Izbeglice niko ne želi: odiseja do policijske stanice u Beogradu
Foto: Lazara Marinković

FYI.

This story is over 5 years old.

Izbeglička kriza

Izbeglice niko ne želi: odiseja do policijske stanice u Beogradu

Lekcija koju sam tog dana naučio je bila da koliko god čovek bio liberalan ne može da u potpunosti isključi predrasude.

Ovaj članak je zasnovan na istinitom događaju i objavljen je uz pristanak okrivljenog za otkrivanje detalja iz poverljivog razgovora.

- Dobar dan, branioče, policija je, zvale su vas naše kolege pre desetak minuta radi službene odbrane koju ste prihvatili?

- Da, naravno. Hoćete li mi reći koje je delo u pitanju i gde bi trebalo da dođem?

- Krijumčarenje ljudi, policijska stanica u Savskoj ulici. Javite se u tu i tu kancelariju tom i tom inspektoru. I da ne zaboravim, da li ste preležali boginje?

Reklame

- Valjda jesam, imao sam neke osipe kao klinac. Zašto?

- Među oštećenima ima i bolesne dece.

- Pa koliko ima tih oštećenih?

- Devetnaest.

Lekcija koju sam tog dana naučio je bila da koliko god čovek bio liberalan ne može u potpunosti da isključi predrasude. Kakav je to čovek koji radi takvu stvar? Devetnaest ljudi, bolesna deca? Mučan je moj posao ponekad. Pa dobro, ćuti i radi, niko te nije puškom terao da se time baviš. Nema kukanja.

Foto: Stefan Veselinović

U policijskoj stanici se bezbrižno igrala gomila čupave dečurlije. Sve im je bilo interesantno. Tete i čike u uniformama su im dali nekakve bombone i tako uništili svu dječiju stidljivost . Nekoliko starijih ljudi je već bilo ozbiljnije. Ko zna kakva su njihova iskustva sa bliskoističnim policijama i službama. Ako je i pola od onoga što sam čuo tačno, nesrećnici imaju svako pravo na ovome svetu da nikada više ne veruju nijednoj državi.

Trudnoj ženi je neka vojska mobilisala muža. Ni ona ne zna koja. Možda su Pešmerge, možda i neko drugi, ima toga mnogo. Boji se za decu i želi im bolji život.

Okrivljeni je krupan, snažan i mračan. Nosi trenerku, nema vrata, kratko je ošišan. Ovaj izgleda baš onako kako usamljene bakice zamišljaju lika koji će ih prebiti i oteti im penziju i zlatni lančić. Upoznavamo se, molim policajce da nas ostave nasamo par minuta da obavimo poverljivi razgovor.

Odmah iznenađenje.

- Gospodine, ja sam policiji sve ispričao, neću ništa da krijem. Imam tog poznanika, otišli smo par puta na piće ali ga ne znam po imenu, znam mu samo nadimak. On zna da teško živim i da malo zaradjujem a treba se brinuti o ženi i deci. Zove me jednog dana da se nađemo u kafiću, kaže da ima posao za mene. Sa njim je bio još jedan čovek ali ništa nije pričao. Rekao mi je da treba da prevezem sedam ili osam ljudi preko Bubanj potoka. Preuzeću ih na pumpi na autoputu i voziti do Konjarnika. Pitam ga koje ljude, kaže mi "Ma ove Talibane". "Kakve Talibane?", "Ove Arape, brate, namam pojma ko su". Platiće mi dvadeset evra, plus troškove za gorivo.

Reklame

Prekidam ga i zbunjeno kažem: "Koliko brate, jesi li nešto pogrešio, nemoj me lagati, nema smisla? Da nije dvadeset evra po glavi?"

Kaže: "Ma ne lažem te, care, za sve, za turu. T ri dana radim da mi ostane dvadeset evra, očajan sam. Nema posla, treba nahraniti decu i prihvatio sam. Morao sam."

- Pitao me je imam li nekakav kombi, rekao sam da mogu da pozajmim od komšije. Komšiji nisam rekao šta će mi auto, pozajmljivao je i on moje kada mu je trebalo.

- Zove me par dana kasnije i kaže da radimo večeras. Uzeo sam kola i došao na to odmaralište na autoputu. I čekam. Piljim ko ludak u svako auto koje prođe autoputom. Nije mi svejedno, nikad nisam radio ništa slično. Nisam nikada kažnjavan. Prolaze sati. Prvi, drugi, treći… Ne zvoni telefon. Odjednom, javlja se poznanik i kaže da je sve odloženo za sutra. Iskreno, odahnuo sam.

Pročitajte i: VICE sa ženama izbeglicama: one su hrabre i ne plaču

- Ali, trebaju mi pare. Ne odustajem i molim komšiju da mi pozajmi kombi za još jedno veče. Dobar je komšija, pristaje. Opet odlazim i čekam. Zvoni mi telefon i kaže mi da me čekaju kod sledeće pumpe. Odlazim tamo, otvaram vrata ali ne vidim nikoga. Odjednom, iz žbunja izleću neki ljudi i mašu telefonom. Uskaču u kombi, a ja zatvaram vrata i vozim. Mrak je, ja sam malo i zbunjen i uplašen, nemam pojma ko je ušao, ko ostao.

- I onda ništa. Zaustavlja me policajac na Bubanj potoku i pita šta vozim. Kažem, ništa. Probledeo sam kad je rekao da otvorim vrata. Rekoh, nemoj molim te. Kaže moram, posao. Umalo nisam pao na dupe kad su krenuli da izlaze. Nisam imao pojma da ih je toliko ušlo. Ne znam ni gde je njih devetnaest moglo stati. Deca, trudnica, žene, muškarci. Brate mili, u šta sam se uvalio.

Reklame

- Rekoše mi da mi preti najmanje godina zatvora. Brani me, molim te, ne smem u zatvor, ko će mi hraniti decu?

Završavamo razgovor. Okrivljeni ponavlja priču tužiocu i potpisuju se zapisnici. Pušten je da se brani sa slobode. Kombi je privremeno oduzet kao sredstvo izvršenja krivičnog dela. Od čega će sada živeti komšija od koga je pozajmljen kombi, pita se okrivljeni dok pijemo u kafani.

Svi su svesni da se ljudi na tom putu utapaju u morima, guše po kamionima, da ih pljačkaju, tuku, otimaju. I svi, gotovo pobožno ponavljaju: "Alemania, Alemania." Zemlja gde se okončavaju muke.

Nekoliko sati kasnije, u policiju dolazi tumač za arapski jezik. Stariji gospodin, Palestinac koji u Beogradu živi skoro 50 godina. Ispostavlja se da su "arapski Talibani" u stvari Kurdi iz okoline Alepa. Policija je decu i neke od njih odvela u bolnicu da im daju lekove.

Foto: Lazara Marinković

Njihove porodice su platile nekome da im organizuje prevoz do Nemačke. Ne znaju, ili ne žele da kažu kome. U Srbiju su ušli tako što ih je negde u Bugarskoj vodič doveo blizu granice a zatim rukom pokazao u pravcu nekog brda i rekao, Srbija. Pešačili su nekoliko sati, sve sa bolesnom decom.

U Srbiji ih je čekao neko ko ih je odvezao do pumpe u blizini Beograda. Ljude koji ih prevoze ne znaju. Ne govore ništa o čoveku koji ih kontaktira i upućuje gde da idu. Pobegli su od zla. Trudnoj ženi je neka vojska mobilisala muža. Ni ona ne zna koja. Možda su Pešmerge, možda i neko drugi, ima toga mnogo. Boji se za decu i želi im bolji život. Mlađi muškarac se uplašio rata. Stariji vuče sa sobom čitavu svoju porodicu.

Reklame

I svi oni su svoje i živote svoje dece stavili na kocku i došli od Sirije do Beograda verujući na reč raznim arapskim, turskim, srpskim, bugarskim, rumunskim i ko zna kakvim sumnjivim likovima. I svi su svesni da se ljudi na tom putu utapaju u morima, guše po kamionima, da ih pljačkaju, tuku, otimaju. I svi, gotovo pobožno ponavljaju: "Alemania, Alemania." Zemlja gde se okončavaju muke.

Foto: Daniel Toader

Dok se vraćamo prevozom, tumač mi prepričava drame njihovih sapatnika. Neki su bili uvaženi članovi svojih zajednica, profesori, doktori… Govore lepim arapskim jezikom.

Drugi su polupismeni seljaci. Beže od ubica iz Asadovih tajnih službi, divljaka iz ISIS-a, islamista iz Al-Nusre i bezbrojnih lokalnih gospodara života i smrti. Beže na sve načine. Pričao mi je o čoveku koji je put od Istanbula do Beograda prepešačio i imao dokaz o tome. Zbunjen, prevodilac ga je pitao kakav dokaz? Ovaj je u sred policijske stanice izuo cipele i pokazao izranjavane noge.

Mogu vlade glumiti koliko hoće da im je stalo do osnovnih civilizacijskih vrednosti. Istina je da izbeglice niko ne želi. Nisu oni simbol samo Sirije kao propale države, kao što ni moj klijent nije samo simbol Srbije kao propale države gde čovek pristaje na sve za 20 evra.

Simbol su čitavog propalog sveta. Svo to zatvaranje očiju, podizanje zidova, gradnja izbegličkih logora, obezbeđivanje vozova kako bi se problem prebacio na drugog ili pozivanje na pravila Šengena kako bi ih vratili siromašnijima i slabijima potvrđuje da se koristoljublje i sebičnost stavljaju iznad humanosti i ljudskih prava. Svet je postao loše mesto.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu