moram da idem u bolnicu. Odbio sam pomoć. Ispričao sam im šta sam doživeo i kroz šta prolazim. Jedan od policajaca mi je rekao da se takvi slomovi sve vreme dešavaju policajcima.

Reklame

Odvezli su me kući u policijskim kolima. Bilo me je sramota. Bacakanje po asfaltu bilo mi je strašnije nego kad su mi pretili smrtonosnim oružjem. Ništa ne može do kraja da opiše koliko je jezivo izgubiti kontrolu nad sopstvenim razumom. Nakon toga, postao sam paranoičan da će mi se to ponoviti. Odlučio sam da dovedem svoj život u red.

Kad vas ljudi doživljavaju kao istraumiranu žrtvu, kažu vam da nema šanse da se izlečite sami. Morate da idete na terapiju. Možda sam škrtica, naivan ili glup, ali nisam želeo da dajem hiljade dolara na terapiju, kad još sam od sebe nisam pokušao da uspostavim kontrolu nad sopstvenim životom.
Prošlo je osam meseci od napada a nedavno sam napunio 30 godina. Trudio sam se da uvedem stabilnost i disciplinu u svoj život i da se osećam mentalno sabrano. Počeo sam da vežbam, zdravo da se hranim i smršao sam 10 kila. I dalje pijem više nego što bi trebalo, ali se osećam sve bolje i kontrolišem svoje impulsivno ponašanje. Ne idem na terapiju zato što to ne želim. Ako sve opet pođe po zlu, možda ću i otići. Ne znam kako drugačije da objasnim zašto se ne lečim onima koji mi to preporučuju, ali verujem u svoju odluku, a to je jedino važno. Znam da nisam sve do kraja razrešio. Ali to ne znači da nisam spreman za još jedan odmor.

Još na VICE:

Pravio sam se da sam turista kako bih testirao beogradsku ljubaznost

Poseta plaži iz filma "Plaža" mi je ubila devojačke snove

Dobrodošli u Černobilj: jedinstveno mesto za odmor