FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Provela sam mahnitu noć spasavajući decu iz vode na jednom grčkom ostrvu

Dok sve više sirijskih izbeglica pokušava da se dokopa Evrope, zbog sve lošijih vremenskih uslova, prelazak iz Turske u Grčku morskim putem postaje sve opasniji.

Dok sve više sirijskih izbeglica pokušava da se dokopa Evrope, zbog sve lošijih vremenskih uslova, prelazak iz Turske u Grčku morskim putem postaje sve opasniji. Postoje brojni izveštaji o potopljenim brodovima, i broj žrtava, uključujući i decu, raste. Sledi dnevnik jednog volonterke sa Lezbosa.

Sreda, 29 oktobar 2015, Lezbos, Grčka:

5 popodne:

Kao i mnoge druge stvari ovde na Lezbosu, sve počinje porukom na WhatsApp-u koja glasi, „U prvom brodu se nalazi desetoro dece u nesvesti". Otrčala sam u luku, naoružana samo željom da pomognem, sa par ćebadi i maglovitim sećanjem na obuku o prvoj moći koju sam prošla pre godinu dana. Trčeći nizbrdo, ugledam ambulanta kola, čije sirene zavijaju. I ranije su nam dolazili malecni čamci natrpani izbeglicama, ali ovoga puta, poruka koju sam dobila mi govori da stvari stoje još gore nego inače.

Reklame

Stižem i sa svih strana naviru ljudi, bledih i izmučenih lica. Dok zajedno sa kolegama volonterima pokušavam da otpakujem ćebad, saznajem da je jedan od drvenih brodova koji su poslali turski krijumčari ljudi potonuo, i da se procenjuje da se nekih 300 ljudi nalazi u moru. Desetoro dece su u kritičnom stanju i odvedena su u bolnicu u Mitilini, udaljenu preko 65 kilometara. Pravimo improvizovane krevete od spasilačkih ćebadi na hladnom, kamenom tlu luke.

Zatim stiže obalska straža. Prvo iskrcavaju decu. Ima ih toliko mnogo. Ništa ne može da te pripremi na prizor onesvešćenog deteta. Ne dišu – na modra usta im izlazi pena. Meni dodaju jednu devojčicu. Izgleda mi kao da je iz Sirije, i da ima jedno sedam godina. Skidam joj odeću i umotavam je u ćebe. Gde je doktor? Svi su zauzeti drugom decom. Zabacujem joj glavu da bih proverila disajne puteve, ali vilica joj je stegnuta od hladnoće. Uhvatim je za lice i kažem joj „habibi". Ne odgovara mi. Počinjem da joj dajem veštačko disanje. Volonter pored mene ga daje jednom dečaku. Kasnije ću saznati da su njih dvoje brat i sestra. Proveravam da li diše. Ništa. Okrećem je na stomak i pokušavam da izbacim morsku vodu iz nje. I dalje ništa. Opet joj dajem veštačko disanje, ona opet peni na usta i ne diše. Ponovo je okrećem i još jednom je udaram po leđima. Ovog puta, ona povraća, ali disanje joj je i dalje slabo i isprekidano. Konačno stiže doktor.

Reklame

Sve to je trajalo jedva jedan minut, ali meni se činilo da je trajalo satima. Kada je on preuzme, telo mi preplavljuje osećaj olakšanja. Ona i njen brat će preživeti.

6 popodne:

Obalska straža dovodi još ljudi. Očajnički nam je potreban kiseonik, za decu koja se bore za život. Imamo sreće. Jedan tim „Fronteksa" je u luci i imaju viška 02. Sledećih nekoliko sati kao u magli donosim ćebad, suvu odeću, hranu. Slušam kuknjavu majki koje su izgubile decu, muževa koji ne mogu da nađu svoje žene. Mnoga tela još uvek plutaju u mraku.

9 uveče:

Nekoliko nas volontera čuva decu koja su izgubila roditelje. Neke ćemo naći, neke definitivno nećemo. Ona najmanja ne razumeju šta se dešava, ali tinejdžeri isuviše dobro sve shvataju. Ne znam šta da im kažem. Samo im odvlačim pažnju i utopljavam ih. Naručujemo im pomfrit. Pokušavamo pred njima da sakrijemo svoje suze.

10 uveče:

U selu Molivos otvaraju vrata crkve i jednog restorana da bi pružili utočište ovim traumatizovanim ljudima. Imamo 118 ljudi u luci, a 124 spasenih izbeglica nam dolazi iz obližnjeg sela Petra. Ali nema mesta za sve. Neki će morati da spavaju napolju. Gledam kako se majke i očevi ponovo sastaju sa svojom decom. Osećaj olakšanja umrljan je očajanjem onih koji još uvek tragaju za svojim voljenima.

Volonter teši izbeglo dete na ostrvu Lezbos. Fotografija: Oskar Veb

2 ujutru:

Upoznajem jednu ženu iz Iraka i njenog muža. U petom je mesecu trudnoće. Satima je bila u vodi, zajedno sa svoja dva sina, koji imaju osam i tri godine. Govorim im, „Jala, večeras ćete spavati kod mene". Odvodim ih kući i smeštam ih u krevet. Zaspali su za nekoliko minuta, ali ja nisam mogla oka da sklopim.

Reklame

8 ujutru:

Žena mi kaže da se beba rita. Onda nam porodica priča svoju priču. Platili su 3000 po osobi da bi krenuli na ovo putovanje, što je više nego duplo od uobičajene cene, jer im je rečeno da će putovati najbezbednijim plovilom. To isto putovanje bi mene koštalo oko 10 evra. Kapetan krijumčarskog broda je napustio brod posle deset minuta i vratio se čamcem na tursku obalu. Brod je počeo da škripi i zakivci su počeli da otpadaju iz dasaka. Onda se raspao. Muž i žena su uspeli da nađu pojas za spasavanje i držali su decu na okopu. „Danas nije dan kada ćemo umreti", rekli su svojoj deci. Dok je žena plivala, mlitavi udovi udavljenih ljudi su je dodirivali po stomaku. Jedan od njenih sinova se plašio ajkula. Rekla mu je da ih tu nema, i da će mu kada stignu na suvo kupiti rolere koje je uvek želeo.

_________________________________________________________________________

Pogledajte VICE News dokumentarac: Čamci smrti do Grčke - Evropa ili smrt

_________________________________________________________________________

10 uveče:

Odvodim porodicu Iračana u luku, da sačekaju autobus. Tu je neka devojčica iz Avganistana koja vrišti. Izgubila je celu porodicu. Ne govori engleski. Ne želi da ustane sa zemlje. Ophrvana je tugom. Izgubljena je.

Ponoć:

Pijem kafu. Razmišljam o svemu. Okružena sam slomljenim ljudima – i izbeglicama, i volonterima. Ali moramo da nastavimo. Iako velike agencije za pomoć daju sve od sebe, volonteri iz svih krajeva Evrope su ti koji čine da se ova izbeglička kriza ne pretvori u najveću humanitarnu katastrofu još od Drugog svetskog rata. Ali veoma, veoma smo umorni. Moju organizaciju, „Starfiš", pokrenula je jedna žena, Melinda Mekrosti. Godinu dana od osnivanja, imamo 30 volontera, vodimo tranzitni logor i radimo zajedno sa UN, Međunarodnim komitetom za spašavanje, Crvenim krstom i mnogim drugim organizacijama. Ali potrebno nam je još pomoći. Potrebno nam je još novca, medicinskog osoblja, volontera i prevodilaca. I još više saosećanja, da muškarci, žene i deca više ne bi umirali u vodi.

Pozdravljam se sa svojom iračkom porodicom i oni kreću u Mitilini da se registruju. Srešćemo se ponovo. Daju mi svoje brojanice da me čuvaju. Ne mogu da se otmem utisku da su njima potrebnije nego meni.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu