U Srbiji dvadeset prvog veka, jedna grupa građana nalazi se u težem položaju od svih obespravljenih nacionalnih, etničkih, i polnih manjina. Da, sportski komentatori su izloženi podsmehu, preziru, i agresiji na svakom koraku zbog greha iz mladosti: izabrali su pogrešnu profesiju.
Minimum empatije i spremnosti da se pomogne onima koji pate odlike su svakog civilizovanog, odgovornog ljudskog bića. Ne zaboravimo, ti komentatori su nečija deca, roditelji, prijatelji, komšije – oni zaslužuju naše razumevanje. Pokažimo dobru volju i pomozimo im da savladaju teškoće u kojima su se našli, da isprave pogrešne korake i najzad nađu mesto u društvu koje odgovara njihovom neospornom talentu.
Evo nekoliko predloga za alternativne profesije, uz primere komentatora kojima bi mogle biti primamljive.
EPSKO-LIRSKI KANTAUTOR
Primeri: Aleksandar Stojanović (RTS), Zvonko Mihajlovski (penzija)
Šta činiti kad nas nadvlada potreba za umetničkim izrazom, a na radnom mestu nam je prostor za tako nešto tragično ograničen? Prinuđeni smo da redefinišemo parametre posla kojim se bavimo. Prosto ćemo zamisliti da se publika uključuje u prenos utakmice par minuta ranije upravo da bi čula naše metastazirane najave tokom kojih poredimo osobine piva i vina te medveda i bika, bulaznimo o milimetrima koji se roje svud oko nas, i uporno se pitamo naglas „ko sam ja?" Ako se potrudimo, možemo i u sam prenos ubaciti kreativne izlete; poredimo vulkan kao emociju prirode sa volejom kao emocijom fudbala, ili telepatski prenosimo tok misli sudije koji je „hladan kao taštin osmeh". Uzalud je pokušavati da se iskra kreativnosti obuzda i svede na ovozemaljske okvire.
Današnje društvo ne nudi dovoljno prostora za poeziju, poeziju u prozi, i poeziju u umišljenom blebetanju. Zapitajmo se zašto je to tako i šta možemo da promenimo. Nađimo prostora za ove loše skrivene talente da očaraju publiku koja će to umeti da ceni, bez sportskog sadržaja da im odvraća pažnju.
REPORTER TABLOIDA
Primeri: Aleksandar Stojanović (RTS), Nebojša Višković (Sport Klub)
Svakom od nas sport je ponekad malo, onako…dosadan. Zamislite kako je tek ljudima koji su prinuđeni da isprate utakmicu od početka do kraja, ne mogu čak ni da odustanu na poluvremenu ako je rezultat nula-nula. Možemo li im zameriti ako pokušaju da sadržaj oneobiče sočnim detaljima? Ako nam, umesto nebitne informacije o strelcu nekog tamo gola, ponude informaciju o tome čiju je bivšu ženu taslačio Džon Teri? Tolike babe i tetke čame pored malih ekrana na kojima njihova neuviđavna rodbina prati loptanje– treba i njih uvesti u materiju, zainteresovati ih detaljima skinutim direktno sa sajtova uglednih listova kao što su The S*n ili Daily Fail. Možda je mladi sportista fotografisan sa cigaretom u ustima ili u zagrljaju ostarele maserke? Možda je neko nekog prozvao oko nečega na tviteru? Javnost ima pravo da zna!
Ako Srbija u nečemu ne oskudeva, onda su to tabloidi. Nemoguće da tu nema mesta za ranije pomenutog Stojanovića, koji ume da započne rečenicu sa „O kapitenu domaćeg tima se u medijima nedavno pojavila sledeća ružna glasina…"Možda za njegovog predanog sledbenika Viškovića, čoveka kao stvorenog da prati estradna prepucavanja? Apelujmo na redakcije Blica, Informera, Kurira, i ostalih titana žute štampe; neka se ovim mladim ljudima omogući da ostvare svoj pun potencijal.
LINGVISTIČKI REFORMATOR
Primeri: Aleksandar Stojanović (RTS), Srđan Radojević/Darko Plavšić (Sport Klub), Nebojša Višković (Sport Klub)
Nažalost, angažman u domenu pisane reči zahteva elementarno poznavanje maternjeg jezika. Ko od nas nije ponekad pomislio da nas srpski jezik ograničava, da bismo se lakše izrazili ako bi pravila bila malo manje kruta?
Možda želimo da efektno prevedemo neku frazu kao što je englesko stoppage time, a srpski nam nudi samo dosadnu „nadoknadu vremena". Zar nije lepše obogatiti jezik novim, uzbudljivim, besmislenim izrazom kao što je „zaustavno vreme"? Inspiracija će nas vući dalje, korner će postati „udarac iz ćoška", golmana ćemo pretvoriti u „čuvara mreže", a umesto „ofsajda" koristićemo „nedozvoljenu poziciju".
Možda uopšte ne želimo da prevodimo strane izraze? To je gubljenje vremena, svi već znaju sve te anglicizme, a košarka je brz sport, nema se vremena za razmišljanje. Kad strani kolega kaže momentum, reći ćemo i mi „momentum" iako nemamo pojma šta to tačno znači. Ako čujemo a promising attack, nećemo reći da je napad opasan ili da obećava – bolje da elegantno istrtljamo „obećavajući napad". Možda ponekad prevedemo screen kao neopisivo idiotski „ekran", ali samo ako smo ironično šaljivi.
A možda smo prosto funkcionalno nepismeni pa nam fudbaleri šutiraju sa levom ili sa desnom nogom, udaraju jedni druge sa laktovima, a gledaoci dobijaju želju da nam rastrgnu grkljan sa zubima. Kad čujemo da Aleksis Sančez daje golove on a regular basis, pretabačićemo to kreativno i reći da daje golove „na regularnoj bazi".
SANU ne sme da dozvoli da ova lingvistička revolucija prođe nezabeleženo. Treba naći mesto za te ljude u nekom institutu, neka rade zajedno na mozgoolujnim sesijama sa kojima će promeniti svet. Nije im mesto za mikrofonom dok ne definišu bar radnu verziju srpskog jezika 2.0.
OPSESIVNI STATISTIČAR
Primeri: Vladimir Mijaljević (RTS), Nebojša Višković (Sport Klub)
Nečiji talenti leže više u domenu prirodnih nego društvenih nauka. Obično prekaljeni igrači fantazi fudbala, ovi mučenici imaju potrebu da dešavanja na terenu pretoče u „zanimljive" statističke podatke, ma koliko nezanimljivi oni bili. Ako nek tim povede golom u tridesetom minutu utakmice, čućemo da oni daju čak 25% svojih golova u periodu između sedamnaestog i četrdeset petog; na šta to treba da nam ukaže ostaje misterija. Ako se neki podatak ne poklapa sa takozvanom stvarnošću, npr. ako je sudija pokazao samo četiri žuta kartona a obično pokazuje čak pet zarez jedan po utakmici, biće detaljno objašnjeno gde sve stvarnost greši i zašto.
Javnost, nažalost, nema razumevanja za ovu jedinstvenu vrstu zanimljivosti, posebno kad zauzimaju mesto nekog prizemnijeg sadržaja kao što je imenovanje igrača u posedu lopte. Za opsesivne statističare teško da postoji prigodno mesto u današnjem društvu, zato predlažemo kriogensku hibernaciju od nekoliko stotina godina, posle koje bi se možda probudili u okruženju dovoljno robotizovanom da vrednuje njihov doprinos.
PARTIJSKI KOMESAR
Primeri: Aleksandar Stojanović (RTS), Milojko Pantić (penzija)
U ovu kategoriju ne spadaju komentatori koji vatreno navijaju za čuvene Naše ma koji timovi bili trenutno na terenu – takvih ipak ima previše. Ovde je reč o posebno akutnim slučajevima koji prave ključni dodatni korak u iskazivanju patriotske servilnosti po svaku cenu. Rezultati su… raznoliki u najboljem slučaju. Imali smo tvrdnju da je pre izvesnog vremena „Srbija izborila nezavisnost od Crne Gore". Imali smo izjavu da će se „derbi ipak odigrati, hvala bogu i Zoranu Đinđiću". Imali smo i stokholmski sindrom u odbrani porodice Đoković od naplate poreza, koju je izneo novinar otpušten sa RTS-a upravo po nalogu te porodice zbog neubedljivo iskazane euforije posle jedne od pobeda čuvenog stanovnika Kneževine Monako.
Ovi javni radnici daju apsolutno sve od sebe da podrže Našu Stvar, ali sport je u Srbiji previše usko polje rada za pun opseg njihovih emocija. Ipak je ograničen broj načina na koji je moguće klanjati se pred oltarom Svetog Novaka. Previše su retki incidenti poput nedavnog nasrtaja na dignitet najheteroseksualnijeg među premijerima da bi čovek mogao izrazom konsternacije da zabeleži neke poene. Možda je rešenje poslati ih u Pjongjang, da prate fantomske trijumfe reprezentacije Severne Koreje i obožavaju vođu?
PIJANAC SA ĆOŠKA
Primeri: Petar Denda (RTS), Duško Korać (RTS), Milojko Pantić (penzija)
Iz navedenih primera jasno se vidi koliko je teško biti komentator kad za sport nemate ni znanja ni interesovanja. Ne bi trebalo da nas čudi što utehu mnogi potraže na dnu čaše. Neki su u tom lovu na utehu toliko uspešni da i na posao dolaze pod gasom; lakše im je da trpe i sebe i druge kroz izmaglicu koju blagodarna dupla loza ume da ponudi. Uz dovoljno treninga, gubi se svaka razlika između treznog i pripitog stanja – podjednako zaplićete jezikom i podjednako vam lako priča teče nezavisno od dešavanja na terenu. Svaki igrač postaje veliki majstor koji poleće poput tenka, jako i do samog kraja. Svaka atletičarka vas zavodi svojim srnećim očima boje ruskih breza čiju lepotu samo Puškin i Jesenjin mogu opisati.
Za ove napaćene duše, neki bi preporučili detoksifikaciju i neki od raznih programa odvikavanja, ali čemu bi to vodilo? Samo bi ponovo završili na poslu koji ih je u alkoholizam i oterao, pa bi se mučenje produžilo i za njih i za nas. Umesto toga, predlažemo strateško pozicioniranje svakog od njih u blizini dežurnog dragstora, u kom bi imali otvoren kredit finansiran od nacionalne penzije. Nema sumnje da bi se uklopili savršeno sa brojnim kolegama van sportskog miljea.
SLUČAJNI PROLAZNIK
Primeri: Predrag Strajnić (RTS), Dobrosav Gajić (penzija)
Na kraju, neki ljudi jesu očigledno zalutali u sportsko novinarstvo, ali nije lako utvrditi odakle. Njihove prave talente i sposobnosti je teže prepoznati; zli jezici bi rekli da je to zato što ih nema. Čak i daje tako, da su ovi ljudi prosto promašaji opšte prakse, treba imati razumevanja. Nije lako ni njima, izgubljenima u vremenu i prostoru, bez svrhe i usmerenja; u glasu ili pogledu im je vidljiv egzistencijalni očaj koji budi sažaljenje.
Nesrećnika ovog tipa ima više nego što je ovde moguće nabrojati, pomenimo samo dvojicu: Peđa „Munk" Strajnić kome gosti u studiju moraju da objasne da Podolski nije u startnoj postavi Bajerna jer je prošle sezone prešao u Keln, i Dobrosav Gajić koji meša metre sa centimetrima i muči se da rastumači kome zvižde domaći navijači. Slava im.