Jedini novac koji imaju je mesečna isplata iz Svetskog Program Hrane (WFP) Ujedinjenih Nacija : 15 dinara ($21) mesečno po osobi. To treba da nahrani celu porodicu, mada Ahmad rizikuje probleme sa policijom zbog povremenog rada na građevini. Tih sedam dinara dnevno ne pomažu mnogo, doduše.Nemogućnost Sirijaca da legalno učestvuju na tržištu rada znači da su stalno zavise od pomoći: što je teret zemlji domaćinu ali i široj međunarodnoj zajednici koja nastavlja da finansira odgovore UN na izbegličku krizu širom regiona. Ipak, ukoliko izbeglice ne dobiju pravo na rad, ovaj status kvo će ostati. Ne samo da je to loše za ljude i vlade koje finansiraju pomoć izbeglicama, u kulturi u kojoj muškarci s ponosom brinu o svojoj porodici nemogućnost da to rade može biti poražavajuća.Pročitajte i:Razgovarali smo sa sirijskim novinarom koji izveštava o građanskom ratu u Alepu
-Zemlja je nešto sveto, nasleđuješ je je i ostavljaš sinu. Osećam se kao da živimo u košmaru. Ne mogu da shvatim šta se upravo dogodilo.Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i InstagramuZemlja je nešto sveto, naslađuješ je i ostavljaš sinu. Osećam se kao da živimo u košmaru.
- Ranije smo se takmičili sa Kinom u agrokulturi i farmakologiji. Ali sada, Sirija se vratila u kameno doba.
Očaj koji ubrzava prodaju je direktno povezan sa opadanjem podrške za izbeglice. Budžeti za pomoć i zdravstvenu negu su skresani a Sirijci, kojima je u Jordanu zabranjeno da rade, morali su da se snalaze sa manje i manje novca svakog meseca.
Džonatan Kembel, direktor WFP projekta za izbeglice u Jordanu, predsedavao je smanjenim budžetom tokom većeg dela 2015. godine. Nakon što je upozorio da drastične posledice koje će trajati godinama, istakao je da se plaši da prisustvujemo "sledećem koraku rastvaranja sirijskog društva."
- Uticaj će u budućnosti biti ogroman. Srednja klasa se smanjuje. A šta je sa ljudima koji su prodali zemlju ali ne mogu u Evropu? Kada se vrate u Siriju, gde će živeti?
Agencije za izbeglištvo UN intervjuišu Sirijce koji se vraćaju u ratom razarenu domovinu. Prema podacima UNHCR-a, 18 odsto ljudi koji se vraćaju autobisoma iz Jordana u Siriju planira da proda imovinu kako bi se preselili na neko drugo mesto - u većini slučajeva Evropu ili Tursku.
- Sva statistika ukazuje na samo jedno: ljudi gube nadu za azil u svojim zemljama, i rade ono što je najbolje za njihove porodice - kaže Endrju Harper, šef agencije za izbeglištvo UN u Jordanu.
Izbeglice koje su već četiri ili pet godina u egzilu u Jordanu osećaju sej, kaže Harper, "uskladišteno, a rečeno im da ne mogu da doprinesu." Želja da se ide na više od pukog preživaljavanja, da se povrati dostojanstvo i produktivnost je potpuno razumljiva:
- Ljudi žele da imaju budućnost, i gledaju kako da se presele dok još imaju šanse.
Sa njihove strane, nijedna od porodica koje je VICE News intervjuisao nije rekla da je ustvari želela da proda nasledstvo ili rizikuje smrt na gumenom čamcu do Evrope, već su jednostavno osetili da nisu imali drugog izbora. Radije bi sačekali da kriza prođe u Jordanu, kažu, ali moraju da se uzdignu od pukog preživaljvanja do života sa malo dostojanstva.
Cena sa život sa malo više dostojanstva, u kome su bolesna deca negovana, kirija plaćena, za večeru ima svežeg povrća, i peć na gas radi u dnevnoj sobi? Iznenađujuće niska. Ahmad kaže da mu treba 800 dinara mesečno za njegovo domaćinstvo od jedanaestoro - oko 100 dolara po osobi mesečno. Mohamad kaže da bi 1,000 dinara pokrilo trinaestoro ljudi u njegovom domaćinstvu - otprilike isti iznos.
PREPORUČUJEMO: Tajna istorija najsmrtonosnije pankerske bande u Los Anđelesu
Ali pošto su agencije za pomoć već raširene, ovakvi prihodi su čista fantazija. I tako širom Jordana, očeki i majke, sinovi i ćerke, muče se sa pitanjem na koje nikada nisu ni sanjali da će morati da odgovore.
Pred odlukom da odseče još jedno parče porodičnog nasleđa kako bi rizikovao živote dvojice sinova na moru, Mohama je neodlučan i utučen.