Ovaj članak objavljen je u saradnji sa Maršalovim projektom.
Desi se svaki put bez izuzetka: kad god je nama osuđenicima na smrt odobren i najmanji blagoslov, usluga ili manja povlastica, pojavi se neki naš kolega zatvorenik i sve nam uprosti.
Nekad je u pitanju pohlepa. Drugi put čista zloba. Zatim je tu glupost, za koju nema nikakvog opravdanja. Kao da to što ste osuđeni na smrt nije dovoljno samo po sebi, neki veruju da prosto moramo da nastavimo da gomilamo nove kazne na svoja pleća.
Uzmite na primer ono što se desilo s našom opremom za vežbanje: pre mnogo godina, dozvoljeno nam je da vežbamo sa tegovima, ali ova privilegija nam je oduzeta nakon čarke tokom koje je jedan nezadovoljnik nalupao glavu drugog tegićem, zamalo ga ubivši na licu mesta. Kad sam prvi put stigao među osuđenike na smrt pre skoro 18 godina, takve stvari bile su za mene beskrajan izvor frustracije i besa. Vremenom sam naučio da se pomirim s tim da je to prosto tako. Ipak, i dalje ima trenutaka kada samo mogu da zavrtim glavom od nezadovoljstva.
Jutros je bio jedan od takvih trenutaka.
Novoizgrađena sala za ručavanje Centralnog zatvora ne razlikuje se mnogo od školske ili bolničke menze, ako izuzmemo redove čeličnih stolova prikovanih za pod i male prozor u visini struka kroz koji se servira hrana. Ne vidimo regularne zatvorenike koji rade u kuhinji sem ako se ne sagnemo da zavirimo kroz prozor za služenje, a na to ne gledaju blagonaklono čuvari u sivo-crnim uniformama, koji obično motre negde iz blizine. Stolovi su prljavi, pod lepljiv i posut mrvama, iskorišćenim kašika-viljuškama i drugim smećem.
Dok smo stajali u redu za doručak, moj drugar Greg, na pročelju kao i obično, okrenuo se da saopšti: “Čovek koji nam služi hranu kaže da će svima podeliti jedno dodatno kuvano jaje i komad sira. Nije na meniju, tako da nemojte da kukate zato što ste dobili samo jedno jaje.”
Sve je bilo jasno. Imali smo osećaj da nam se univerzum osmehnuo. Kuvano jaje i komad sira dobro bi se slagali sa S.N.K.-om — ”sranjem na kartonu” iliti sušenom govedinom na biskvitu koje jeste bilo predviđeno u jelovniku za taj dan — i koji bi pretvorili bljutavi, bedni doručak u nešto mnogo bolje. Čekao sam svoj red, zahvalan što je čovek koji nas služi bio spreman da rizikuje da upadne u ozbiljnu nevolju samo da bi nam poslužio dodatnu hranu. Kad mi se na prozorčiću pojavio poslužavnik, ščepao sam ga i probio se do stola za kojim je već sedeo Greg.
Gledajući red zatvorenika dok sam počinjao da jedem, video sam kako Džezi Džimi prilazi prozorčiću.
“Kladim se da će stari dobri Džezi pokušati da proda svoje jaje”, predvideo sam. “Jedno kuvano jaje — u ljusci — za kovertu sa markicom.”
“Oh, ma pokušaće on da dobije više od toga”, rekao je Greg kikoćući se.
Džezi Džimi je šezdesetogodišnjak koji se ponaša kao da ga 12. rođendan iščekuje tek za nekoliko godina. Smatra se pevačem, reperom, muzičarem i sveukupnim zabavljačem, ali u stvarnosti je samo sitni davež. Da nije njegovog napadnog narcizma i sklonosti ka pričanju sumnjivih priča kao što je ona o tome kako je jednom nastupao sa Džejmsom Braunom, njegovo ponašanje bi čak možda moglo da bude simpatično.
Nakon kratkog čekanja, Džezi je uzeo svoj poslužavnik i krenuo dalje a onda naglo zastao u pola koraka. “Čekaj malo, dobio sam samo jedno jaje”, rekao je gledajući u svoj poslužavnik. Potom se okrenuo prema prozorčiću i sagnuo da popriča sa zatvorenikom koji ga je uslužio. “Dao si mi samo jedno jaje. Zar ne treba da dobijemo dva?”
“Idiote jedan!”, povikao je Litl Čak sa drugog kraja menze. “Svi su dobili jedno jaje. Jesi li ti gluv?”
“Ali… ali…”, Džezi je delovao skrhano. Srušili su mu se snovi o tome da će zaraditi dodatnu kovertu sa markicom.
Bilo je to dovoljno da se čuvarka — čiju je pažnju privukla scena koju je napravio Džezi — probije do prozorčića i pozove nastojnika kuhinje. Nastojnici su uniformisani čuvari čiji je zadatak da nadgledaju zatvorenike koji nam spravljaju i služe obroke. “Šta se ovde dešava?”, upitala je čuvarka. “Da li oni treba da dobiju jedno jaje ili dva?”
“Ne treba da dobiju nikakvo jaje. Jaja nisu ni na jelovniku danas!”
Nastojnik kuhinje bio je na ivici da propišti od besa, dok mu se okruglo lice zacrvenelo kao bulka. “Postaraću se da neko završi u samici zbog ovoga.” Odjurio je od prozora da nađe zatvorenika odgovornog za taj strašni prekršaj.
“Bravo, govnaru.” Glas zatvorenika po imenu Zli Džo prekinuo je tišinu koja je zavladala posle odlaska nastojnika. “Sjebao si nam svima naš seksi san.”
Vređanja su stizala iz svih ćoška menze. Dok je Džezi Džimi jeo doručak u tišini, naizgled ne mareći za to, ja sam se zapitao: je li moguće istovremeno ne simpatisati nekoga i žaliti ga?
Ručak je bila šunka od ćuretine, sendvič sa sirom i supa od povrća, a, očekivano, nastojnik je stajao nad prozorom na koji su izdavali poslužavnike. Pod njegovim budnim okom, nije mogao da prođe ni komad šunke ili kašika supe viška. Štaviše, bili smo srećni što smo uopšte dobili ono malo što je jelovnik predviđao.
E, baš ti hvala, Džezi Džimi.
Timoti Vajt, 40, osuđenik je na smrt u Centralnom zatvoru u Raliju, u Severnoj Karolini, gde čeka izvršenje kazne za prvostepeno ubistvo; on se 2000. godine izjasnio krivim.