FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Evo zašto ćete biti isti kao vaši roditelji

Morala sam da pitam stručnjake da li postoje neke strategije da izbegnemo da se pretvorimo u svoje roditelje.

Iako ova slika deluje bezbrižno, da li zaista želimo da budemo kao ovi ljudi? Foto.

Osim rečenice: "Nećeš više od nas dobijati novac kako bismo te naučili da ceniš pare" jedno od najjačih oružja u njihovom arsenalu je ipak uterivanje straha: "Bićeš kao ja jednog dana". Naravno, ovo isprva zvuči potpuno sumanuto. Tvoji roditelji nisu slušali novu muziku od 25. godine, deluju da su neprestano pod stresom, nemaju pojma kako da koriste filter na Snepčetu i jedva razgovaraju jedno sa drugim. Ali što dublje zalaziš u 'zrelo doba', više primećuješ kako se ti klišei ostvaruju.

Reklame

Odlazak na koledž me je naterao da shvatim da više ličim na svoje roditelje nego što bih želela. Brinula sam kada cimeri ne bi došli kući uveče, odlepljivala sam na tehnologiju kada nisam mogla da provalim kako da podesim WiFi, i stalno sam zvocala drugima kada bi došao njihov red da bace đubre.

Moji roditelji su super ljudi (obavezna sam da kažem ovo), ali naravno, postoje neke stvari (verovatno puno njih) u vezi sa njima koje ne želim da nasledim. Prirodno, trudila sam se da izbegavam da se pretvorim u njih. Ono što sam dosad postigla je da ne brinem toliko ako moj cimer u četiri ujutro pravi kolače sa hašišom i krade cigarete.

Sada kada sam kod kuće sa porodicom preko leta, i nadam se ne duže od toga, još više sam svesna njihovih navika koje su preneli na mene. Tako da sam morala da pitam stručnjake da li postoje neke strategije za ljude kako da izbegnu da se pretvore u svoje roditelje.

Viktoria Donahju ima master iz psihologije i radi kao psihoterapeut i savetnica. Dr Daniel Sigel ima medicinsku diplomu sa Harvarda i postdiplomski sa UCLA. Napisao je mnoštvo knjiga, uključujući i The Developing Mind: How Relationships and the Brain Interact to Shape Who We Are and Mindsight: The New Science of Personal Transformation.

Ketrin Li, je profesorka psihologije na Univerzitetu Otava i njena predavanja uključuju i porodičnu psihologiju.

Kako vaši klijenti reaguju nakon što postanu svesni činjenice da sve više liče na njihove roditelje?

Reklame

Viktorija Donahju: Šokirani su. Govore, "Zakleo sam se da nikada neću biti ovakav, a evo kakav sam postao. Nastavljam patern." Ovo najčešće čujem od ljudi koji su i sami tek postali roditelji. Onda su u fazonu, "Sranje, postajem kao moji roditelji". Zastrašujuće je.

To budi strah u ljudima jer je to nešto što nisu hteli da ponove, a sada to rade.

Da li srećete puno ljudi koji se bore sa tim kakvi su postali zbog njihovih roditelja?

U stvari, puno ljudi dolazi zbog stvari koje nemaju veze sa njihovim roditeljima – svi pričaju o poslu i vezama – ali ni ne shvataju da je to povezano njihovim roditeljima. Skoro sve se vraća na njihovu vezu sa roditeljima koju ponavljaju u svojim vezama, naročito u intimnim vezama.

Šta mislite pod tim 'vezanost za roditelje'?

Postoji više vrsta privrženosti. Možete biti sigurni u toj povezanosti, a možete biti i nesigurni. Hajde, recimo da vaši roditelji nisu uvek bili dostupni – majka vem je bila depresivna dok ste odrastali, tako da nije bila tu za vas emotivno – to kreira nesigurno vezivanje u kom se ne osećate sigurno. Ti paterni će biti ponovo oživljeni.

Znači vrlo je lako da se pretvorite u sopstvene roditelje, naročito ako su bili negativni uticaj?

Da, vrlo je lako, naročito ako taj neko nije svestan toga. Razlog za to što je to tako česta pojava je taj što između osamdeset i devedeset odsto našeg života, mi zapravo funkcionišemo na nesvesnom nivou. Većina naših interakcija je na nesvesnom nivou. U većini slučajeva, ljudi počinju da se ponašaju kao njihovi roditelji i počinju da nasleđuju osobine od roditelja kada smo novorođenčad i mala deca. Njihovi mozgovi su zapravo programirani ponašanjem i delima oni koji ih neguju i čuvaju. Tako da sve počinje dosta rano.

Reklame

Šta neko može da uradi kako se ne bi pretvorio u svoje roditelje?

Svest o tome je sigurno prvi korak u tome da ne postaneš tvoj roditelj. Recimo da ste pod velikim stresom, i sa vašim ste partnerom, i sve ste sredili. A kada je vaš rodtelji bio ljut i pod stresom, on ili ona bi planuli na ljude. Pa, kada ste vi pod stresom, još je teže shvatiti da ponavljate te paterne. Tako da morate da radite na tome da smanjite stepen stresa i da u isto vreme shvatite da ne morate da planete na ljude i budete bezobrazni prema drugim ljudima kao što su bili vaši roditelji. Radeći stvari drugačije od vaših roditelja , i ponavljajući to iznova i iznova, pravimo nove puteve. I tako sprečavamo da postanemo kao oni.

Da li možete malo da objasnite te putanje?

Nervni putevi i neuronauka, je u poslednjih deset do dvedeset godina bacila senku na to kako postajemo naši roditelji i kako se formiraju naši mozgovi. Kada smo pod stresom i ne možemo da razmišljamo kako treba, mi se okrećemo tim neuro putevima koji su nam već formirani otkad smo bili bebe. To je kao da hodate šumom, i nema puta, i vi morate da napravite jedan. Što više hodate tim putem, sve vam postaje jasnije. Isto to radite i sa svojim mozgom, i kada kreirate i koristite taj novi put – ko želite da budete i kako želite da reagujete – umesto da idete starim putem koji ste naučili od svojih roditelja. Tako kreirate nove navike i nove načine ponašanja kada ste sa ljudima.

Reklame

Da li mislite da ljudi završe kao njihovi roditelji ovako i onako?

Dr Sigel: Da, to se događa u nekim slučajevima. Ljudi upijaju načine komunikacije od svog detinjstva. Ili ponekad se čak trudite da ih izbegavate, ali to vam ne uspeva, a onda se oni probude kada ste pod stresom. Tako da direktno i indirektno, možemo da budemo kao naši roditelji, iako to ne želimo. Recimo da neko kaže, "Moji roditelji su vrlo hladni i isključeni. Kada budem imao svoje dete, želim da budem siguran da sam blizak i topao." To je divna namera, ali ono što se događa je da pod stresom oni mogu da postanu hladni i isključeni, a da toga nisu ni svesni.

Pa šta mogu da urade da prestanu da se ponašaju kao njihovi roditelji?

Postoje mnogi ljudi koji ne rade ništa u vezi sa tim, ali postoji puno stvari koje mnogi mogu da urade kako ne bi postali kao njihovi roditelji. I ako se posvetite malo tome da se osvrnete na vašu istoriju kad ste bili dete.

Da li je to težak proces?

To nije teško, ali većina ljudi to ne uradi.

Zašto?

Puno ljudi ili ne želi uopšte da razmišlja o tome ili – i ovo je možda razlog zbog kog ne žele razmišljaju o tome – su već razmišljaji o tome, i misle moja prošlost je gotova, nema razloga da razmišljam o tome jer je ona iza mene. Ta osoba će postaviti takvo mentalno stanje koje govori, Nema razloga da razmišljam o tome jer ništa ne mogu da promenim. Oni iznova racionalizuju zašto je to kakvi su oni OK, iako nije. Nije stvar u tome šta vam se dogodilo u prošlosti; već je stvar u tome kako gledate na to kako je prošlost uticala na vas. Ključ sopstvenog oslobađanja od nasleđa prošlosti je kakav ćete smisao izvući iz toga kako je prošlost uticala na vas.

Reklame

Da li je nekad prekasno da se taj proces započne?

To možete da uradite u bilo kom delu vašeg života. U mojoj knjizi Mindsight je taj tip Sjuart, koji ima devedeset i dve godine, i prvi put, on se osvrće na prošlost. I onda vidite kako to duboko nekoga menja jer me pozove njegova žena koja ima 65 godina i kaže, "Doktore Den, da li ste mom mužu presadili mozak?". A dobra vest je da vam nije potrebna transplatacija mozga. Samo je potrebno da se osvrnete i to vam je kao da ste dobili taj novi mozak.

Za ljude koji izaberu da se ne osvrnu, šta je najčešće negativno iskustvo njihove prošlosti?

Podeljeno je. Ali postoji jedna grupa kojoj je nejteže, a to su oni čiji su roditelji bili izvor užasa. To može biti zapostavljanje ili zlostavljanje ili je roditelj dolazio kući pijan sve vreme i tukao drugog roditelja. Kada je roditelj izvor užasa, dve vrlo tužne stvari se događaju u mozgu deteta. Jedna stvar je da mozak govori da se skloniš od izvora terora, ali mozak takođe govori da se vežeš za neku figuru kako bi se zaštitio. Ali ako je ta figura izvor terora, onda um biva podeljen. Nažalost, kada ta deca odrastu, oni razvijaju nešto što se zove disasocijacija. Oni se odvajaju kada su pod stresom, ne mogu da razmišljaju kako treba, imaju problem da regulišu i balansiraju emocije, imaju teškoće u ostvarivanju međusobnih kvalitetnih odnosa. Sa odvojenošću, oni bukvalno imaju fragmentaciju svesti, i mogu da se osećaju odvojeno od svog tela, emocija, i čak i njihova sećanja mogu biti fragmentisana, kao i mogućnost da im pristupe. To nije retko, i jedva da se o tome i priča.

Reklame

Ukoliko se takvi ljudi ne osvrnu na svoju prošlost, da li se tako nastavlja ciklus zanemarivanja i zlostavljanja?

Apsolutno. Jer kada se fragmentišu, oni se odvajaju, i oni nenamerno terorišu svoju decu. Oni to ne žele, vole svoju decu, i niko ne želi da povredi svoju decu – dobro, postoje neki sadisti – ali većim delom, svi vole svoju decu, ali ipak to rade. Neki ljudi koji sad čitaju ovo mogu da postanu nervozni zbog osvrta na sopstvenu prošlost jer je ona bila zastrašujuća. Ali sve se svodi na refleksiju. Ako Stjuart to može da uradi u 92. godini, onda možete i vi.

Da li mislite da je moguće da izbegnemo da postanemo naši roditelji?

Ketrin Li: Da. Pošto imamo dva biološka roditelja, nismo identična kopija nijednog od njih, tako da nismo njihovi klonovi. Idealno bi bilo da tokom ranog detinjstva naučite da izaberete način života i vrednosti koji za vas imaju smisla, ne kao imitaciju vaši roditelja, niti kao prostu reakciju protiv njih. Kako mlada osoba sazreva, oni imaju puno više izvora različitih uzora i potvrde koje mogu da pomognu u kreiranju njihovog identiteta.

Znači, ako imamo druge uzore oko nas to može da nam pomogne da ne prihvatamo negativne osobine naših roditelja?

Možete imati puno uzora osim vaših roditelja. Uzori možda nikada ne saznaju koliko su važni. Radila sam sa osobom koju je roditelj teško zlostavljao. U srednjoj školi je posetila prijateljicu i bila je opčinjena ponašanjem njenih roditelja. Kada je i sama postala roditelj, bila je mnogo više kao roditelji njene prijateljice nego kao njeni roditelji.

Pratite Alannu Rizzu na Tviteru.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu