FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Zašto izbacivači neće da vas puste u klub

Prvi put su odbili da me puste na žurku kada sam imao 14 godina.

Žeton za ulaz u Linidž. Moj prekrasni.

Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE US

Prvi put kada su eksplicitno odbili da me puste na žurku imao sam 14 godina. Prigradski rođendanski spektakl moje školske drugarice po imenu Kajli je bio zakazan za naredni vikend, i kada je na času fizike podelila svoje fensi pozivnice skoro svima u odeljenju, i kada je Metju Doson glasno prokomentarisao da je ja nisam dobio, ona je odvojila trenutak da me upozori da će njen „očuh biti tamo, i da bi odlepio kada bi još neko došao". Poslednji put me nisu pustili da uđem u klub jednog kišnog, sivog nedeljnog jutra u Berlinu. Uprkos tome što sam imao dodatnih 15 godina iskustva i malo bolju frizuru, rečeno mi je, „Žao mi je, danas se ovde nećeš zabavljati", i bolelo je isto kao kada mi je Kajli onog dana na čašu fizike rekla da ne mogu da dođem na njen rođendan.

Reklame

Siguran sam da nisam jedini koji može živo da se seti trenutka kada ga nisu pustili na neko mesto. To je oblik društvenog odbijanja koje može jako da zaboli. Ali kada shvatiš da na svakih dvadesetak provoda u javnosti – noći relativno lišenih maltertiranja, grubijana i pijandura – jednom moraš da odeš kući ranije, onda možeš da razumeš tu logiku. Baš kao i solidno ozvučenje i osvetljenje, i više nego zapušteni toaleti, stav u tim centrima rejva je jedan od ključnih elemenata, a često i nauka koju je najteže savladati.

Amsterdam je jako uporište kulture plesnog podijuma, pojačano institucijama koje kreiraju nove žanrove, kao što je Rush Hour, festivalima kao što su DGTL i Dekmantel, i ogromnim uspehom Trouw-a, koji je zatvoren prošle godine, i može se reći da je novo mesto iste te ekipe, De School, njegov naslednik. Kao Trouw pre njega, De School ima javno dostupnu politiku zašto odbija ljude (Nema telefona na plesnom podijumu, nema momačkih večeri, nema droga ni oružja, nema seksualnog maltretiranja i nema transfobije, to su samo neka od njihovih sasvim razumnih pravila). Njegova „kućna pravila" delom postoje zbog ogromne popularnosti kluba, ali i da bi se održali njegov duh i kredibilitet. Verovatno vas neće pustiti unutra, ako se pojavi vas 12, mokrih od prosutog piva, pevajući rif pesme „ Chelsea Dagger".

Uprkos avanturističkom izboru proslavljenih didžejeva kao što su Ben UFO i Lena Vilikens, koji su oboje redovno nastupali u Trouwu, a sada nastupaju u De Schoolu, klupska atmosfera u Amsterdamu i dalje je najbolja kada je ukorenjena u hausu i tehnu. To je situacija za koju lokalni promoter Axm3d kaže da nenamerno podriva jednako snažne sklonosti prema hip hopu i repu u ovom gradu. Stoga je on, zajedno sa svojim saradnicima Danielom Macijevskim i Džekom Nolanom, počeo da eksperimentiše i i da organizuje novu žurku pod nazivom Lineage, sa drugačijim kriterijumima oko toga ko će ući unutra, a ko ne.

Reklame

Što se muzike tiče, Lineage uparuje klasične 4/4 plesne ritmove na jednom ozvučenju, dok je drugo specijalizovano za klasične rep hitove povraćene od strejt, komercijalnih klubova. Ali ono što je zaista revolucionarno je ambiciozan sistem poziva na žurku. Pre same žurke koja se odigrala ranije ovog meseca u amsterdamskom klubu Radion, podelili su 1500 žetona između 300 ljudi – od kojih su neki bili prijatelji, a neki su bili sasvim nepoznati ljudi koje su videli kako sa entuzijazmom plešu u bekstejdževima festivala. Nema Fejsbuka, nema Tvitera, nema Instagrama. Unutra je fotografisanje bilo strogo zabranjeno. Jedini način da uđeš unutra je bio da imaš žeton i da postaneš pripadnik šire porodice Lineage-a.

Unutar kluba koji deluje kao da ima opuštenu politiku ulaza. Fotografija: Džejk Luis

Macijevski, koji se obreo na klupskoj sceni posle karijere u poslovnom svetu, tvrdi da politika ulaza nije samo način da upropastiš veče što većem broju ljudi: „Žetoni su sjajno sredstvo za profilisanje publike, ali funkcionišu i na porodičnom nivou", objašnjava Macijevski. „Ovo je veoma raznolika gomila, i nismo toliko u fazonu da budemo ekskluzivni, ali želimo da privučemo elitu: ljude na klupskoj i muzičkoj sceni koji predstavljaju ono najbolje od njih. Želimo ljude iz različitih podkultura, tako da dolaze ljudi sa gej scene, sa didžej scene, stranci, lokalne legende, ljudi od poverenja iz raznih krajeva, koje nazivamo svojim prijateljima. A znaš da će neko od ljudi koje pozoveš pokrenuti zabavu".

Reklame

Članstvo u klubu po pozivu je daleko od pionirskog koncepta. Tokom zenita njujorškog kluba Paradise Garage, najvažnije je bilo imati ortaka koji je upućen i zna Lerija Levana i njegovu ekipu, koji su svakom ko ima člansku kartu dozvoljavali da povede četiri gosta na svaku žurku. Ali Lineage bi mogao da bude prvi plesni klub u istoriji gde gosti funkcionišu kao mala demokratija. Takođe je možda i prvi klub u kojem postoji i „mračna soba" gde su gejevi dobrodošli, i prostorija sa gangsterskim repom sa zapadne obale.

Na drugim mestima u Evropi, priča je sasvim drugačija. U UK, gde se klubovi gase zabrinjavajućom brzinom, nećete naći mnogo klubova koji su osmislili svoju politiku ulaza po idealima „bezbednog mesta". Dok neki – najčešće oni koji imaju „VIP spisak za ulaz" i obavezno naručivanje čitavih boca skupog pića, da bi odvojili muškarce od dečaka – ostaju ekskluzivni da bi održali iluziju prestiža, većina noćnih klubova verovatno više sebi ne mogu da priušte da bilo koga odbiju, osim onih koji vidno izazivaju nevolje. To je posebno istina u britanskim gradovima i gradskim centrima, koji su nekada bili u žiži noćnog života, a sada su samo dobra prilika za franišize teretana Dejvida Lojda, i za centre za rekreaciju.

Kao neko ko je odrastao u UK i gravitirao ka indi, a zatim dens klubovima, ne biti odeven po pravilima klubova u centru grada je za mene bila stvar ponosa. A sada sam samo jedan od više hiljada entuzijastičnih, mada pomalo blaziranih stranaca u Berlinu, pesimističan po pitanju toga da li će me pustiti u neki privremeni hram samoizražavanja, od kojih neki imaju istinski banditski stav, od kojeg bi se svako ko je ikada morao da ispuni formular za procenu rizika po zdravlje i bezbednost naježio. Time što ovaj grad ne prestaje da biva privlačan „easyJet raver"-ima, klubovi su sada u mogućnosti i savetuje im se da proberu i izaberu. Najčuvenija je tajanstvena, povremeno brutalna politika za ulaz u najpopularniji i namerno hedonistički gradski klub Berghain, o kojoj se raspredaju priče po svetu, o kojima se sa čuđenjem piše u raznim medijima, što je samo doprinelo popularnosti kluba u protekloj deceniji. Čvrst stav vratara ovog kluba ne izgleda uvek „fer", ali tu je da spreči haos.

Berghain je duhovni naslednik Ostguta, velikog i nekada radikalnog gej kluba koji se nalazio tačno preko puta šina od mesta gde sada na hiljade klabera čekaju u redu, puni nade i nervozni, svakog vikenda ujutru. Iako politika ulaza u klub ne postoji na papiru – barem ne u javnosti – može se reći da je Berghain uspeo u tome da održi otvoreni duh i seksualne slobode svog nasleđa. „Ali uvek je potrebna frikcija", upozorava glavni vratar Sven Markard, u retkom intervjuu za GQ koji je dao prošle godine. „To je tema u svakom dobrom klubu: raznolikost, frikcija".

Kada imaš dovoljno sreće da posvedočiš i učestvuješ u euforiji koju je Markard u stanju suptilno da izazove, samo bi budala dovela njegovu formulu u pitanje. Ali od zenita diska, do procvata kreativnosti berlinskog tehna tokom devedesetih, pa čak i nenamerno ispolitizovanog zlatnog doba esid hausa, zajednička poruka svake vrste plesne muzike je bila jedinstvo. A da li je zaista moguće to postići, a da neko ne ostane uskraćen za to?

„Mi ne želimo da budemo ekskluzivni, već inkluzivni", pojašnjava promoter Macijevski. „Želimo da budemo selektivni, i želimo da nateramo ljude da ponovo razgovaraju van interneta… to je nešto što ljudima prodajemo kao vrednost, ideju da se povežu s drugima". Dok mnogi klubovi u Berlinu i u drugim gradovima u Evropi i Sjedinjenim Državama nastavljaju da demonstriraju hladan pristup, i sebe uglavnom definišu po dužini reda ispred, biće zanimljivo kako će se Linidžov radikalni „treći put" bukvalnog prepuštanja klupske večeri gostima razvijati tokom 2016.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu