​Bila sam psiholog u Centru za lečenje ebole u Liberiji

FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Bila sam psiholog u Centru za lečenje ebole u Liberiji

Dr. Tereza Džons je klinički psiholog iz britanskog grada Bristola. Ova  26-godišnjakinja je upravo provela mesec dana u Centru za lečenje ebole koju vodi organizacija Lekari bez granica u Monroviji, glavnom gradu Liberije. Živela je u zemlji kada je izbila epidemija i dok je radila u centru, upravljala je tročlanim psihološkim timom koji je pomagao osoblju. Evo kako opisuje uobičajen radni dan u Centru.

Reklame

Kao što možete i da zamislite, veoma je teško raditi sa ebolom i žrtvama ove bolesti za koju još uvek nije pronađen lek i od koje umire oko 70 odsto svih zaraženih. Sve što je medicinski tim Lekara bez granica u stanju da uradi je da pruži podršku i negu kako bi ljudi imali najbolju moguću šansu da savladaju virus – najteži je posao imunološkog sistema samih pacijenata.

Zbog toga se često dešava da izuzetno stručni doktori i medicinske sestre, koji su navikli da čine čuda, počnu da doživljavaju ono što rade kao uzaludno. Moj posao se najvećim delom sastoji u tome da ljudima koji rade na suzbijanju ove bolesti dam punu podršku kada su njihova zaduženja u pitanju. Doktori treba da znaju da je sve što urade – i to što daju pacijentu čašu vode ili reč podrške ili što izdvoje neko vreme da mu postave par pitanja – u suštini veoma vredno, iako bi to bi u njihovim očima moglo da izgleda kao sitnica. Svoj posao vidim kao način da pomognem kolegama – počev od onih koji rade sa ljudima, pa do tima zaduženog za sahrane – i saznam šta je ono što im je potrebno da bi i dalje dobro radili.

Svaki dan se radi punom parom. Počinjemo jutarnjim sastankom u sedam sati, a ja lično praktikujem da na posao svakoga dana dolazim u istoj vrsti odeće, kao što nalažu stroga higijenska pravila  Lekara bez granica. Najčešće nosim farmerke jer je potrebno da imate uzane pantalone koje ne dodiruju pod prostorije, zatim dugačke čarape, jer kad nosite propisane čizme, ne smeju da se srozavaju.

Reklame

Ako radite u zoni visokog rizika sa pacijentima koji boluju od ebole, morate nositi zaštitnu opremu u koju spada i „odelo za astronaute", što predstavlja dodatno opterećenje. Rad je izrazito timski i ljudi moraju da paze jedni na druge dok se oblače i svlače i ne skidaju pogled sa kolege da bi se uverili da se neće dogoditi ništa što bi moglo da ugrozi njega ili nju.

Zdravstveni radnici zaduženi za ebolu opremaju se pred ulazak u izolovano odeljenje za lečenje ove bolesti. Fotografija preuzeta sa CDC Global

Članovi tima na sastanku i doručkuju i tada se razgovara o svemu što se u centru desilo tokom prethodnog dana: koliko ljudi je pušteno kućama, koliko ih je umrlo, koliko slobodnih kreveta imamo i koliko pacijenata ćemo primiti.

Nakon što se jutarnji sastanak završi, minibusom se odvezem do bolnice. Bolnički kompleks nalazi se na otvorenom i sve aktivnosti vezane za pacijente obavljaju se u šatorima. Bolnicu stalno proširujemo da bismo mogli da primimo više ljudi, tako da timovi neprestano rade na tome da podignu nove šatore i obezbede dodatni prostor.

Sam centar je podeljen u zone niskog i visokog rizika. Nivoi higijene se razlikuju na svakoj od ovih etapa i morate redovno prati ruke, noge i čistiti čizme dok se krećete u tom prostoru. Ja lično ne idem u zonu visokog rizika, mada moje kolege zadužene za psihološku negu bolesnika to rade. Najčešće obilazim zonu niskog rizika pošto se moj radni prostor nalazi uz ivicu bolničkog kompleksa. Ruke perem hlorom više od 30 puta dnevno.

Tim za psihološku podršku nalazi se u šatoru koji je unutar kompleksa, da bi ljudi mogli lako da svrate na seansu. Ako se tog dana dogodio neki težak incident, često posle toga održimo grupno savetovanje. Tokom dana se uvek vode sastanci sa drugim supervizorima kad god se pokrene neko od pitanja vezano za dobrobit zaposlenih.

Reklame

Saznali smo da veliki deo našeg lokalnog osoblja ima problema kod kuće: neki su sudskom odlukom isterani iz domova, dok su drugi doslovce izbačeni iz zajednica samo zato što su zdravstveni radnici. Stoga moj tim drži i psihološka savetovališta u koja poziva članove zajednica i porodica da bismo sa njima razgovarali o centru i bezbednosnim procedurama koje smo uspostavili zbog sigurnosti našeg osoblja.

Kad dođe vreme ručku, svi se vraćamo u naš šator. Vodim računa o tome da redovno jedem, pošto sam ceo dan na nogama. Za ručak se služe uglavnom lokalna riba i zeleno povrće. Najčešće imam sastanke sa kolegama koje rade u kadrovskoj službi i administraciji, jer tako znam čemu treba da se posvetim kad je osoblje u pitanju. Najvažnije mi je da svima u centru pružim nadu, optimizam, humanost i dostojanstvo.

U simptome ebole spadaju povraćanje, dijareja i ponekad krvarenje. U pitanju je bolest koja čoveka lako može da liši ljudskog dostojanstva, dok naš tim psihologa sa svoje strane daje sve od sebe da ga povrati.

Pošto mi je posao da obilazim ljude, nemam puno vremena za predah. Na kraju dana, mnogi se osećaju krivim što napuštaju kompleks, ali na neki način pobegnem od toga tako što sam dostupna i uveče za one koji žele da svrate da popričamo o svemu što ih muči.

U Liberiji živim od početka ove godine i u isprva mi je smetalo što se ništa ne dešava, ali sam onda prešla u Centar za lečenje u kojem je stanje dinamično. Ljudi ovde toliko rade da bi to svakome poslužilo kao inspiracija. To međutim ima i naličje u vidu pritiska kojem su Lekari bez granica izloženi kao jedna od inače malog broja organizacija koje rade na suzbijanju ebole. To već izvesno vreme znači da neke od ljudi za koje smo sumnjali da su zaraženi ovom bolešću nismo imali gde da smestimo.

Reklame

Iako se radi o najvećem centru za lečenje ebole koji smo imali do sada, nije bilo dovoljno mesta za sve kojima je terapija bila potrebna. I tada smo se širili najvećom mogućom brzinom, baš kao što to i sada radimo, ali brže od toga se ne može, a da pri tom ne narušimo uslove koji unutra vladaju toliko da postanu opasni po naše osoblje.

Strašno je kad ljudima koji su često bolesni i očajni zabranite pristup Centru. Jedino što možemo da im damo je pribor za kućnu zaštitu i dezinfekciju prostorija, hlor, sapun, dve kofe, rukavice, zaštitno odelo i sprej – tako da barem njihove porodice mogu do neke mere da se zaštite od ebole. Ali to je daleko od idealnog rešenja i ne omogućava im da ujedno i leče obolelog člana porodice u kućnim uslovima. Ukupno raspolažemo sa 50.000 ovakvih pribora namenjenih grupama visokog rizika i građanima Monrovije.

Virus ebole napada ćeliju. Fotografija je preuzeta sa NIAID-a.

U centru radi oko šezdeset zaposlenih iz raznih zemalja sveta i 600 članova osoblja iz Liberije. Kada razgovaram sa međunarodnim osobljem, svi tvrde da se time bave jer žele nešto da učine za svoju zemlju. Tu je i mladić koji preživele razvozi kućama. Njegova smena počinje u dva popodne jer do tada nikoga ne puštamo sa lečenja. Uprkos tome, on uvek dolazi u devet ujutru da bi nam pomogao mada za to nije plaćen – on jednostavno želi da bude deo projekta i da pruži svoj doprinos.

Da biste se uhvatili u koštac sa nečim što deluje potpuno beznadežno potrebno je da vam neko ulije nadu i humanost. Zdravstvene radnike treba podsetiti da i najmanja ljubaznost puno znači kada se čovek nađe suočen sa teškoćama. Podatak da sasvim pristojan broj naših pacijenata zaista i preživi takođe može da ohrabri ljude koji ovde rade. Da bismo na to podsetili i osoblje i pacijente, postavili smo jednu belu tablu na kojoj svi preživeli ostavljaju otisak šake kada napuštaju centar.

Reklame

Za mene su ti otisci nešto izuzetno jer se ljudima u Liberiji neprestano govori da peru ruke i da nikoga ne dodiruju, pa se zbog toga radi o vrlo moćnom simbolu. Jedan deo našeg osoblja, poput tima koji je zadužen za sahrane, radi samo sa žrtvama ebole. Oni stoga oko sebe vide samo smrt i umiranje, ali ne i naše pobede i one koji prežive. Stoga oni pre svih treba da vide koliko toga smo postigli.

Rukovanje je posebno važno u Liberiji. Između doktora i pacijenata stvaraju se prijateljstva i kad god pustimo kući nekoga sa kim su se doktori dobro slagali, vidite kako osoblje pohrli da se sa njima rukuje. Stvarno osetite kako vas plavi pozitivna energija svaki put kada ugledate jedan ovakav prizor.

Ali patnjama onih koji prežive ebolu tu nije kraj. Najčešće se vraćaju u prazne domove jer su im svi ostali članovi porodice pomrli. Okolina je neretko veoma nepoverljiva prema ovim ljudima i ne veruje da su se potpuno izlečili od virusa.

Iz kompleksa se najčešće odlazi u pola sedam uveče, posle čega imamo određeni broj sastanaka koji se najčešće završavaju oko pola osam. To nije toliko kasno, ali do tada vam je dan bio poprilično ispunjen. Ljudi su uglavnom bliski jedni drugima. Uveče se zajedno sedi i ćaska, popije se poneko pivo, ima šta i da se pojede. Na kraju dana većina njih je toliko premorena da žele samo da se istuširaju, da razmene koju reč sa prijateljima na skajpu i odu na spavanje.

Vratila sam se u Britaniju pre dve nedelje i radujem se što sam videla porodicu i prijatelje – pružili su mi svu potrebnu podršku i mada su bili zabrinuti verujem da su imali poverenja u mene da ću moći o sebi da se staram i da su na mene ponosni.

Za sebe ne bih rekla da sam hrabra. Ili to možda i jeste hrabrost, za mene je ipak najvažnije da se svi rizici objektivno sagledaju i da čovek onda sam odluči da li je u stanju da pomogne ili nije. Ne bojim se povratka u Liberiju – nadam se da ću dati svoj doprinos da se stvari promene. Sigurno je samo to da želim da pokušam.

Pratite VICE: Facebook i Twitter.