FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Kako sam saopštio mužu i dečku da se zabavljam sa drugim čovekom

Bio sam prilično siguran da imam ljubavnika, i bio sam prilično siguran da to nije bilo po pravilima naše otvorene veze.

Ilustracije: Kitron Noješac

Imao sam nešto da priznam. Mom mužu, Aleksu, i našem dečku, Džonu. Bio sam prilično siguran da imam ljubavnika, i bio sam prilično siguran da to nije bilo po pravilima naše otvorene veze.

On se zove Konor. Isprva je samo trebalo da bude neki tip sa kojim sam se kresnuo posle jedne nedeljnopopodnevne pijanke u Foltlajnu, gej baru u Los Anđelesu u kojem radim kao obezbeđenje. U tom trenutku nisam ni shvatao da me on privlači – samo me je zadivilo to kako me je muvao.

Reklame

Iznebuha, Konor se ušunjao pored mene i počeo da govori, isprva isuviše tiho da bih mogao da ga čujem. Prilazio sam mu sve bliže i bliže, i pitao ga, „Molim? Ne čujem te". Kada sam mu se konačno sasvim uneo u lice, rekao je, „Ništa, samo sam želeo da priđeš blizu."

Razgovarali smo par minuta, a onda sam ga odveo u garderobu. Naredne nedelje smo se kresnuli u toaletu.

To je samo trebalo da bude karanje. I ništa više.

Nije mi bio potreban još jedan tip u životu. Već sam imao muža i dečka. Već sam imao momke koje sam mogao da kresenem kada god bih to poželeo. Imao sam dovoljno tipova.

Kada sam se zaljubio u Džona, shvatio sam da je moja sposobnost da volim druge neiscrpna, i da što više ljubavi iskusim, moja ljubav za Aleksa postaje sve veća. Aleks je moja srodna duša, moj muž i moj najbolji prijatelj. Još uvek je najprivlačniji čovek kojeg sam ikada video.

Kada sam počeo da se zabavljam s Aleksom, želeo sam da budem jedini čovek kojeg će on voleti, da on bude jedini koga ću ja voleti, i da bude centar mog sveta. Problem sa tom postavkom je bio taj što nikada nisam bio u stanju da uzvratim uslugu. Varao sam u svakoj svojoj vezi.

Biti odrastao čovek znači biti iskren oko toga kakav si, što zauzvrat znači da treba i svoje partnere da prihvataš onakvima kakvi su, čak iako ti je to neprijatno. Ja sam morao da prihvatim činjenicu da neću biti veran samo jednoj osobi, i da naučim da povodom toga budem iskren prema ljudima koje volim.

Reklame

Bilo mi je lako da Džonu kažem za Konora. Džon je živeo u El Eju, sa mnom, dok je Aleks provodio šest meseci u Spokejnu, u Vašingtonu, da radi na jednoj televizijskoj seriji, i imao je rigorozan raspored, tako da često nije bio dostupan za neophodne razgovore. Džon je drugačiji čovek od Aleksa i mene: opušteniji je, ima manju potrebu da sve bude pod njegovom kontrolom. Aleks i ja smo alfa mužjaci, teritorijalni.

Džon me je ohrabrivao. S uživanjem je pratio razvoj moje nove veze. A to je značilo da imam nekoga s kim mogu da podelim svoju zabrinutost i strahove.

Planirao sam da provedem nedelju dana u Spokejnu, da zajedno sa Aleksom proslavim njegov rođendan. Iznajmio sam veliku kuću, da možemo da budemo sami. Znao sam da ću ponovo ispasti preljubnik, ako predugo budem bio neiskren prema njemu.

Verovatno ćemo se posvađati, a naše svađe su umele da budu epske. Ali takođe smo vodili i beskonačne razgovore, i ja sam voleo naše beskonačne razgovore. Ništa mi nije bilo lepše od toga da celu noć jednostavno razgovaram s Aleksom.

Ništa nije važno ako ne mogu da podelim svoja osećanja o Konoru sa Aleksom, ali sam se plašio.

U poslednje vreme, nas dvojica prolazimo kroz težak period. Uvek sam mislio da Aleks i ja umemo da pustimo jedan drugog da budemo ono što jesmo, da stičemo individualna iskustva, da ne živimo kao ljudi zarobljeni bračnim stegama. Ali plašili smo se toga da budemo napušteni, da ne budemo voljeni, i da ne budemo dovoljno dobri. Stalno smo jedan drugog pokušavali da smestimo u kalupe koji nisu odgovarali našim ličnostima. Stalno smo pokušavali da promenimo jedan drugog, prema svojim potrebama i nesigurnostima.

Reklame

Verovao sam da ćemo, ako razbijemo taj obrazac, možda moći da se volimo zbog toga što smo takvi kakvi smo, umesto što smo zaljubljeni u svoju predstavu o onom drugom. Da ohrabrimo jedan drugog da do kraja budemo ono što jesmo, čak iako nas to plaši.

Zbog toga nisam želeo da se odreknem Konora. Kada sam konačno dozvolio sebi da budem ono što jesam, to je otvorilo vrata i za Aleksa, da i on bude ono što jeste. Brak više nije značio da imam vlasništvo nad svojim mužem. To je značilo da ne mogu ja da mu diktiram kakav je, i kakav će postati. Nije na meni da mu govorim kako da živi. I nisam želeo da on meni govori kako da živim.

Na putu do Spokejna, avion je kasnio u Solt Lejk Sitiju. Zamišljao sam svaki mogući ishod razgovora koji će uslediti. Zamišljao sam žestoku, glasnu prepirku. Ja ću demonstrativno da odem. Aleks će da baci moje kofere kroz prozor. Na kraju ćemo se karati na travnjaku, dok ceo Spokejn navija.

Kada sam konačno ugledao Aleksa na izlazu sa aerodroma, mislio sam da ću da zaplačem. Uvek se tako osećam kada ga ne vidim neko druže vreme. Sva ta praznina nastala njegovim odlaskom se popuni njegovim prisustvom. Iznenada sam se osetio kao kod kuće i na sigurnom.

Seli smo u Satelajt Dajner u centru Spokejna, okruženi pijanim strejt tipovima i njihovim pijanim devojkama.

„Moram nešto da ti kažem", rekao sam. „Ali to ne želim". Rečima koje sam konačno izgovorio nedostajala je poetičnost koju sam mislio da će prizvati. Gde su sve one rečenice koje sam vežbao? Sve one divne kratke rečenice koje će sumirati moju ljubav prema njemu? Odjednom više nisam bio toliko siguran.

Reklame

„Au", rekao je Aleks.

Sve sam mu ispričao. Pričao sam pola sata bez prestanka.

Kada sam završio, kada više nije bilo tajni između nas, on je jednostavno rekao, „Hm, u redu". I zagrizao keks s prelivom.

„Dragi, jesi li ljut na mene", pitao sam ga.

„Možda. Naravno, ljut sam. Ali ne na tebe. To jednostavno nije bilo nešto što sam želeo da čujem."

Tada je on meni ispričao za Grega, koji živi u El Eju. On i Greg su razgovarali. Razmišljao je o tome da bi voleo da dovede Grega u Spokejn na vikend.

Aleksu je trebalo četiri minuta da kaže sve što je imao da kaže. Četiri, u poređenju sa mojih trideset. Čovek je jezgrovit.

Zamišljao sam kako Greg i Aleks sami provode vikend zajedno. Dozvolio sam sebi da se budem povređen, a zatim i ljut, ali ta osećanja su trajala svega par sekundi. Zamenila ih je sreća zbog mog muža. I empatija: bio je usamljen u Spokejnu. Bilo mu je teško što je razdvojen od mene i Džona, od svog života. Bio sam srećan zbog toga što je postojao neko drugi da se stara o njemu. Želeo sam Aleksu svu ljubav na svetu. Što više ljudi ima oko sebe, biće bezbedniji.

To sam želeo svima njima. I Aleksu i Džonu, i Konoru. Želeo sam da budu voljeni i srećni. Meni više nije bilo potrebno da budem jedini koga oni žele, jedini koga vole. Što više ljudi imamo, što više ljubavi, što više seska, više prijateljstava, zagrljaja i poljubaca, to ćemo biti bezbedniji.

„To bi bilo sjajno", rekao sam.

Aleks je ćutao. Naš razgovor nikako još nije bio završen. Nikada neće biti završen. Moraćemo ponovo da razgovaramo o ovome. I ponovo, i ponovo. Svađaćemo se, bacaćemo stvari po kući, karaćemo se i svađati, i ponovo karati i svađati. Ali šta god da budemo radili, radićemo to zajedno. Ovaj život je naš život, i mi smo zajedno u tome.

Preko stola me je uzeo za ruku.

„Drago mi je što si ovde, dušo", rekao je. „Nedostajao si mi. Mnogo si mi nedostajao."

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu