Zatvorski psiholog objašnjava kako se ophodi prema ubicama, silovateljima i siledžijama

FYI.

This story is over 5 years old.

zatvor

Zatvorski psiholog objašnjava kako se ophodi prema ubicama, silovateljima i siledžijama

"Moji pacijenti moraju da mi se dopadaju, inače to neće funkcionisati."

Ubice, silovatelji i nasilni kriminalci – to su ljudi koje Uve Kazenmajer sreće svakog dana. Svi oni imaju jedno zajedničko među sobom: država misli da su toliko opasni da ne samo da moraju da se drže iza rešetaka, već im je potrebna i posebna nega. A to je Kacenmajerov posao, kao psihologa u terapeutskoj instituciji zatvora u Tegelu, u Berlinu.

Socijalne terapeutske ustanove postoje u Nemačkoj od ranih sedamdesetih. Ideja je da podvrgavanje nasilnih kriminalaca intenzivnoj ličnoj terapiji i socijalnoj nezi sprečava da se oni vrate zločinu kad jednom budu ponovo pušteni na slobodu. I taj metod funkcioniše. Verovatnoća za povratak zločinu je za trećinu manja kod počinilaca koji su prošli pomenutu socijalnu terapiju.

Reklame

Ova ustanova nalazi se u odvojenoj zgradi JVA i u njoj važe posebna pravila. Na primer, zatvorenici mogu slobodno da se kreću hodnicima– čak i noću, a njihove ćelije nisu zaključane. Iako to zvanično nije dozvoljeno, mogu i da posećuju jedni druge. "Ovo je nama posebno zanimljivo jer možemo da vidimo kako se ponašaju kada postoji jasno iscrtana crvena linija", objašnjava nam Kazenmajer dok nas vodi hodnikom. "Da li će neko prekoračiti tu liniju ili neće?" Njegova kancelarija nalazi se u istom tom hodniku, između ćelija i pacijenata. Čim izađe na svoja vrata, on se odmah nađe među njima.

VICE: Zar se baš nikad ne plašite svojih klijenata?

Uve Kazenmajer: Većina ljudi bi verovatno na to pitanje rekla da su nisu uplašeni, već samo puni poštovanja. Ali da budem potpuno iskren s vama, reći ću vam: naravno da smo svi uplašeni. Ne bismo imali nikakve šanse protiv njih. Kad bismo sada pošli hodnikom i petorica muškaraca nas sačeka na drugom kraju i želi na smrt da nas prebije, niko ne bi stigao da nam pomogne. Nije važno koliko biste brzo oglasili alarm, čuvari ne bi bili dovoljno brzi. Ali ne mogu stalno da razmišljam o tom strahu, inače ne bih mogao ništa da uradim ovde.

Jeste li se nekad našli u pravoj opasnosti?
Jesam se osećao ugroženo. Pre nekoliko godina bivši upravnik bio je napadnut makazama ovde u hodniku. I čuvari ponekad budu napadnuti. Ali to su zaista izuzeci, pošto je sve to potpuno besmisleno. Ljudi ovde nisu ludi, oni su kriminalci. Oni znaju šta sve mogu da izgube na kraju.

Reklame

Zašto uopšte postoji ova institucija? Da li nasilni kriminalci zaslužuju da dobijaju terapiju o državnom trošku?

Ne radimo to zbog kriminalaca, radimo to zbog društva. Želim da počinioci budu manje opasni, a ne srećniji. Te dve stvari obično nije lako razdvojiti – ali težak odnos s majkom nekog pacijenta je relevantan samo ako ima uticaja na to koliko je on opasan.

Koliko vam je vremena potrebno da pretvorite kriminalca u uzornog građanina?
Terapija ovde obično traje tri godine. Ispočetka ljudi imaju izrazito negativan stav – ko uopšte voli psihologe? Rekao bih da se prvih pola godine provede u međusobnom upoznavanju. A onda u nekom trenutku počinjemo da pričamo o konkretnom zločinu.

Da li to počiniocima teško pada?
Često moram, pre i iznad svega, da im objasnim šta je njihova odgovornost, da im objasnim koliko su oni zapravo opasni. Oni su često sami sebi najveća prepreka. Oni svoja dela opravdavaju izanđalim frazama kao što su: "Žrtva me je isprovocirala", "Bio je to samo vaspitni šamar", "A šta biste vi uradili?", "Bila je takva gužva na stanici podzemne železnice da sam prosto morao da ga gurnem na šine" ili moja omiljena: "Ja sam ovde samo zato što me je svedok otkucao."
Posle toga se bavimo onim šta se s njima dešavalo baš u vreme izvršenja zločina. Pokušavamo da utvrdimo faktore rizika: na primer, uticaje sredine kao što su alkohol, loše društvo, nezaposlenost, ali i stvari koje su se dešavale u njima samima. Potom pokušavamo da izgradimo njihove živote do tačke u kojoj ti faktori postaju minimalni.

Reklame

Kako uopšte uspevate da doprete do tih ljudi?
Često možete da iskoristite njihove sopstvene sisteme. Kod muslimana, na primer – mnogi postanu religiozni čim stignu ovamo – obično koristim Kuran, o kom oni često nemaju nikakvog pojma. Potom zajedno sa zatvorenikom stignemo do zaključka da ne može da kupi štand za hranu ili kupi svom detetu poklon ukradenim novcem zato što je to haram, što znači da to nije dozvoljeno ili sveto. Potom ti veliki gangsteri koji možda imaju mnogo novca pohranjeno negde napolju počnu da šalju svojim porodicama samo novac koji zarade u zatvoru.

Iste stvari sam radio i sa nacistima – od kojih nam nije mnogo njih preostalo. Govorimo o "nemačkim vrednostima": disciplini, napornom radu i tačnosti. Potom prolazimo kroz njihov život sa spiskom: nikad nije ništa radio, nije čistio ćeliju, uvek kasni na zakazane sastanke. To su sve stvari sa kojima se započinju razgovori u kojima ljudi odjednom počnu da slušaju.

Ima li ljudi za koje je terapija uzaludna?
Postoje grupe sa kojima ne mogu da radim. Naročito ideološke – one mogu biti islamističke, pa čak i nacističke. Jedan kaže da su njegova dela bila sastavni deo džihada, drugi tvrdi da je to uradio da bi spasao Nemačku od stranaca. Istu stvar imate sa pedofilima. Oni pokušavaju da nastupe sa argumentom da je zakon protiv seksa sa decom društveni konstrukt i da je to potpuno drugačije u drugim društvima.

Kako se onda nosite sa tim?

Reklame

Morate da budete uporni: ovde se uopšte ne radi o tome. Ovde je suština patnja koju ste naneli drugima, ovde je suština u detetu koje ste povredili. Ako neko tvrdi da je to bio "samo šamar", onda zajedno krenete da gledate fotografije žrtve i razne frakture jagodice ili hematome.

Kako se osećate dok sedite preko puta ubice?
Naravno da i dalje smatram da su njihova dela užasna, imam ženu i decu. Ali vremenom sam naučio da razdvojim ljude od njihovih dela, koliko god to mogu. Moji pacijenti moraju da mi se dopadaju, inače to neće funkcionisati.

Moraju da vam se dopadaju?
Dotična osoba mora da bude u stanju da razluči da li me ona stvarno zanima ili se ja samo pretvaram da je tako. To ne znači da joj dajem svoj privatni broj telefona, već samo da sam iskren prema njoj. Ako želim da me neko poštuje, moram prvi da ukažem poštovanje.

Ali kako da vam se dopada ubica ili silovatelj?
Kad sedim preko puta čoveka i prolazim kroz njegovu biografiju, često dođem do tačke u kojoj je nekada davno on bio mali dečak koji je doživeo neke stvari i možda će mi ga čak biti žao. To nema nikakve veze sa pronalaženjem izgovora za počinjena dela. Radi se o razumevanju korelacija: kako je ta osoba, koju su non-stop drugi mlatili, postala osoba koja sada mlati druge. Nekako mi uspeva da ih istovremeno vidim obojicu: čoveka koji je počinio sve te užasne stvari i dečaka kog mi je žao. Ali u nekim retkim slučajevima to ne funkcioniše tako. Onda ne radim s tim ljudima.

Reklame

Da li vam se to već dešavalo?

Pre nekoliko godina sam počeo da radim s klijentom koji je zlostavljao bebe – između ostalog. Upravo sam bio postao otac i praktično sam stigao direktno iz bolnice. Potom sam rekao, ovo u ovom trenutku neće funkcionisati. Pola godine kasnije, sve je ponovo bilo u redu.

Kako podnosite ako neko koga ste pustili ponovo počini zločin?
U statističkom smislu, većina pacijenata koje oslobodim ponovo počine zločin. Ali ja sam i dalje ubeđen u važnost svog rada. Prvo, zato što svako ko uspe da spreči nastajanje novih žrtava izuzetno koristan. Ali i zato što se na kraju to isplati. Počinilac koji je ponovio zločin košta društvo mnogo novca. Ako godišnje sprečim samo dva čoveka da načine još štete, već sam uštedeo više nego što je moja plata. Oslobodio sam više od sto ljudi i mnogi od njih me i dalje zovu da mi kažu: "Zaista sam srećan što sam vas upoznao."

Koji slučajevi vam ulivaju nadu?
Pre nekoliko godina mi je stigao jedan skinhed, bio je prilično poznat na lokalnoj sceni, bio je njihov vođa. Ispočetka je bio zaista buntovan, ali je na kraju toliko dobro napredovao da mi je čak i pomogao.

Jednog dana nam je stigao mladi neonacista koji je počeo da se razmeće pred starim koga je sve premlatio. Stariji ga je samo pogledao i rekao: "Znaš, i ja sam nekada bio isti kao ti, dok sam bio mlađi. Kod kuće me je otac izbubecao, a onda bih ja navukao čizme, izašao na ulicu i drugi su morali da rone moje suze umesto mene." I dan-danas se naježim kad se toga setim. On nije bio nešto posebno načitan čovek, sam je to smislio.

Reklame

Šta je najvažnija stvar koju ste naučili od nekog kriminalca svih ovih godina?
Da se oni ne razlikuju toliko mnogo od nas. Mnoga njihova dela nisu mnogo drugačija od onoga što bismo mi uradili kad bismo se našli u sličnoj situaciji. Pitanje koje me je pratilo svih ovih godina bilo je: Po čemu se ja to razlikujem od njih?

Niko nije svestan koliko je tanak led po kojem hodamo. Ako izgubim posao, izazovem saobraćajnu nesreću na putu do kuće i potom stignem kući i tu zateknem poruku od supruge u kojoj ona kaže da je uzela decu i nameštaj i preselila se kod majke… Koliko toga čovek može da istrpi odjednom pre nego što prsne?

Još na VICE.com

Praznici u zatvoru

Bio sam dvaput u zatvoru u Nišu i više ni pešački ne prelazim na crveno

Platio sam boravak u luksuznom zatvoru jer je alternativa bila suviše strašna