FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Šta se dešava kad počneš da pratiš fudbal u dvadesetim

Ali fudbal deluje kao nešto čime ne biste smeli da se bavite nakon uzrasta od, recimo, šest godina. Fudbal je nešto sa čim se rodiš – otac vas navede da navijate za njegov tim tako što vas umota u svoj navijački šal skoren od znoja i tera vas da...
Ilustracija: George Yarnton

Ima mnogo stvari kojima prvi put možeš da se posvetiš kao odrastao čovek, poput Američkog građanskog rata, sobnog bicikla, grnčarstva ili kokaina. Novi hobi je društveno prihvatljiva rabota; štaviše, mnogi ga doživljavaju kao nešto pozitivno, kao znak da u vama još ima žara, da još niste poklekli pred životom koji se svodi na odvaljivanje od alkohola jedne večeri nedeljno kako biste napravili neku glupost i umereno alkoholisanje ostalih večeri kad ćete je prepričavati.

Reklame

Ali fudbal deluje kao nešto čime ne biste smeli da se bavite nakon uzrasta od, recimo, šest godina. Fudbal je nešto sa čim se rodiš – otac vas navede da navijate za njegov tim tako što vas umota u svoj navijački šal skoren od znoja i tera vas da obožavate druge muškarce koji su u boljoj fizičkoj formi i uspešniji od njega. Od vas se očekuje da trošite gomile novca sakupljajući parčiće samolepljivog papira sa licima igrača kako biste ih strpali u sveščicu sa nesamolepljivim papirom i onda taj ritual ponavljali svake godine. Od vas se očekuje da o tome pričate na igralištu sa svojim drugarima, kao rani okvir uz čiju pomoć ćete lakše razumeti mentalitet mase, korporativno vlasništvo, nepravdu, razočaranje, nelogičnu mržnju i prazninu neuspeha.

Sveži ljubitelji fudbala prosto ne mogu da pobede. Stari navijači se prema njima ponašaju kao prema Rejčel Doležal tokom ćaske u pabu, a njihov očaj za prihvatanjem u društvu toliko je očigledan da boli. Oni koji ne prate fudbal počinju da ih gledaju kao što vi gledate svoje roditelje kad shvatite da politički naginju mnogo više udesno nego što ste mislili. "Nisam znao da si od tih", govore oni, dok vas u glavi brišu sa spiska ljudi koje bi mogli da pozovu na zajedničko gledanje filma Spotlight.

Znam sve to zato što sam odnedavno, kao 25-godišnjak, počeo da pratim fudbal. Nije me zanimao kao dete, uglavnom zato što nisam voleo da ga igram. Nisam bio mala čudovišna debeljuca čiji rumeni obrazi samo što ne eksplodiraju od prežderavanja svaki put kad smažu mars čokoladicu, već mi samo nisu išli ekipni sportovi, a nisam želeo neprestano da gubim. (Sad uz ovu naknadnu pamet vidim da me je moj nedostatak ljubavi prema sportu možda čak i spasao, jer se ispostavilo da je moj profesor fizičkog tokom čitave srednje škole bio pedofil i nedavno je osuđen po istorijskoj optužnici za sodomiju.)

Reklame

Umesto za fudbal, počeo sam da se zanimam za TV serije. Dok ste svi vi subote provodili po pabovima gledajući utakmice, ja sam ih provodio na kauču gledajući drame Arona Sorkina i serije iz devedesetih u kojima je glumio Kristofer Eklston.

Pre oko dve godine, počeo sam da bacam pogled na Utakmicu dana zato što posle svih tih serija upakovanih u boks setove počinjete da se osećate prilično otuđeno od stvarnog sveta. Sviđa mi se što će se u fudbalu skoro sigurno dogoditi nešto što će naknadno završiti u vestima i sviđa mi se ideja izbacivanja i napredovanja, zbog čega se osećam bezbedno jer vidim da postoji red u ovom svetu, a i zato što se sve to ne razlikuje mnogo od X Faktora.

Zapravo sam mu dao šansu da bih se osećao manje usamljeno subotom uveče kad ljudi u zadnji čas otkažu planove, ali moram da kažem, prilično je uzbudljiv, zar ne? U narativnom smislu, struktura mu je čvrsta jer je teško sustići se kad gubiš, što znači da skoro svaki šut stvara stanje večite strepnje u kojem si svaki sekund bliži gotovo sigurnom porazu ili pobedi. To je praktično bolje od nekih epizoda Dobre žene.

U poslednjih 18 meseci baš sam se bio primio, a pomoglo je i to što je ove sezone bilo nekih dobro tempiranih serijskih podzapleta, poput Lesterovog uspona ka dominaciji i Čelzijevog pada sa trona. Deluje kao da su angažovali novi tim scenarista da malo podigne tenziju. Kao Nova devojka u trećoj sezoni.

Reklame

Trenutno je problem što kao novi ljubitelj fudbala patim od pravog deficita znanja i autentičnosti. Svi timovi imaju ličnost. Razumem ja osnove - Arsenal obučava igrače da postanu veliki, Čelzi ih kupuje. Ali šta je sa Stoukom? U čemu je fazon s njima? Moram li uopšte da znam? I šta je razlika između Sanderlenda i Sauthemptona? Svi ti timovi koji počinju na "s" su za mene prava noćna.

Još me više brine što zapravo ne razumem tračeve. Znam da su svi fudbaleri đubrad koja vara devojke, tuče se, veruje u šašave teorije zavera i ophodi se prema rasističkim stereotipima iz osamdesetih kao Velšani prema svom jeziku, očajnički pokušavajući da ih održe u životu uprkos modernim trendovima. Ali teško mi je da prokljuvim suptilnije detalje. Nikad ne nađete "kresnuo Danijelu Lojd u toaletu" na stranici Vikipedije datog fudbalera, a sajtovi koji govore o takvim stvarima rade to putem aluzija, pominjući stalno nekakvu "akciju van terena" koju zapravo ne razumem.

Tokom Utakmice dana, odmah nakon što objave startne postave svakog tima, Gari Lineker bi zapravo trebalo da kaže: "Domaći tim ima pet igrača osuđenih za napad i četvoricu rasista mada nisu bili hapšeni poslednjih pet utakmica. Ovo bi trebalo da bude uzbudljiv susret, budući da je desetka gostujućeg time jebala suprugu napadača domaćeg tima, ali ona je ionako pre toga izašla sa menadžerevim sinom koji utakmicu trenutno gleda iz luksuzne lože, jer ne može da se pomeri od batina koje je dobio na andergraund bokserskom takmičenju bez rukavica i jedva ostao živ. Vaš komentator ove utakmice biće Džonatan Pirs, a Den Vuton će obezbediti neophodan kontekst."

Reklame

Ipak, najveći problem sa kojim se suočavam je izbor tima, a to, više nego bilo šta drugo, pokazuje koliko još nisam savladao svet fudbalskog navijanja. Odrastao sam u Hornsiju, u severnom Londonu, tako da bih po pravu trebalo da budem navijač Arsenala. A donekle se tako i osećam: radujem se svaki put kad pobede, više nego drugi veliki klubovi, a većina mojih prijatelja ionako navija za njih. Ali postoji nešto krajnje odbojno kad 25-godišnjak odjednom počne da navija za Arsenal, do te mere da kad bih to primetio kod nekog drugog sigurno bih pomislio da je smrad.

Dobro, možda ne baš smrad, ali znate one ljude koji nisu gledali sve sezone Devojaka, već najviše tri epizode i onda kukaju kako su svi likovi privilegovani nesimpatični idioti koji ne znaju ništa o stvarnom svetu, kao da su preko noći postali televizijski kritičari, uprkos tome što serija zapravo i govori o tome? Ne mrzim ljude koji ostavljaju takve postove, ali me smaraju isto kao što bi se osećao doživotni navijač Arsenala kad bih se ja pojavio u Remzijevom dresu i pitao koje "smo" to godine osvojili šampionat.

Totenhem bi bio naredan logičan izbor, uzevši u obzir moje jevrejsko poreklo i geografsku blizinu, a i dopalo mi se kad sam išao tamo na svoju jedinu fudbalsku utakmicu uživo: možete da kupite đevreke na štandovima i svi skandiraju: "JID JID JID". Ali moj problem s tim je što se stvarno radujem kad Arsenal pobedi, tako da ne mislim da bih uspeo da nagomilam dovoljno one nepokolebljive mržnje neophodne da biste se kvalifikovali za navijača Totenhema. To definitivno nije moguće, zar ne? Navijati i za Totenhem i za Arsenal? Rečeno mi je da nije.

Reklame

Šta mi, dakle, preostaje? Ne želim da navijam ni za jedan tim za koji moram da putujem suviše na sever, a pošto sam bukvalno najveći južnjak u Britaniji, siguran sam da su timovi sa severa Engleske odahnuli zbog toga. Prilično mi se sviđa Palas, ali sam načuo da je Alan Pardju možda govno od čoveka (ponovo, nisam siguran zašto) i, osim toga, obična železnica često ne vozi vikendom, a mislim da nije baš prikladno pojaviti se na fudbalskoj utakmici vozeći se Uberom. Vest Hem suviše zvuči kao privatna šala koju ne razumem, a razmišljati o tome da sada postanem navijač Čelzija bilo bi kao da počnem da kupujem deonice onog nesrećnog Beboa.

Moj novi tim! Možda.

Ali šta je sa Votfordom? Oni su prilično kul. Sviđa mi se Igalo. A i ne znam nijednog navijača Votforda, tako da niko ne može da me optuži da sam počeo da navijam za njih sad kad im je krenulo, jer ko bi me i optužio? Plus Elton Džon, sa kojim sam odskora najbolji prijatelj, nekad davno bio je njihov predsednik. A i mislim da bi se crno-žuta kombinacija dobro slagala uz moj ten.

S druge strane, sve ovo sam verovatno zasnovao na svom televizijskom doživljaju sveta, gde baksuzni gubitnici i nefavoriti na kraju postanu proslavljeni šampioni a anti-heroje uvek snađe sudbina za koju su sami krivi. Da li se to dešava i u Premijer ligi? Ili samo sačekaju da se završi sezona, a onda spiskaju nekoliko milijardi da sve vrate na staro. Čekajte, nemojte mi reći. Bez spojlera, molim.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu