FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Od srednje klase do "života u košmaru": kako je iskorenjen sirijski klasni sistem

Osećajući da je sada poslednji voz, sve veći broj Sirijaca prodaje poljoprivredno zemljište koje je bilo u porodici generacijama da bi se dokopalo Evrope, pre nego što šansa izmakne.

Sve je veći broj sirijskih izbeglica iz Jordana koji u potpnosti prekidaju veze sa svojim domom, prodavajući i poslednju imovinu - zemlju u Sriji - kako bi pokrili smanjena sredstava iz pomoći i, u nekim slučajevima, plati krijumčarima da ih sprovedu do Evrope.

Nalet prodaje dolazi pred početak zime kada i evropski političari zatežu granice i kolebaju se pred povećanjem sredstava sa pomoć. Osećajući da je to poslednji voz, sve veći broj Sirijaca prodaje poljoprivredno zemljište koje je bilo u porodici generacijama da bi se dokopalo Evrope, pre nego šansa izmakne.

Reklame

Abu Ahmat, otac devetoro, je nedavno prodao svoje imanje. U svom zapustelom apartmanu u podrumu u Ibridu, gradu u severnom Jordanu, bivši prodavac tepiha priseća se da je prodao domaćinstvo od 18 dunama (više od 4 ara) u selu Hara, u južnoj provinciji Daraa u Siriji. Prodao je za 6 hiljada Jordanskih dinara (8 i po hiljada dolara) - možda dvadeset odsto niže od cene koju je imalo pre rata.

Prodaja je bila dovoljna da pošalje četrnaestogodišnju ćerku, šesnaestogodišnjeg sina i trogodišnjeg unuka u Evropu, same. Sada su u Nemačkoj.

-Nisam imao novca da ih hranim, a sada nemam ništa u Siriji, kaže Ahmad. Slomljen krivicom što je njih troje stavio u takvu opasnost, kaže da se plašio da će njegova ostala deca gladovati pre nego što se cela porodica ponovo okupi u Nemačkoj.

Pročitajte i:Razgovarali smo sa sirijskim novinarom koji izveštava o građanskom ratu u Alepu

Jedini novac koji imaju je mesečna isplata iz Svetskog Program Hrane (WFP) Ujedinjenih Nacija : 15 dinara ($21) mesečno po osobi. To treba da nahrani celu porodicu, mada Ahmad rizikuje probleme sa policijom zbog povremenog rada na građevini. Tih sedam dinara dnevno ne pomažu mnogo, doduše.

Nemogućnost Sirijaca da legalno učestvuju na tržištu rada znači da su stalno zavise od pomoći: što je teret zemlji domaćinu ali i široj međunarodnoj zajednici koja nastavlja da finansira odgovore UN na izbegličku krizu širom regiona. Ipak, ukoliko izbeglice ne dobiju pravo na rad, ovaj status kvo će ostati. Ne samo da je to loše za ljude i vlade koje finansiraju pomoć izbeglicama, u kulturi u kojoj muškarci s ponosom brinu o svojoj porodici nemogućnost da to rade može biti poražavajuća.

Reklame

Kod ljudi kao što je Ahmad - sredovečne, osiromašene, pred budućnošću u kojoj je rad zabranjen, a preživaljavanje njegove dece zavisi od hirova donatora i domaćih vlada - depresija i očaj preovladavaju.

-Šta treba da uradim, da prodam decu?, pita on, okrećući prazne šake na gore. -Ništa nije ostalo.

Još jedan otac iz Sirije u istom bloku apartmana ima sličnu priču. Abu Mohamad, otac jedaneastoro, imao je solidne prihode u Daraa, sa 100 dunama (više od 24 ara) zemljišta i voćnjaka. Posle tri godine u Jordanu, zadužio se kako bi platio krijumčarima i prebacio dva nećaka u Evropu u julu, pa prodao svoje najbolje zemljište, bogato breskvom i jabukom, da bi otplatio dug. Abu Mohamad je dobio samo 375 dinara po dunamu, četvrtinu predratne vrednosti. Sprema se da proda još pet dunama po još manjoj ceni kako bi prokrijumčario dva sina istom rutom.

Kao i svoj sused Ahmad, Mohamad je nasledio zemljište od svog oca, i prodao ga bivšim sirijskim iseljenicima koji rade u Zalivu kao vlasnici prodavnica ili radnici.

Ovi kupci ranije nikada ne bi bili u mogućnosti da kupe, a mi nikada ne bismo ni razmišljali o prodaji. Stara klasa vlasnika zemljišta se deznitegriše, a iseljenička klasa raste. To menja štof društva", kaže on.

Više od polovine Mohamadovih komšija u Siriji prodalo je ili razmišlja o prodaji zemlje, kaže on, i priznaje da bi prodao još zemlje ako vremena budu još gora. Uticaj koji bi ovo moglo da ima na budućnost Sirije je otrežnjujuć. Ko će obrađivati zemlju i uzgajati grožđe, smokve i rodove jabuka u godinama koje dolaze, pita se on.

Zemlja je nešto sveto, naslađuješ je i ostavljaš sinu. Osećam se kao da živimo u košmaru.

- Ranije smo se takmičili sa Kinom u agrokulturi i farmakologiji. Ali sada, Sirija se vratila u kameno doba.

Očaj koji ubrzava prodaju je direktno povezan sa opadanjem podrške za izbeglice. Budžeti za pomoć i zdravstvenu negu su skresani a Sirijci, kojima je u Jordanu zabranjeno da rade, morali su da se snalaze sa manje i manje novca svakog meseca.

Džonatan Kembel, direktor WFP projekta za izbeglice u Jordanu, predsedavao je smanjenim budžetom tokom većeg dela 2015. godine. Nakon što je upozorio da drastične posledice koje će trajati godinama, istakao je da se plaši da prisustvujemo "sledećem koraku rastvaranja sirijskog društva."

- Uticaj će u budućnosti biti ogroman. Srednja klasa se smanjuje. A šta je sa ljudima koji su prodali zemlju ali ne mogu u Evropu? Kada se vrate u Siriju, gde će živeti?

Agencije za izbeglištvo UN intervjuišu Sirijce koji se vraćaju u ratom razarenu domovinu. Prema podacima UNHCR-a, 18 odsto ljudi koji se vraćaju autobisoma iz Jordana u Siriju planira da proda imovinu kako bi se preselili na neko drugo mesto - u većini slučajeva Evropu ili Tursku.

- Sva statistika ukazuje na samo jedno: ljudi gube nadu za azil u svojim zemljama, i rade ono što je najbolje za njihove porodice - kaže Endrju Harper, šef agencije za izbeglištvo UN u Jordanu.

Izbeglice koje su već četiri ili pet godina u egzilu u Jordanu osećaju sej, kaže Harper, "uskladišteno, a rečeno im da ne mogu da doprinesu." Želja da se ide na više od pukog preživaljavanja, da se povrati dostojanstvo i produktivnost je potpuno razumljiva:

- Ljudi žele da imaju budućnost, i gledaju kako da se presele dok još imaju šanse.

Sa njihove strane, nijedna od porodica koje je VICE News intervjuisao nije rekla da je ustvari želela da proda nasledstvo ili rizikuje smrt na gumenom čamcu do Evrope, već su jednostavno osetili da nisu imali drugog izbora. Radije bi sačekali da kriza prođe u Jordanu, kažu, ali moraju da se uzdignu od pukog preživaljvanja do života sa malo dostojanstva.

Cena sa život sa malo više dostojanstva, u kome su bolesna deca negovana, kirija plaćena, za večeru ima svežeg povrća, i peć na gas radi u dnevnoj sobi? Iznenađujuće niska. Ahmad kaže da mu treba 800 dinara mesečno za njegovo domaćinstvo od jedanaestoro - oko 100 dolara po osobi mesečno. Mohamad kaže da bi 1,000 dinara pokrilo trinaestoro ljudi u njegovom domaćinstvu - otprilike isti iznos.

PREPORUČUJEMO: Tajna istorija najsmrtonosnije pankerske bande u Los Anđelesu

Ali pošto su agencije za pomoć već raširene, ovakvi prihodi su čista fantazija. I tako širom Jordana, očeki i majke, sinovi i ćerke, muče se sa pitanjem na koje nikada nisu ni sanjali da će morati da odgovore.

Pred odlukom da odseče još jedno parče porodičnog nasleđa kako bi rizikovao živote dvojice sinova na moru, Mohama je neodlučan i utučen.

-Zemlja je nešto sveto, nasleđuješ je je i ostavljaš sinu. Osećam se kao da živimo u košmaru. Ne mogu da shvatim šta se upravo dogodilo.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu