FYI.

This story is over 5 years old.

Putovanja

Letela sam ruskom avio-kompanijom 19 dana nakon terorističkog napada na Sinaju

Tih deset dana do polaska tešila sam sebe rečima „ma to je bio Egipat, ovo je ipak Beograd" i trudila se da izbegnem sve vesti koje su kao ključnu reč sadržale „evakuacija, terorizam, dojava, bomba".

Sve fotografije: autorka

Sećate li se svog prvog leta avionom? Ja i ne baš, jer sam tad imala četiri godine, ali prema maminim rečima, putnici tog leta za Dubrovnik su mene dobro zapamtili. Umesto da se radujem odlasku na more, neposredno pred poletanje sam počela da plačem i grlim mamu vrišteći „Mamaa, neću u nebooo". Bez obzira na godine, da, i tad sam bila grlata.

Malo je reći da je moj strah uspeo da uznemiri putnike koji su se našli u mojoj blizini i zapitali: „Da li dete nešto predoseća, pa plače?" Ipak, na sreću svih u avionu, ne, mala Sunčica nije bila vidovita, već se kao i svako dete (to sam saznala 23 godine kasnije) uplašila od poletanja i pritiska u ušima koji tada nastaje.

Reklame

Pročitajte i:Kako stvarno izgleda život stjuardese iz Srbije na Bliskom istoku

Nakon ovog leta na kome sam, htela-ne-htela bila zvezda, imala sam prilike da sa dečkom letim za Tunis pre četiri godine, i pre dva meseca za majčicu Rusiju, i to samo 19 dana od terorističkog napada, kada je putnički avion sa 223 putnika raznet u komade negde izad Sinaja. Bomba aktivirana 15 minuta od poletanja je bila ispod sedišta jedne od putnica, a nesreću niko nije preživeo.

Ponudu za put u Moskvu dobila sam deset dana pred let, što znači da sam u sekundi morala da rešim da li želim da prvi put otputujem u Rusiju ili ću dozvoliti da me strah parališe i ostavi kod kuće.

- Naravno da idem - odgovorila sam i odmah se bacila na guglanje avio/kompanije Aeroflot, kojom je trebalo da letim do Moskve. Tri sata u limenoj kapsuli mi se uopšte nisu učinila zabavnim, ali mi je ulivala poverenje informacija da je Aeroflot državna avio-kompanija, znači, Putinova.

Odmah da raščistim: letenja se ne plašim, ali bradati teroristi mi nisu omiljeni ni kad su u Iraku, a još manje hiljadama kilometara iznad zemlje, tačnije, u avionu. Tih deset dana do polaska tešila sam sebe rečima „ma to je bio Egipat, ovo je ipak Beograd" i trudila se da izbegnem sve vesti koje su kao ključnu reč sadržale „evakuacija, terorizam, dojava, bomba".

Dan putovanja. Sa dečkom stižem na aerodrom i trudim se da izgledam kul koliko god je to moguće, dok mi u stomaku kuva. Grlim ga i izgovaram: „Brzo ću ja da se vratim", kao da odlazim na mesec, a ne na četiri dana.

Reklame

Nakon čekiranja i predavanja kofera, stižem na gejt, ispred mene četvorica Kineza sa ručnim prtljazima koji su, kad se saberu, veličine bloka 70.

Moj red, prolazim kroz ona svetleća vrata i pištim. Skinula ogrlicu, kaiš nemam, lepa seka na ulazu mi govori da moram da skinem čizme. Prođem opet bosa, opet zapištim i na moje iznenađenje mi kažu „ma dobro je, prođi". Stvarno?! Stvarno?!

"A ovaj skalpel, makaze i detonator nećete da mi uzmete", govorim u sebi. Mislim, šta bi bilo da sam sve to imala a vi ste me pustili? Okej, povlačim rečenicu „to je bio Egipat, ovo je ipak Beograd". U stomaku opet kuva, ulazim u avion i posmatram lica koja ulaze i naravno da puštam mašti na volju jer avion stoji, čekamo jednog putnika.

„Zašto bi terorista kasnio", tešim sebe i dolazim do zaključka da bi samim tim jer je poslednji, obezbeđenje imalo više vremena da ga ispipa. Uf, a možda i ne, baš zato što ga ceo avion čeka, on će samo proleteti i svi će zanemariti proceduru. Koji minut kasnije, čula sam da je baka uspela da se ukrca. Nadam se da nije neka džihadi baka, razmišljam.

Od nervoze što treba da letim, na aerodromu nisam uspela da odem do toaleta. Stjuardesa mi objašnjava da imamo još tri minuta do poletanja i da imam vremena. Hm, nisam joj sumnjiva ili je odana Ruskinja koja ne gleda američke filmove, pa pobogu, bomba je uvek sakrivena u klonji, helou?! Je l' moguće, dve situacije u poslednjih pola sata, a nikome ništa nije sumnjivo, ma Putinova aviokompanija malo sutra.

Reklame

Vratila sam se, vezala se, i polako polećemo. Neke nove „neću u nebo" zvezde već su se oglasile, ali srećom, još uvek su bebe tako da nemaju moć da prestrave putnike ko što sam je ja onomad imala.

Motori se čuju kao da je deset centrifuga uključeno, što mi se u jednom trenutku učinilo kao dobra stvar jer nisam više čula svoje misli. S druge strane, je l' ovaj avion iz '55, hoćemo li stići u ovoj šklopociji do Moskve?! Da, maltretirala sam samu sebe tri sata, naravno bez razloga. A i da se ne lažemo, avion je izgledao fensi.

Sreća u nesreći je bila ta što sam sedela do prozora koji se nalazio više iza sedišta, tako da sam slabo šta uspela da vidim. Verovatno bih se u čitavoj bespotrebnoj panici u nekom trenutku istripovala da nam je krilo otpalo, pa je, sve u svemu, mesto bilo sjajno.

Čim se avion popeo na određenu visinu, centrifuga je stala i u avionu su mogla da se čuju samo čavrljanja putnika dok preživaju ruske lanč pakete i ispijaju kafu. Dvojica Bosanaca koja su sedela ispred mene ubili su pričom o poslu i projektima koji ih čekaju u Moskvi. Ne moram da ističem da mi ni kafa nije prijala jer, daj ti pušaču kafu bez cigare, pa vidi kako će da se ponaša. To dvoje se ne odvaja, kao sarma bez piva, jedno bez drugog jednostavno ne ide. Ali dobro, i to sam preživela.

Tri sata leta su prošla okej. Na red je došlo sletanje pa su se „bebe sirene" opet oglasile. Samo što su ovog puta i imale razloga, jer nas je na Šermetjevu sačekao vetar i sneg. Sletanje je bilo, u najmanju ruku, zeznuto. Turbulencije su u jednom trenutku postale jake, levo-desno pa gore-dole, ne znaš da li ti se više diže želudac ili ti se vrti u glavi

Reklame

PREPORUČUJEMO:Deset najboljih SEGA igrica koje i danas možeš da igraš onlajn

Biznis Bosanci ispred mene napokon su zaćutali o poslu. I dok je jedan kroz prozor posmatrao oblake i davao prognozu „evo sad će da propadne, pa da, redak je vazduh", drugi je grčevito stiskao sedište.

Hej, 15 minuta je davno prošlo, čim se tad ništa nije desilo i ovo će proći ok. Obuzeo me je neki neočekivani optimizam dok sam svakog trenutka iščekivala da točkovi aviona dodirnu zemlju i koncentrisala se na disanje. Nisam razmišljala da vremenski uslovi mogu da budu pogubni kao i teroristički napad.

Aplauz je progrmeo kroz avion, sleteli smo, stjuardese nam govore kako možemo da se odvežemo i uputimo ka izlazu. Ručni prtljag nalazim dva reda dalje, Bosanac koji se držao za sedište komentariše: „Dobro je da je samo prtljag leteo". Jeste da ih bije glas da su kao nacija jako duhoviti, ali u tom trenutku mi ništa nije bilo smešno.

Lekcija naučena: ne smeš da praviš paniku kada je nema. Mnogo je strašnije kad se suočiš sa situacijom nego kad je umišljaš u svojoj glavi. Ili što bi rekle babe „pusti, tako samo prizivaš neki belaj."

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu