FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

​The Smiths i ja: Razgovarala sam sa gitaristom omiljenog benda o svom omiljenom bendu

Pet minuta nakon što sam upoznala Džonija Mara, bila sam raskrinkana.
Phoebe Hurst
London, GB

Legendarni gitarista je seo da potanko izanalizira raspad Smitsa, zašto indi muzika nije mrtva, i zašto tračevi o ponovnom okupljanju ne prestaju.

Pet minuta nakon što sam upoznala Džonija Mara, bila sam raskrinkana. Vidim da mi gleda ruku.

„O da", promumlala sam. „Imam tetovažu".

„Šta si istetovirala", pita on i zagleda me.

Do tog trenutka mi je išlo dobro. Sastala sam se sa Marom u RAK studijima u severozapadnom Londonu, i rukavala se s njim ne otkrivši mu da znam tekstove svih pesama koje je snimio od 1982. do 1987. Divim se zlatnim pločama Suzi Kvatro nanizanim na zidovima, i ne izlećem se i ne kažem mu da iznad kreveta držim njegovu uramljenu sliku na kojoj stoji spred Salford Leds kluba. Kažem mu za koga pišem i ne priznajem da je prvi članak koji sam ikada objavila bio bolno iskreni uvodnik o albumu Hatful of Hollow u mom studentskom listu. Što se Mara tiče, ja sam samo nezainteresovana novinarka koja misli da je „How Soon Is Now" prilično kul, ali koja se nikada nije primila na celu tu priču o zvonkim gitarama.

Reklame

Dok mu nisam objasnila svoju tetovažu.

„Piše 'Moz'. To je tetovaža Morisija".

U redu, Džoni, priznajem. Ja sam tvrdokorni fan Smitsa. Jedan od onih koji je pisao dnevnik i imao čvrst stav o autobuskim stanicama i kiši. Prijavila sam se na Univerzitet u Mančesteru ne zbog toga što ima dobru katedru za društvene nauke, već zato što sam želela da živim u iznajmljenoj sobi u Voli Rejndžu. Imam primerak Mozipedije: Enciklopedje o Morisiju i Smitsima , i konsultujem je u stvarnom životu da bih rešila razmirice o reizdanjima B strana. Gledala sam Morisija uživo više puta nego što bi dobro prilagođena odrasla osoba ikada trebalo. Vegetarijanka sam. Želim da mi na sahrani puste „Well I Wonder", zato što bi „There Is a Light That Never Goes Out" bio isuviše očigledan izbor.

I sada sedim ovde, preko puta Džonija Mara, nekoga čiji je bend počeo da ima uticaj na moj život još otkako sam prvi put čula „Bigmouth Strikes Again", trudeći se da ne izgledam kao emodži sa srcima umesto očiju.

Mar je izgleda osetio koliko mi je neprijatno, i nežno se nasmejao. „Je li? Je li u pitanju njegov potpis"?

„Nije baš njegov potpis, više sam ga…"

Četiri sata sam u fotošopu obrađivala Morisijev rukopis, a onda sam terala majstora za tetoviranje da tri puta promeni mesto gde će da me tetovira, i konačno se odlučila za levu ruku, zato što vena iz nje dolazi direktno do srca.

„Prilagodila", završava Mar moju rečenicu. „Da, dobro izgleda".

Reklame

„Hvala. I ti sada imaš par tetovaža", kažem očajnički se trudeći da preusmerim razgovor sa činjenice da mi je ime Marovog otuđenog kolege iz benda mastilom urezano u kožu.

„Da", ponovo se smeje. „Ali na njima ne piše 'Morisi'".

Naravno, kao suosnivač i gitarista The Smiths, benda iz osamdesetih koji je svetu predstavio rečitog frontmena Morisija, i koji je u velikoj meri izmislio britansku nezavisnu muziku, Mar je sigurno navikao da ima posla sa preterano radoznalim fanovima. Naš intervju pada na dan posle njegovog 53. rođendana, 29 godina i tri meseca posle raspada Smitsa. On je imao 23 godine kada se to dogodilo, ali ipak, evo nas, i dalje diskutujemo o pesmama koje je napisao i o prijateljstvima koje je stekao kao tek odrastao čovek.

Sigurno mu je dosta ljudi kao što sam ja.

„Ja tome pristupam prilično filozofski", kaže Mar, zavalivši se u mekanu kožnu sofu na kojoj oboje sedimo ispod redova uramljenih ploča. On je ljudsko biće kompaktne veličine: visok je metar i sedamdeset dva, ima uska ramena i tanke noge, kako i dolikuje rok zvezdi. „Možeš da se nerviraš zbog toga, da gunđaš i da budeš ogorčen, što nije baš lepo, ali takođe nije ni zdravo. Tako da nemam drugog izbora nego da na to gledam na sledeći način: u tom slučaju, mora da smo napravili nešto prilično neverovatno".

Iznenada se ispravio.

„Hej, ja imam neke prijatelje koji misle da Smitsi baš i nisu toliko dobri, verovala ili ne – najnovija vest – što je veoma zdravo po mene, a imao sam takve prijatelje i tada", nastavlja on. „Pustio bih novi miks i izašao iz sobe. Kada bih se vratio, oni bi slušali Velvet Andergraund".

Reklame

Skromnost je bila blagotvorna za Mara. Uprkos tome što ga je muzička štampa okrivila za raspad Smitsa (otišao je iz benda 1987, posle dugotrajnih problema sa menadžmentom), uspeo je da izbegne medijsku buku, i umesto toga je posvetio pažnju ponudama za posao koje su mu pristizale kao slobodnom gitaristi. Mar je 1988. svirao na albumu Talking Heads, Naked, i pridružio se svom prijatelju iz detinjstva Matu Džonsonu, svirajući koncerte i snimajući albume sa The The . Nastavio je da se menja tokom devedesetih, sa Bernardom Samnerom je osnova dens supergrupu Electronic, i snimao sa različitim umetnicima, kao što su Krsti Mekkol, Pet Shop Boys i Bili Breg. Između 2008. i 2011, bio je punopravni član benda The Cribs, podarivši im svoj zvuk na albumu Ignore the Ignorant.

Mar u poslovnom smislu ne žali ni za čim.

„Ne kajem se zbog toga što sam pristupio bilo kojem od tih bendova, i ne kajem se zbog toga što sam ih napuštao", kaže mi on, pre nego što se iznenada setio nečega. „Znaš, Massive Attack su mi dali kasetu sa pesmama za drugi album da snimim nešto na njemu, a ja sam je, kreten, izgubio. U to vreme sam toliko tripovao da mi to nije palo na pamet sve do par meseci kasnije, kada im je album izašao, i kada sam se zapitao, „Zar nije trebalo da sviram na ovome? Ali hej, nisu prošli toliko loše ni bez mene".

Danas je Mar potpuni trezvenjak i vegan je; uvek se rado odaziva pozivu da učestvuje u ozbiljnim dokumentarcima BBC 4 o istoriji gitare, ili dozvoljava PETA da koristi njegov lik za Dan vegetarijanaca. „Ako nisi okej sam sa sobom kada dođeš u moje godine, onda stvarno imaš problem", rezonuje on.

Reklame

I tako je ovaj gitarista seo da napiše svoju autobiografiju, bez nerazrešenih računa, bez boravaka u rehabilitacionim centrima, bez spiska ljudi koji su ga tokom godinama zajebali. Autobiografija Set Boy Free je izašla ove nedelje, i u njoj se Mar priseća svog srećnog detinjstva i odrastanja u velikoj irskoj porodici u socijalnom stanu u Mančesteru, pet godina i četiri top pet albuma koje je imao sa Smitsima, kao i svoje karijere posle njih.

„Važno je da ispričam svoju životnu priču a da ne upadnem u tipičnu neurozu samozadovoljne rok zvezde", objašnjava. „Imaš izazove i previranja kao i bilo ko drugi, a to što si umetnik ti život ne čini obavezno lakšim. Ali kukati o svom životu rok zvezde je stvarno blesavo, zato što si veliki srećnik".

Pitam se da li je ovo osvrt na Morisijevu Autobiografiju, koja je 2013. godine izašla u ediciji Penguin Classic – koja je obično rezervisana za pokojne ikone literature. Konverzacijski ton Set Boy Free je svakako u kontrastu sa Morisijevim sentimentalnim opisima stretfordskih ulica i ponora u kojem živiš kada nemaš petlju da se spasiš od divljačke neukosti . Suprotno od toga, Mar je želeo da njegovo pisanje liči na Džoan Didion, „veoma dobro, ali nepretenciozno, ali ne ružičasto i kitnjasto".

I dok je Morisi u svojoj autobiografiji posvetio pedeset strana sudskom procesu iz 1996, posle koga su Morisi i Mar morali bubnjaru Smitsa Majku Džojsu da isplate po milion funti u tantijemama, zato što ih je tužio zbog toga što nije dobijao jedanki deo, gitarista svoju verziju tih događaja ograničava na jedno kratko poglavlje. On predivno sumira čitavu tu gnjavažu: Morisi i Džojs su nastavili da se sude još 18 godina. Ja sam svoj deo isplatio u celosti, i nastavio sam da to činim. Nisam želeo da me to u životu i dalje prati.

Reklame

Da li je Mar pročitao autobiografiju svog bivšeg kolege iz benda pre nego što je napisao svoju? „Ne, nisam, i drago mi je što nisam. Mogu iskreno da ti kažem da nisam. Nisam u tom fazonu. Možda jednog dana hoću, ali stvarno nemam potrebu".

Autobiografija nije jedino štivo o Smitsima sa kojim Set Boy Free mora da se upoređuje. Za bezbrojne knjige, blogove i dokumentarce se tvrdi da opisuju pravu priču o tome kako su momčić iz Vitenšoua i fan Džejmsa Dina koji nosi ženske bluze oformili jedno od najbitnijih autorskih partnerstava u istoriji.

„Srećom po mene, ja većinu svedočenja o Smitsima smatram za potpunu – dobro, ne potpunu, u stvari da, potpunu – budalaštinu. U najboljim slučajevima, skoro da su u pravu; u najgorim, to su bili cinični pokušaji da se zgrnu pare – a bilo ih je dosta. Najpoznatija je knjiga Džonija Rogana, koja je najgora od svih".

Mar je Set Boy Free napisao za devet meseci, ali je ponudu da napiše autobiografiju dobio godinama ranije. U međuvremenu je zapisivao beleške, i odlučivao šta će tačno da iznese o svom privatnom i profesionalnom životu. Srećom po moje kolege koje izučavaju Mozipediju, susretu Morisija i Mara je posvećeno čitavo jedno poglavlje.

„Kada govorim o tome kako mi je jedan prijatelj jednog sunčanog dana dao Morisijevu adresu na parčetu papira, taj trenutak mi deluje kao sudbonosni", kaže mi Mar.

Ah da, taj trenutak. Inspirisan televizijskim dokumentarcem o autorskom duu Džerija Libera i Majka Stolera (koji su se upoznali tako što se Stoler nenajavljen pojavio na Liberovom kućnom pragu), Mar je doživeo trenutak prosvetljenja. Odmah je ušao u trag adresi tog momka po imenu Stiven Morisi, koga je upoznao na jednom koncertu Peti Smit.

Reklame

„I dan – danas se sećam tog trenutka kada sam stajao tamo, dok je sunce pržilo to belo parče papira sa zapisanom adresom", kaže Mar. „Drago mi je što su ti trenuci opisani u knjizi, ne samo zato što su takva iskustva jedinstvena, već i zato što često prođu neprimećena".

Ali možda je još uzbudljivi susret o kojem 25 godina kasnije piše u Set Boy Free . Mar je to pisao 2008, on i Morisi su se našli na piću u jednom pabu u Mančesteru. Pričali su jedan drugome šta ima novo, i upoređivali svoja iskustva sa životom u Americi. Ali kako su sati prolazili, razgovor je skrenuo na čuvenu temu. Slatko nas mučeći, Mar se priseća: Iznenada smo počeli da razgovaramo o mogućnosti da ponovo okupimo bend, i u tom trenutku je to delovalo kao ispravna namera i da bi to zaista mogli da izvedemo, i da bi moglo čak da bude i sjajno .

Sočan odlomak iz tog poglavlja je prošle nedelje objavio Gardijan, i glasine o ponovnom okupljanju Smitsa su predvidljivo ponovo počele da kolaju punom parom. Da li ćemo možda po prvi put dobiti ono što želimo?

Verovatno ne.

„Danas smo verovatno drugačiji nego ikada, što je meni u redu. Drugačiji smo u po pitanju… pa, uvek smo bili drugačije ličnosti, filozofije su nam se razlikovale, a izgleda da imamo i političke razlike", kaže mi Mar, očigledno misleći na nedavne Morisijeve opaske o Bregzitu. „Ali znaš šta? Tokom trideset godina može da se dogodi dosta toga, i to me zaista ne iznenađuje. Pesme sam za Morisija pisao pre 30 godina, a poslednju pesmu koju sam napisao sam napisao za Blondi, tako da su stvari dosta drugačije".

Reklame

Mar i Morisi se možda jesu promenili, ali ovaj gitarista kaže da su ljudi koji večito ponavljaju mantru Da li će se Smitsi ikada ponovo okupiti ostali sasvim isti. „Ti novinari su uvek muškarci, i uvek su stariji, i često su iz UK. Ti tipovi su jednostavno isuviše nostalgični. Svi ostali su otišli dalje, ali ti tipovi jebeno ne odustaju".

Set The Boy Free im svakako daje povoda da jebeno odustanu od Smitsa. U nekim od najzanimljivijih poglavlja, on govori o mančesterskoj sceni sedamdesetih, kada je Mar radio u prodavnici alternativne odeće Crazy Face i visio u Hacijendi sa Endži, prelepom, sigurnom u sebe, i potpuno kul devojkom koja će mu kasnije postati žena.

„Jedan određeni period kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih nije dokumentovan na odgovarajući način; prelazni period od post panka ka novom romantizmu, do onoga što će postati indi. Svet sumraka pre pojave Smitsa".

Razumevanje iskustava koja su formirala Mara pre Smitsa pokazuju drugačiju stranu ovog gitariste – koju nikada nismo mogli da vidimo dok je bio prikačen za Morisija, i dok su njih dvojica bili kao dva lika iz strip časopisa Bino, gde sam ja bio Denis Napast, a on Volter Softi .

„Kada tvoj imidž u velikoj meri određuje to što si suprotnost nekome, to može da postane veoma iskrivljena predstava o tebi. Mislim da je tokom devedesetih neke ljude iznenadilo to što ja znam šta je knjiga. Kada sam bio mlad, to me je frustriralo, jer sam ja voleo bitničke pesnike više nego bilo ko drugi u bendu, i znao i za druge stvari, osim za duvanje i za Roling Stonse."

Reklame

Kao da je svestan da je zazvučao mrzovoljno, Mar se iznenada osmehnuo. „Ali znaš šta? Bilo je jebeno kul biti ja u Smitsima, tako da ne mogu da se požalim".

Možda da bi napravio još veću distancu od klišea o Kitu Ričardsu, Mar koristi svoju knjigu da naširoko piše o svojoj eksperimentalnoj saradnji sa Modest Mouse 2003, kao i o avangardnijim radovima sa Hansom Cimerom.

„Kada ljudi kao što je Brajan Ino sarađuju sa različitim ljudima i skaču sa jedne stvari na drugu, to ima više smisla. Zato što sam se ja proslavio kao rokenrol gitarista, i takve saradnje nisu uobičajene".

Ali evo slona u prostoriji: sada, kada je svako ko ume da opaža prihvatio ideju da žene sviraju instrumente, pa čak i da mogu da budu hedlajneri na festivalima, i da se grajm i UK rep nalaze u zenitu i definišu čitavu jednu generaciju, brbljivi indi pobunjenik deluje zastarelo . Marovi skorašnji solo radovi su fini i prijatni na onaj stari, udobni britpop način, ali teško da možemo da kažemo da The Messenger ili horde prosečnih tipova sa gitarama koje je on ranije inspirisao donose nešto novo. Da li je ikome više stalo do gitarske muzike?

„Da. Sto posto. Aposlutno".

Onda su mene pogrešno informisali.

„Mi jednostavno živimo na ostrvu koje je prilično sjebano, ali gde ljudi vole kulturu, i to je dobra kombinacija", nastavlja Mar. „Možda ne u političkom smislu, ali je dobra kombinacija za kulturu".

Navodi Thee Oh Sees i bend iz Notingema, Kaguole, kao gitarsku muziku do koje mu je trenutno stalo. Nekoliko večeri ranije je gledao bend svog sina Najla, Man Made.

Reklame

„Obično ne idem na Najlove koncerte u Mančesteru i Londonu, zato što mu ne treba da mu dolazi matorac i nadgleda šta radi", kaže Mar, kao da je prosečan ćale koji ide na fudbalsku utakmicu svog klinca.

Mar se 2011. godine vratio u Mančester da živi. Lepo je znati da dok braća Galager žive dole na jugu, a Morisi živi ko zna gde – možda u vili iznad Sanset Bulevara ili u tihom poreskom raju u Lozani – barem jedan od najčuvenijih sinova ovog grada živi pod njegovim sivim nebom.

„To je posebno mesto, zato što je na drugom mestu, kada je kultura u pitanju", kaže Mar. „Stav je sledeći: sjajni smo, zato što ovo nije London. Postoji taj otklon od prestonice gde su svi mediji stacionirani. Imamo sve resurse – dizajnere, pristojne prodavnice odeće, mesta za svirke, dobre fakultete i sve to – ali nismo pod lupom medija".

I Mar deluje iz Mančestera, i kaže mi da trenutno radi na projektu u kojemu recituje glumica Maksin Pajk koja igra u seriji Besramno. „Imam novi prostor koji je kreativan na neki drugačiji način. To je jedna stara fabrika, van grada. Neuobičajeno za mene, pozvao sam tamo par novinara", kaže on, pre nego što mu na pamet pada nova ideja. „Možda bi kada objavim sledeći album mogla da dođeš tamo da pričamo. To je dobro mesto".

Da li je me je to… Džoni Mar lično pozvao da dođem u njegov studio? Pre nego što imam priliku da pitam kako bi to funkcionisalo, (Mogu li da zasviram tvoj Fender Jaguar ? Hoćemo li da jedemo veganske proteinske ćuftice? Možda bi trebalo odmah da rezervišem kartu za voz, čisto da budem sigurna), vreme za naš intervju je isteklo.

Što je možda i najbolje, u stvari. Danas sam se ušunjala u unutrašnji svet Smitsa više nego što bi bilo koji fan Smitsa ikada mogao. Opraštam se sa Marom, sa neprijatnošću ga zamolim da napravim selfi s njim, i odlazim iz studija na autobusku stanicu.

Pada kiša. Naravno da pada.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu